SJEĆANJE NA ZVONKA FESTINIJA
Stup hrvatskoga lutkarstva
Dana 29. listopada 2015. godine napustio nas je Zvonko Festini, posljednji veliki lutkarski autoritet, čovjek koji je cijelim svojim bićem živio s lutkom i za lutku, šireći svoju ljubav poput neodoljive zaraze
Objavljeno: 16.11.2015. 8:25:57
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Zvonko Festini / ZKL

Napomena: tekst je izvorno objavljen 12. studenog, 2015. godine u Vijencu, br. 566

„Lutka dolazi u život i uči ga od čovjeka da bi mu ga zatim, naučivši ga po ljudskoj mjeri, slici mu i prilici, zauzvrat počela tumačiti kao čudesan učenik koji svom učitelju otkriva prirodu njegova znanja“, napisao je lutkarski zaljubljenik i vizionar Luko Paljetak. Njegov suborac iz najslavnijih dana Kazališta lutaka Zadar, Zvonko Festini, prepustivši se Paljetkovim riječima, najveći je dio bogatoga života proveo u ljubavi s lutkom, svojom učenicom i učiteljicom, partnericom i prijateljicom, na sceni i u gledalištu.

Zvonko Festini posljednji je veliki lutkarski autoritet koji je oko sebe s lakoćom okupljao i mlade i stare, znane i neznane, bez obzira na njihovu poetiku i estetiku. Njegove su se riječi slušale i cijenile, njegovo društvo tražilo. Biti u blizini Zvonka Festinija na nekom lutkarskom festivalu bilo je tako lako i tako časno. I neizostavno, budući da je bio možda posljednja konstanta, stup koji je stajao u žarištu svih događaja vezanih uz lutku (strašna je pomisao na sljedeći PIF ili SLUK bez gospon Zvonka). Otvoren i željan razgovora o lutki i lutkarstvu, svojim snažnim i ugodnim baritonom dijelio je znanje i iskustvo pod tek jednom egidom – ljubavi prema lutki. Silno je volio pričati o lutki, čineći to živo i anegdotalno te pretvarajući promatrače u zaljubljenike, a zaljubljenike u posvećenike. Kakav je i sam bio.

Zvonko Festini rođen je u Obrovcu 1937, a odrastao i školovao se u Zadru, gradu svojih prvih lutkarskih koraka i najvećih uspjeha. Njegovi glumački počeci vezani su uz početke tog kazališta, da bi od 1960. sišao sa scene i preuzeo častan redateljski štapić. Već sljedeće godine režirao je hvaljenu predstavu Čarobna papuča, koju je likovno opremio njegov najbolji prijatelj i stalni suradnik Branko Stojaković, zapisan zlatnim slovima u povijesti hrvatskoga lutkarstva kao najvažniji likovni oblikovatelj. Stojaković će do prerane smrti 1993. likovno opremiti sve Festinijeve predstave osim jedne te će zajedničkim snagama rušiti anakronu tradiciju i izvesti lutkarstvo iz područja naglašene didaktičnosti u prostor umjetnosti. A tamo, kako je gospon Zvonko uvijek isticao, nema mjesta podjeli na kazalište za djecu i kazalište za odrasle, već isključivo na dobro i loše kazalište.

Festinijeva režija Paljetkove "Bajke o kraljevim trešnjama" 1970. bila je, kako je napisao Momčilo Popadić, „nesumnjivo jedna od prvih predstava u kojoj smo s užitkom otkrili suvremeni način mišljenja, igre, urbane poezije“, dok je pravi zaokret napravio dvije godine poslije režijom "Nespretnog zmaja". U njemu je prvi put u potpunosti srušio paravan te glumca postavio scenskim partnerom lutki. Vrijednost Nespretnog zmaja prepoznao je i ponajbolji poznavatelj europskog i svjetskog lutkarstva, Henryk Jurkowski, koji je predstavu pogledao na SLUK-u te je popratio riječima: „Nespretni zmaj mi se jedini svidio jer je upravo ta predstava pokušala i uspjela otkriti nove mogućnosti izražavanja.“

Festini je prvi među zadarskim lutkarima, a u to vrijeme Zadar je bio žarišna točka hrvatskog lutkarstva, počeo deverbalizirati i poetizirati lutkarsku izvedbu, ipak nikad ne zapostavivši literarnu i dramaturšku vrijednost teksta. U njegovoj scenskoj poeziji lutka nije tek oponašala ljudske pokrete, već je bila oživljena scenska metafora. I nikad nije ustuknula pred glumcem izvučenim iz sjene, jer kod Festinija lutka je bila jedina istinska vladarica kazališnih dasaka.

 

U drugom dijelu svoje redateljske karijere, nekoliko puta stavljene na čekanje zbog direktorskih i upravljačkih funkcija nevezanih uz lutkarstvo, njezin dotadašnji rušitelj postao je „čuvar pečata lutkarske tradicije“, kako ga je imenovao Abdulah Seferović. Izvevši lutku na pravi put i smjestivši je u reprezentativno umjetničko društvo, zaključio je da je za njega došlo vrijeme čuvanja tih pozicija. Otišavši iz Zadra, doselio se u Zagreb, a režirao po cijeloj Hrvatskoj i šire, od ZKL-a i scene Ivane Brlić-Mažuranić u Velikoj Gorici preko Rijeke do Osijeka, Splita, Mostara, Kragujevca, Subotice i dalje. Iz tog razdoblja ističu se više puta obnavljane predstave "Vojnik koji je dobro išao" i "Tri rodina pera" (GKL Rijeka), "Mačak u čizmama" i "Plava boja snijega" (IBM) te "Trnoružica" (ZKL), koja se okitila brojnim nagradama, između ostaloga na SLUK-u i PIF-u.

Nema grada, mjesta i lutkarskog kazališta gdje Zvonko Festini nije ostavio dubok trag, kako predstavama i suradnjom s glumcima u koje je imao beskrajno povjerenje, tako nadahnutim uzdizanjem lutke u visine, gdje joj je i mjesto. Upravo je time možda više nego režijama Festini pomogao hrvatskom lutkarstvu. Kao dugogodišnji čelnik strukovne udruge hrvatske UNIMA-e, predsjednik Umjetničkog savjeta PIF-a i selektor brojnih festivala, ali i predavač studentima lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku u njezinim formativnim godinama.

No nisu se uz Festinija samo lutkari osjećali ugodnije, sigurnije i bogatije. Utjecajan i sposoban kao direktor i menadžer, obavljao je brojne visoke društvene i političke funkcije. Od 1989. do 1994. bio je ravnatelj Koncertne direkcije Zagreb, od 1991. do 1993. gospodarski tajnik Matice hrvatske, a od 1996. do 2004. ravnatelj Muzejsko-galerijskog centra i poslije Galerije Klovićevi dvori. Na svakoj poziciji ostavio je dubok trag, što potvrđuju i priznanja kojima je odlikovan za života: 1995. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a 2010, u povodu pedesete obljetnice rada, dobio je Medalju grada Zagreba.

Sve te funkcije odradio je časno i bez kalkulacija, ni u jednom trenutku ne zaboravivši svoju vjernu pratilju i vodilju, lutku, koju je volio više od svega i koja, kako dalje piše Luko Paljetak, „sve zna o smrti jer izlazi iz nje i dolazi u život“. Lutku kojoj se 29. listopada 2015. godine pridružio u smrti, da bi kroz nju i s njom živio u našim sjećanjima i bogatoj ostavštini.