Prema romanu Roberta Musila „Pomutnje gojenca Toerlessa“ redatelj Branko Brezovec je sa studentima glume zagrebačke Akademije dramke umjetnosti osmislio predstavu „Pomutnje“ u koprodukciji Eurokaza, ADU i Domina. Premijera je bila u New Yorku u rujnu 2014., nakon toga u zagrebačkoj dvorani F22 , a potom su zaredala gostovanja.
Mlada redateljica Lana Kosovac, pod mentorstvom Nenada Puhovskog i na poticaj Gordane Vnuk (Eurokaz), prihvatila se naporne i zahtjevne zadaće da prati rad na nastajanju predstave. Kako je to bilo možemo saznati iz njezinih intervjua, a što je ispalo mogli smo vidjeti na 63. pulskom filmskom festivalu.
Situacije su koji puta bile doista apsurdne - od činjenice da povremeno nisu imali kameru do scene kada inicijatorica projekta brani snimanje. Prema riječima vlastitim riječima, redateljica Kosovac prikupila je sedamdesetak sati snimljenog materijala, a nakon montaže ostale su sedamdeset dvije minute. Taj podatak upućuje na spoznaju da smo mogli imati i posve drugačiji film - film u kojem se prate probe i vidi djelići predstave. Međutim, ono što imamo je pravi odraz naslova - pomutnje oko glumačkih ugovora, nesporazumi između zahtjevnog redatelja i mladih glumaca koji su rastrgani između ovog projekta i vlastitih diplomskih ispita, gotovo idiličan boravak na radionici u Grožnjanu, nervoza pred njujoršku premijeru itd, itd.
Neke su stvari načete i prava je šteta da nisu izvedene do kraja, poput činjenice da umjesto Dade Ćosića u New York ide makedonski glumac Ognen Drangovski (razlog je doista banalan pa ga se zbog vjerodostojnosti moglo izreći). Ima vrlo duhovitih scena (primjerice s dekanom ADU Bornom Baletićem), napetih i frustrirajućih, pa da su montažerske škare Urše Vlahušić bile radikalnije, a scenaristi Lana Kosovac i Matija Drniković odvažniji, mogli smo imati odličnu sociološku sliku stanja koja prate kazališni čin. Jer finalna je izvedba koji puta manje privlačna od puta kojim se otputila. Ovako smo dobili zgodan, ali nedovoljno profiliran film. Mnogo htjeli, mnogo započeli...