Balet "Vragolasta djevojka" (u originalu "La fille mal gardée", odnosno u doslovnom prijevodu Loše čuvana kći) prvotno je bio postavljen kao komični balet u dva čina, s uobičajenim sadržajem iz pastorala i opere buffo; dvojica mladića natječu se oko djevojke, uz dodatnu socijalnu dimenziju ovdje zaljubljenog para Lise i Colasa, razdvojenih klasnim razlikama. Djelo je nastalo prema libretu i koreografiji Jeana Berchera Daubervala (1742. – 1806.), koji ga je na glazbu Louisa Josepha Ferdinanda Hérolda i Petera Ludwiga Hertela, te glazbeni aranžman Johna Lanchberyja, postavio 17. studenoga 1828. u Pariškoj Operi. Od onda do danas, iako mijenjajući naslove pod kojima se izvodila, kao i glazbene predloške te koreografske rukopise, predstava je nastavila biti dijelom svjetskoga baletnoga repertoarnoga kontinuiteta.
U recentnome pak povijesnom trenutku, "Vragolasta djevojka" izvodi se najčešće u jednoj od dviju verzija: prva je produkcijska struja koja se oslanja na koreografiju Aleksandra Aleksejeviča Gorskoga (1871. – 1924.) i glazbu Petera Ludwiga Hertela, premijerno prikazana u Boljšoj teatru 1903., a druga je ona britanskog plesača, koreografa i redatelja Fredericka Ashtona (1904. – 1988.), premijerno izvedena u londonskome Kraljevskom Baletu 1960.
Ferdinand Herold - Ludwig Hertel: "Vragolasta djevojka"
Ova potonja doskora je postala vodećim autorskim orijentirom europskim i svjetskim produkcijama, kojima se također priklonio i autor aktualne splitske premijere, britanski koreograf Norman Arthur Dixon (1926. – ). Dixon je na našim prostorima ovaj balet već postavljao u nekoliko navrata: u riječkome HNK Ivana pl. Zajca 1967., zatim u zagrebačkome HNK-u 1972., te naposljetku u splitskome 1988., u kojemu je kao korektivni faktor surađivao i na ovoj najnovijoj produkciji, premijerno prikazanoj 20. veljače 2016. Za prijenos Dixonove koreografije i režije zadužen je bio Dinko Bogdanić, koji je pak kao scenografa angažirao Slavena Raosa, kao oblikovatelja svjetla Srđana Barbarića, dok je kostime Diane Kosec Bourek splitski HNK posudio od zagrebačkoga nacionalnog teatra, i tako bez velikih posljedica po estetski užitak publike doskočio ovosezonskome smanjenom budžetu.
"Vragolasta djevojka" u tehničkom i kadrovskom segmentu pripada redu – uvjetno rečeno – lakših klasičnih baletnih naslova, iako zahvaljujući dopadljivoj priči, privlačnim likovima, nadahnutoj melodici, plastičnoj instrumentaciji i bogatoj harmoniji glazbenog predloška, ništa manje atraktivnom. Bogdanić ju je znalački uvrstio na repertoar kao idealno rješenje kako za ansambl – čijoj brojčanosti, tehničkoj potkovanosti i interpretativnom profilu savršeno odgovara – tako i za splitsku publiku, koja u ovom djelu ponovo može uživati nakon što je to posljednji put imala priliku prije čak 28 godina.
No čekati se isplatilo, jer ovaj balet u tri čina besprijekorno funkcionira na baš svim razinama. Scenografski okvir – dimenzijama, formom i bojom privlačno realističan i s mjerom karikaturalan – osvaja već po otvaranju predstave, i taj dojam zadržava do kraja, baš kao i s njim koloristički idealno nadopunjujući kostimografski, koji je elegantnim – a funkcionalnim – krojevima, te nešto jačim nijansama prevladavajućih pastelnih boja donio rijedak spoj pitoresknosti i decentnosti. Koreografski je rukopis također slijedio ovaj harmoničan scenski itinerer – bivajući u optimalnoj mjeri zahtjevan, maštovit, ponegdje očekivan, a drugdje opet iznenađujući u kakvoj nepretencioznoj minijaturi ili detalju. Plesačima je intramuskularnu injekciju zasigurno dala i plesno izrazito poticajna glazba – kao propulzivan element čitave predstave – a orkestar ju je pod ravnanjem Harija Zlodrea k tome učinio maksimalno izražajnom, plemenitom u zvuku i fleksibilno prilagođenom u tempu – izvevši ju koncentrirano i pomno kao da nije bila samo dio veće cjeline, nego samostalni koncertni večernji događaj (i doživljaj).
