Uz istu redateljsku koncepciju, opera "Don Pasquale" je u obje kazališne sredine imala jednako oblikovanje scene (Stefano Katunar), kostima (Barbara Bourek) i svjetla (Elvis Butković) te koreografiju (Petra Hrašćanec), a razlikovali su se dirigent te naravno orkestar i pjevači.
Središnji lik je ostarjeli Don Pasquale (sedamdesetak godina) koji se odjednom odlučuje oženiti te ujedno odlučuje razbaštiniti nećaka Ernesta kako bi ga kaznio jer se ovaj ne želi oženiti ženom po stričevoj želji. Njihv zajednički prijatelj Malatesta pokušava odvratiti Don Pasqualea od obje nakane pa kada ne uspijeva, odlučuje ga lažno oženiti s mladom udovicom Norinom, nećakovom odabranicom. Ona se u početku pričinja blagom, ali se nakon vjenčanja pretvara u goropadnicu, što natjera Don Pasqualea da poništi brak i dopusti nećaku da se oženi njome. Komičan sadržaj i izvrsne arije donijeli su Gaetanu Donizettiju (1797.-1848.) velik uspjeh već pri prvom izvođenju „Don Pasqualea“ u Parizu 1843.
Mariborska verzija "Don Pasqualea"
U zagrebačkoj (i mariborskoj) vizualizaciji početna scena pokazuje oronulu sobu građanskog sloja 19. stoljeća s nazankama novog doba (uz barokne slike, na zidu se nalazi i plakat s likom pjevača Davida Bowiea) u kojoj, naravno, živi Don Pasquale, ostatak prošlih vremena. Norinin dom izgleda sasvim drugačije: tu je namještaj (kažu) iz osamdesetih godina dvadesetog stoljeća (i televizor), a iz neznanih razloga, tu je i zahodska školjka koju ona pere u skučenoj kupaonici... Uz to, s njom stanuje sustanar (Alen Gotal), čiji se razlog i svrha postojanja ne razazanaje! U kakvom su odnosu i što on radi u njezinom stanu, osim što svojim kreveljenjem ometa naše slušanje kristalno jasnog glasa Norine - Ivane Lazar, doista je misterij. Isto je tako posve suvišna nazočnost Don Pasqualove sluškinje (Filip Filipović), budući da se „ona“ uglavnom nadureno prešetava po pozornici. Ako su njihove pojave trebale doprinijeti ležernoj i humorističnoj atmosferi opere, moram reći, da su prema mojim kriterijima više bili smetnja nego zabava. Nisu mi se sviđali niti kostimi članova zbora, ne vidim razlog za Don Pasqulovu zelenu kapicu, a čudni kapiteli s „pernatim“ balerinama u vrtu, gdje se sastaju Norina i Ernesto, djelovali su mi kao ruglo.
Premijerna pjevačka postava je zaista bila primamljiva: Giorgio Surian ( Don Pasquale), Ljubomir Puškarić (Malatesta), Mark Milhofer (Ernesto) i Ivana Lazar (Norina), te mala uloga Antonija Brajkovića (lažni bilježnik). Doista sam silno uživala u njihovom pjevanju na priredbi nazvanoj „U susret premijeri“ kada su pjevali uz pratnju klavira. Ali, kada je dirigent Josip Šego pustio orkestar da se „razmaše“ neke su se arije (posebice Surianove) jedva probile kroz obilje decibela. Što je zbilja šteta, jer su i arije krasne i pjevači izvrsni.