Pri prvom našem susretu, nakon kratkog upoznavanja, verbalno me izmitraljirala toliko pametno, duhovito i točno da sam se daljnjih sat vremena smijao podjednako sebi i njoj. Ne sjećam se više što mi je rekla, jer prošlo je puno godina od tad, a i ta kritika nije bila usamljena. Verbalno me ribala redovito, uvijek silno duhovito i (siguran sam) iz čiste ljubavi koju je iskazivala na pravi Olginski način – vjerno je skupljala i čuvala knjige za mog Maka, svaki put slala pozdrave supruzi Smiljani. Kad me jednom prilikom vidjela u društvu prijateljice, unijela joj se u lice i rekla: „Ovo nije Smiljana!“ Kad je nekoga prihvatila kao svojeg, bila mu je beskrajno odana.
Olga Vujović bila je sazdana od privrženosti i ljubavi, dobrote, pravičnosti, ali i sasvim mi nejasne nesigurnosti. Tu nježnu sebe omotala je debelim i moćnim ogrtačem cinizma i ironije koji joj je, poput superjunačkog plašta, čuvao nutrinu i omogućio da kaže što misli bez sustezanja i autocenzure. Da bude iskrena. U današnjem svijetu prijetvornosti i maski što skrivaju, a ne otkrivaju, Olga je bila beskrajno izravna i iskrena. I silno zabavna u tome. Ponekad bi njene riječi zaboljele, pokatkad zbunile, ali nikad nisu bile izrečene u zloj namjeri. Kritizirala je da bi svojim riječima podcrtala slabosti u nadi da će se putem ispraviti i pretočiti u jakosti.
Olga je u potpunosti obožavala kazalište. Živjela ga je i žudjela, i iz te pozicije ludo zaljubljene posvećenice – kritizirala. Bila je beskrajno ljuta na površno odrađenu predstavu, razočarana izostankom jasne ideje i scenske energije, a presretna u susretu s predanošću, posebno mladih glumaca. Prva, još vruća i nepročišćena razmišljanja, dijelila je bez lažnog osmijeha, kurtoaznih pohvala i čestitki. I u tome je možda bila jedna od posljednjih. Direktna i iskrena.
U pisanim kritikama bila je puno pažljivija. U njima je dopuštala svojoj nježnijoj nutrini da, i dalje omotana ironijom, izađe na površinu i pretoči se u riječi na ekranu. Kad bi je ljutnja prema nekoj predstavi držala i do tipkovnice, vagala je negativne riječi omatajući ih humorom, ironijom i vicem. Ako je ljutnja, pak, bila prejaka, čekala je da prođe. Često mi je znala reći kako ima puno loših predstava na lageru i da traži način da ih poveže. U stvari tragala je za kutom kroz koji bi si opravdala njihove slabosti. Znala je da usmena kritika, poput predstave same, nestaje trenutak nakon što nastane, a da pisana kritika ostaje. Olgina bi živa riječ zaboljela na trenutak, a njena pisana potom bi došla kao melem na ranu.
Olga Vujović za Kritikaz je napisala nevjerojatnih 1318 kritika. Ona je bila Kritikaz i Kritikaz je bio ona. Bila je njegova konstanta od samoga početka koji se poklopio s Olginim odlaskom u mirovinu. Radišnoj i punoj kreativne energije, jako joj je teško pao odlazak s Radija Sljeme. Kako sam i sam odrastao uz taj radio i njen glas, rekao sam joj da je Kritikaz njen koliko je i moj. I da u uređivanju neću nimalo ulaziti u njene stavove. Gledali smo gotovo oprečno na kazališni čin. Vrlo često mi je, komentirajući neku predstavu, znala reći: „Grozna je predstava! Tebi bi se svidjela“. To njeno prihvaćanje naše različitosti bilo je divno. Jer kazalište i kazališna kritika jesu ili bi barem trebali biti svjetovi u kojima se u dijalogu susreću i prepliću najrazličitiji pogledi i razmišljanja. Poput Olginog i mog.
Iako je intenzivno počela objavljivati kritike kao penzionerka, strukturom je bila puno mlađa od mnogih mladih kritičara. Kao najvjerniji čitatelj njenih kritika, dugo sam razmišljao o njima i zaključio da je pronašla odličan koncept za današnjeg kazališnog gledatelja. Bombastičan početak, par crtica (povijesnog) konteksta, uron u sadržaj, kutak za analizu i šećer na kraju – Olginsko poentiranje u kojemu packu omata duhovitim, stilski vrckastim i zabavnim ruhom. I sve to u dvije kartice teksta, uvijek pitko, lako i stilski privlačno. A iza te lakoće skrivalo se veliko znanje, iskustvo i priprema. Povijesni kontekst donosila je gotovo uvijek iz prve ruke, iz bezbrojnih predstava koje je vidjela i pohranila u vlastitoj memoriji, sadržaj iz opetovanih iščitavanja izvora. Veliku pažnju posvećivala je vizualnom sloju, provlačivši ga kroz svoj povijesnoumjetnički kritički mlin, dok je u analizi glume naglasak stavljala na scenskoj energiji i osobnosti. Takvim konceptom Olga se nije prvenstveno obraćala vlastitoj struci, već potencijalnim gledateljima. Veliki broj mojih prijatelja i prijateljica profesionalno nimalo vezanih uz kazalište birao je predstave s Olgom kao vodičem, najvjerniji pratitelji Kritikaza također su bili prvenstveno ljubitelji kazališta. Samim time, u vrijeme kad se kritika sve više zatvara u sebe i jednosmjerni dijalog s autorima i glumcima, Olga se obraćala pomalo zanemarenom, a ključnom aspektu kazališta – gledateljima.
