Igor Vuk Torbica najnagrađivaniji je mladi redatelj u regiji i dobitnik velikog broja nagrada, među kojima i nagradu Hugo Klein za najboljeg studenta kazališne režije u generaciji. Prvi put režira u Hrvatskoj i to dramu "Hinkemann" (1922) njemačkog književnika Ernsta Tollera, značajnog predstavnika njemačkog ekspresionizma, a u razdoblju između dva rata istaknutog antifašiste čije se književno djelovanje ne može odvojiti od političkoga.
Određuju li našu "normalnost", pojedinačnu i/ili kolektivnu, ključno vanjski normativi – društveni i politički - ili naša subjektivna perspektiva, unutarnji pogled, može nadvladati te normative? Koja je formula elemenata privatnog i društvenog, duhovnog i materijalnog, koja nas čini "sretnima"? Kakve šanse za "normalan" i "sretan" život ima čovjek koji je prošao kroz pakao rata, iz njega izašao kao invalid lišen muškosti, i živi u društvu koje mu ne omogućava niti elementarne uvjete za egzistenciju? Je li društvo i stvarnost u kojima živimo daju bilo kakve odgovore na naša osobna pitanja o smislu i o svrsi?
To su neka od pitanja kojima se bavi autorska ekipa predstave "Hinkemann", neprestano dijalogizirajući s izvornim tekstom Ernsta Tolera, loveći ga između redova, izgovarajući riječima, pjesmom, pokretom, krikom ili šutnjom. Više no za odgovorima, "Hinkemann" traga za drukčijim pogledom na ta pitanja, za stvaranjem pukotine u našem poimanju sebe i stvarnosti iz koje može pokuljati mrak, ali i bujica svjetlosti.
U predstavi glume Rakan Rushaidat, Mia Biondić, Frano Mašković, Doris Šarić Kukuljica, Dado Ćosić, Petar Leventić, Jasmin Telalović, Vedran Živolić, Marica Vidušić, Milica Manojlović, Nađa Perišić Radović, Milivoj Beader i Ozren Grabarić. Dramaturginja je Katarina Pejović, scenograf Branko Hojnik, kostimografkinja Doris Kristić, oblikovateljica scenskog pokreta Blaženka Kovač Carić, skladatelji Nenad i Alan Sinkauz i oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek.
„Jedna smo duša, jedno tijelo. Postoje ljudi koji to ne vide. A ima i ljudi koji su to zaboravili. U ratu su trpjeli i mrzili svoje gospodare i slušali ih i ubijali!... Sve su zaboravili… I opet će trpjeti i opet će mrziti svoje gospodare i opet će… slušati i opet će… ubijati. Takvi su ljudi… A mogli bi biti drukčiji, kad bi htjeli. Ali oni to neće. Oni kamenuju duh, rugaju mu se, skrnave život, pribijaju ga na križ… svaki put, bez prestanka“- citat iz drame Hinkemann.