Jedan od najizazovnijih testova vlastite snalažljivosti sajmišne uprave imale su u Parizu u drugoj polovici 17. stoljeća. U to vrijeme francuski dvor ograničio je pravo izvođenja kazališnih predstava na tri pariška kazališta - Operu, Comédie-Française i Comédie Italienne (koja nije imala redovni repertoar).

Monopolistički trio odlučio je maksimalno učvrstiti svoju poziciju, zabranivši rad svim družinama u Parizu. Tim zabranama uzdrmali su čak i kazališni život na sajmištima, dotad uglavnom nedodirljivim centrima izvedbene zabave.

Sajmišna kazališta, navikla na napade sa svih strana i kutova, spremno su dočekala brojne zabrane što su uslijedile, dovijajući se na sve moguće načine i zaobilazeći novonastala pravila igre.

Kad su monopolisti zabranili uporabu govornog dijaloga u sajmišnim predstavama, sajmišni su upravitelji izmislili monološke predstave.

Nisu dugo trebali čekati na novu zabranu. Ovaj put monopolisti su odlučili u potpunosti utišati sajmišne predstave. Glumci su odgovorili rječitom šutnjom - ispisavši tekst na plakatima i izloživši ga publici na čitanje.

Kad je, pak, zabranjeno pjevanje na pozornici, sajmišni glumci su se raštrkali među publikom, pjevajući tekst iz gledališta, počesto praćeni publikom.

Rat između službenih kazališta i sajmišta trajao je pola stoljeća, pomogavši razvoju novih oblika sajmišnog kazališta predvođenih komičnom dramom. U tom izuzetno popularnom žanru satirička oštrica bila je usmjerena upravo prema predstavama monopolističkih kazališta.

Napomena: u prikupljanju informacija za tekst pomogao nam je Henryk Jurkowski, prikupivši ih prije nas u knjizi "Povijest europskog lutkarstva".