Frederick Ashton: "Vragolasta djevojka"
U takvom su scenskom okruženju i plesači mogli jedino profitirati, baš kao i publika. Na izvedbi 19. ožujka ponovo je nastupala premijerna postava, s Evom Karpilovskom u ulozi Lise, Ivanom Boikom u ulozi Colasa i Igorom Gluškovim u ulozi Gospođe Simone. Svo troje su u okviru svojih mogućnosti bili izvanredni. Karpilovska je plesačica solidne tehnike (izuzev ponekih tvrdih doskoka), sitne građe i ljupkog lica – idealnih karakteristika za ovu ulogu, te u svakom trenutku maksimalno pogođenoga glumačkog izraza prpošne, ljupke, zaljubljene djevojke. Boiko joj je u svakom segmentu bio odgovarajući partner (sigurne podrške, opipljiva kemija, srodnost u plesačkom i glumačkom senzibilitetu), a usto se i u solo dionicama iskazao nekolicinom odličnih skokova, kao i nenametljivim šarmom. Na Gospođi Simone bio je na neki način najteži zadatak, jer je ova glavna sporedna uloga obično onaj jezičac na vagi koji cijelu predstavu može podići na višu razinu ili joj pak oduzeti istinsku humorističnu vjerodostojnost. Zahvaljujući Gluškovu, dogodilo se ovo drugo; svojom je izvedbom apsolutno oduševio, iznijevši ju na šarmantan, duhovit i primjereno karikaturalan način, postignuvši pritom gotovo nemoguće: da istovremeno bude i zvijezda večeri i centar pažnje koji nikome nije ukrao show.
No bilo bi nepravedno ne spomenuti i druge, manje isturene plesačke figure, poput odličnog Alaina u izvedbi Aleksandra Korijakovskog, zatim Pijetla Marina Jakovčevića, Pilića koje su utjelovile Dominika Čolaković, Paulina Žanetić, Gabriela Vukušić i Iva Bajić, kao i ostatak baletnog ansambla, koji je bio ujednačen, muzički točan te formacijski i pozicijski precizan (pohvale na zauzetosti baletnih majstora Dmitrija Rodikova i Vladimira Šuvalova).
Stoga po svršetku predstave u prvi trenutak i nije iznenadio izlazak Dinka Bogdanića na scenu (redovito je to, naime, u posebnim prilikama prakticirao i na svojoj bivšoj, zagrebačkoj baletnoj adresi). Rekavši najprije nekoliko općenitih misli o važnosti ljubavi, zamolio je potom plesače da od crvene vrpce koju su koristili u predstavi napišu volim te. Moglo se to protumačiti kao pomirljiva gesta u kontekstu prethodnoga (i nadajmo se završenoga) turbulentnog razdoblja splitskog Baleta, ali i kao uvertira u objavu promaknuća nekoga od plesača. Pozvavši na scenu prvaka Baleta Artjoma Žusova, činilo se da je u pitanju ovo drugo, no stigavši s buketom bijelih ruža i prstenom, te kleknuvši pred svoju zaručnicu Simonu Caputo, svojevrsno se promaknuće i jest dogodilo, ali osobne prirode: mlada balerina pristala je postati supruga, a uskoro bi trebala postati i majka! Tako je uz dugotrajan pljesak i – nazovimo ga bis – Brune Marsa Merry you, neformalno, razdragano i rasplesano završila ova već ionako više nego uspjela baletna večer.