Početkom svibnja, preko fasade Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci kočio se natpis: „Opera o Egiptu, a bolja od 'Aide'!“, najavljujući premijeru (7.svibnja 2016.) barokne opere „Julije Cezar u Egiptu“ Georga Friedricha Händela. Ovaj zanimljivi skladatelj, rođen kao Händel, a preminuo kao Handel (1685.-1759.) povezuje tri kulturne sredine - Njemačku rođenjem, Italiju obrazovanjem i Englesku stvarlaštvom.
U zagrebačkom HNK-u nedavno smo imali prilike gledati njegovu operu „Agrippina“ (1709.), posljednju iz talijanskog životnog perioda, u režiji Dore Ruždjak Podolski i izvedbi studenata zagrebačkih umjetničkih akademija, tako da je egipatska epizoda Julija Cezara (1724.) u režiji i damaturgiji Marina Blaževića i Olivera Frljića ljubiteljima opere izvrstan nastavak uživanja u Haendelovoj glazbi.
Naznaka epizoda leži u činjenici da se radi o boravku Julija Cezara u Egiptu 48.-47.godine prije Krista, kada se upleo u borbu između egipatskog kralja Ptolomeja i njegove sestre Kleopatre za prijestolje, ljubav s Klepatrom i njezino stupanje na egipatsko prijestolje. Razlozi su Marina Blaževića (tekst u knjižici) za postavljanje ove opere na pozornicu prva izvedba barokne opere u Rijeci, kao i praizvedba neke Händelove opere, kreativna polemika između ljubitelja opere i sljedbenika novog, postdramskog kazališta te ono zbog čega su mu svi sigurno beskrajno zahvalni, a to je nastup Diane Haller!
Rođena u Rijeci 1986., Diana Haller je nakon opsežnog obrazovanja u različitim sredinama postala najmlađom članicom štutgartske opere (s 24 godine), ali je počela nastupati na brojnim koncertima i u opernim ulogama u prestižnim glazbenim sredinama. Uloga Julija Cezara je njezin riječki operni debut i svaka minuta njezinog nastupa bio je čisti užitak. Ne samo pjevanjem, već i nastupom, budući da je morala dočarati ratnika i ljubavnika, u svakom slučaju „pravog“ muškarca, jer su uz odjeću (Sandra Dekanić) ipak presudne kretnje i grimase. Njezina alternacija je Ivana Srbljan, koja je u ovoj izvedbi bila Cornelia, Pompejeva udovica i Sestova (Marko Fortunato) majka. Ptolomeja pjeva (opaka) Sonja Runje, koja je uz krasno pjevanja pokazala i cirkusku vještinu, što je bila samo jedna od „neobičnosti“ u režiji ove opere.
Poznavatelji operne povijesti znaju da su uloge Cezara i Ptolomeja bile pisane za kastrate, pa kako takvih (nadajmo se!) izvođača više nema, a i mali je broj kontratenora, uobičajena je praksa da takve uloge pjevaju žene (za one koji se pitaju zašto pjevačice, a ne pjevači u naglašeno muškim, ratničkim likovima). Kvartet sjajnih ženskih glasova i uloga dovršavam fantastičnom Anamarijom Knego u ulozi Kleopatre. U ostalim ulogama nastupali su Dario Bercich, Slavko Sekulić i Olga Kaminska, zbor Opere i Balet HNK Ivana pl. Zajca, članovi ansambla Hrvatske i Talijanske drame, te polaznici programa Diplomirani gledatelj i drugi kazališni dobrovoljci.
Odličnim orkestrom dirigirao je (ujedno i čembalist) sjajni Ville Matvejeff, nesumnjivo izvrstan suradnik Blaževića i Frljića u njihovim neuobičajenim dramaturško-režijskim akcijama. A starija publika bila je nesumnjivo zatečena (čak i pomalo zgrožena) početkom opere u kojem kroz stražnja vrata s ulice ulaze „normalni“ ljudi, nakon čega solisti u svojoj svakodnevnoj odjeći počinju probu - dok jedni pjevaju, drugi čavrljaju, jedu (naravno) banane, bulje u mobitele ili rade nešto drugo, normalno u svakodnevici, ali začudno na sceni. No, polako se preobražavaju, oblače i stavljaju perike i sve postaje operno očekivano.
Scenograf Dalibor Laginja gomila najrazličitije predmete, onda se iznose stolice (uključuje se i Blažević), odjeća postaje odmak od bilo čega poznatog i kada napokon više ništa ne izgleda kao u „pravom životu“, svi su zadovoljni, jer tako to mora biti. A zaokret na kraju predstave opet sve stavlja pod znak pitanja.