Kritike mi je slala na dnevnoj bazi i jedan je od najvećih misterija kako je, živeći svakodnevno i cjelodnevno na putu i u mraku gledališta, uopće stigla upaliti kompjuter, a kamoli napisati jednu do dvije kritike dnevno. Redovito je pratila dramski teatar, s posebnom pažnjom balet i operu, a s čistom ljubavlju „rubne“ izraze poput suvremenog plesa i eksperimentalnog teatra, kazališta za djecu i mlade, cirkusa i njoj i meni posebno važnog lutkarstva. U tim izrazima nimalo zanimljivim većim medijima, Olgina je riječ imala posebnu težinu – njene su kritike najčešće bile jedini osvrti na te predstave, i ona je shvaćala njihovu važnost. Često me špotala da sporo objavljujem kritike i u slaganju prioriteta uvijek bi gurala upravo te predstave, u njima posebno ističući mlade izvođače, potičući ih i dajući im vjetar u leđa. Uvijek na strani izvedbi i izvođača u (medijskim) sjenama.
S posebnom energijom i ljubavlju Olga je pratila nezavisne teatre i festivale u Zagrebu, Hrvatskoj i regiji. Trčala je s jedne na drugu izvedbu, iz jednog u drugi grad, s jednog na drugi, treći, četvrti festival. Na njima bi pogledala sve predstave pa u kratkim pauzama skoknula na pokoju izložbu, u muzej, knjižnicu ili omiljeni antikvarijat pokloniti brdašce knjiga. U gledalištu je, kad god je to mogla, zauzimala sredinu prvog reda s tekom u ruci i prepoznatljivim izrazom lica ispunjenim skepsom i propitivanjem te nikad u potpunosti tiha. Olgin nimalo diskretan šapat nešto je što će silno nedostajati kazalištima i festivalima u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Ljubljani, Mariboru, Silbi… njene neizbježne kazališne majice s kratkim rukavima koje je pažljivo birala – za lutkarske festivale isključivo lutkarske majice – pivo koje ju je čekalo nakon premijera u brojnim „njenim“ kazalištima... sve to već sad silno nedostaje našem kazališnom svijetu, a s vremenom nedostajat će sve više i više. Jer teško da će se nakon Olge pojaviti nova Olga. Ta divna, cinična, draga, brundava, sasvim jedinstvena Olga koja se već nakon prvog susreta zavuče duboko pod kožu, ravno u srce, otkud ne izlazi.
Iako sam izbjegavao svesti svoje sjećanje na Olgu na biografske crtice jer zvuče formalno i nimalo olginski, one jako puno govore o njenoj širini, trajnoj gladi za znanjem i kazalištem. U vrijeme kad je rijetkost bila studirati, ona je upisala i diplomirala dva prilično različita i zahtjevna studija. Na zagrebačkom PMF-u završila je teorijsku fiziku, potom na Filozofskom fakultetu povijest umjetnosti i komparativnu književnost. Kao profesorica fizike učenike je poticala da odlaze u kazalište da bi mu se potom dodatno primaknula okrenuvši se novinarstvu. Prvo na kultnoj Stojedinici u vrijeme njenog osnivanja, nakon toga na Radio Sljemenu, gdje je provela najveći dio radnog vijeka. Olgin prepoznatljiv glas, razgovori u kojima je sugovornike nerijetko pretvarala u prijatelje, poput naše Livije, obilježili su kulturnu rubriku Sljemena. Paralelno je objavljivala kritike da bi se, u fazi u kojoj se većina ljudi prepusti lagodi umirovljeničkog života, u potpunosti prepustila kazalištu.
U desetak penzionerskih godina pogledala je predstava za desetak života, govoreći da ne smije stati jer njena je mama, kad je stala – umrla. Kuk ju je mučio dulje vrijeme, ali i u bolovima i na štakama išla je na predstave. Onda je stala. Trebao je to biti tek predah, odmor između dva festivala, no bez kazališta, njene duhovne hrane, fizičko tijelo nije izdržalo. Kazališna rasvjeta je utihnula, zastor se spustio, pogasila su se svjetla gledališta, s Olgom u prvom redu – teka u lijevoj ruci, kemijska u desnoj, lice koje razmišlja na glas, festivalska majica koja odaje promišljenu nonšalanciju.
Na kraju, umjesto epiloga, crtica iz Ljubljane. U rujnu me prijatelj Benđi iz Lutkovnog gledališča u apsolutnoj nevjerici pitao zašto Olga ne dolazi na njihove Lutke, dodavši ozbiljno: „Zašto onda uopće organiziramo festival?“. Svojom jedinstvenom osobnošću Olga je ostavila dubok pečat u brojnim kazalištima i nebrojenim srcima. Njenim odlaskom ostaje mrak, praznina i rupa.