Problem nezavisnih kazališta jest što su nerijetko ujedno i bezdomna kazališta ili, što je još složenije, putujuća kazališta, pa ako ne uspijete odgledati premijernu izvedbu nove predstave u nekom od centara za kulturu ili kazališta-udomitelja, velika je vjerojatnost da će proći mjeseci prije negoli ih uspijete „uloviti“. Tako je nekako bilo s mojom namjerom da gledam predstave zagrebačkog putujućeg kazališta „Smješko“ aktivnog od 2001. godine. No, onda su dolijali.
Jednog sam jutra (17.11. 2016.) uspjela u sklopu „Zmajevog gnijezda“ (Kazalište Mala scena, Zagreb, Medveščak 2) ugurati se u dvoranu krcatu djecom i odgledati njihove dvije predstave – najnagrađivaniju „Moja obitelj i jedan jež“ (premijera 2014.) i najnoviju „Lara u svijetu životinja“ (premijera 16.10.2016.). Tekstove obiju predstava napisao je Hrvoje Zalar, režirala Ivana Boban, a vizualno osmislila (scenu i kostime) Zdravka Ivanđija Kirigin.
„Moja obitelj i jedan jež“ priča je o posvojenju djeteta i koliko god to bila humana gesta, u našoj je sredini još uvijek pomalo tabu tema. No, kada su Sanja i Vanja (Lada Bonacci i Danijel Radečić) saznali da ne mogu imati vlastito dijete, odlučili su usvojiti jedno (bez obzira na spol i izgled). Otišli su u Dom i tamo su njih „posvojili“ mala Anja (Jelena Hadži-Manev) i njezin prijatelj Srećko, lutka u obliku velikog ježa. Anju su socijalni radnici uklonili iz obitelji punoj nasilja, što je na djevojčici ostavilo traga. Tako pratimo priču od prvog susreta Sanje i Vanje, preko dolaska Anje u novi dom, njezine strahove i teško navikavanje na mir i ljubav...
Dirljive priče bez velikih riječi i ekstravagantnih poteza, uz prilagođenu glumu i dobro osmišljen ritam, predstava „Moja obitelj i jedan jež“ pokazuje kako se o teškim i ozbiljnim temama može govoriti na razumljiv i prihvatljiv način.
„Lara u svijetu životinja“ priča je o djevojčici (Marija Šegvić) koja s roditeljima (Vini Jurčić i Robert Španić) nevoljko odlazi u šumu na izlet, namjerno se izgubi i počinje susretati životinje – zaštićene vrste. Tako ona saznaje sve o velikom hrčku, risu, rodi, šiš-mišu i zecu (s vrlo zgodnim intervencijama u obliku kape i ogrtača Jurčić i Španić dočaravaju životinje). Glavni problem svake pojedine životinjske vrste jest – čovjek, koji svojom bezobzirnošću uništava sve oko sebe. Ako i ne uništava životinje direktno, uništava njihova staništa, čime ujedno njima onemogućuje život.
Zalarov tekst je zgodan, iako možda malo previše poučan pa dok pojedina životinja govori podatke o sebi, usporava se cjelokupan ritam zbivanja. Zgodna je, međutim, fina ironija pa je tako naglašeno štedišan veliki hrčak iz Podravine, risica dolazi iz Slovenije i djeluje jako otmjeno, roda je poznati Klepetan koji žuri svojoj Malenoj i pjeva dalmatinske ljubavne pjesme i slično. Tekst je isprepleten poznatim šlagerima i šteta je da glumci pjevaju preko snimljenih pjesama jer je njihovo pjevanje vrlo dobro.
Priča o nužnom suživotu između ljudi i životinja je krasan primjer odgojnog kazališta na zabavan i djeci pristupačan način, a sigurna sam da će daljnja igranja ubrzati događanja i dati predstavi živahniji ritam.