IN MEMORIAM, LUKO PALJETAK (1943.-2024.)
Lutko i beskrajna vjera u moć, iskrenost i bezgraničnost lutke
'I kad lutka plače, suze joj ne kvase lice, kvase ga lutkaru.' Lutke ni danas neće pustiti suzu za Lukom jer, iako je njegova igra na sceni i iza nje završila, svojim je jednonogim kositrenim plesom stvorio svijet vječne scenske živosti i slobode. Kako nisam lutka, pustit ću potok suza za našeg Lu(t)ka
Objavljeno: 13.5.2024. 12:12:23
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Luko Paljetak u Salonu lutaka na AUK / AUK

 

Dana 16. lipnja 1978. godine u Kazalištu lutaka Zadar održana je premijera predstave nakon koje hrvatsko lutkarsvo nije bilo isto. Riječ je o predstavi Postojani kositreni vojnik u režiji Luke Paljetka. Ovo nije bila prva režija tog velikog hrvatskog pjesnika i prozaika, dramskog pisca i prevoditelja, glumca-lutkara i dramaturga, redatelja i… renesansnog čovjeka, no bila je najvažnija ne samo njegova, već i jedna od najvažnijih u cjelokupnoj povijesti hrvatskog lutkarstva. U njoj su se spojile dvije karakteristike koje se počesto mimoilaze – nova poetika koja i danas djeluje svježe i suvremeno te velik uspjeh kod publike.

Luko Paljetak u toj je predstavi Andersenovu bajku uz pomoć dramaturga Marijana Blaće sveo na pokoju ključnu rečenicu, lutke s likovnim oblikovatenjem Brankom Stojakovićem pročistio je do ključnih karakteristika te je po prvi put dramaturški i scenski oživio sve ostale elemente igre – scenografija se neopisivom lakoćom pretvarala iz vodoravnog paravana u kosi i valoviti, potom u vizuru oka, da bi u trenu postala morski pas i njegova utroba, svjetlo Ive Nižića promjenom boja, smjera i širine mijenjalo je atmosferu, kut i fokus gledanja, glazba Antuna Doličkog gradila je ritam scenskog pokreta i igre te atmosferu, dok se riječi nisu zadržale tek na sadržajnom sloju, već su ponavljanjem postajale melodija i ritam. I svi ti probuđeni elementi igre gradili su priču i cjelinu međusobnom suigrom i dijalogom, pomaknuvši fokus predstave s teksta (koji je mnoga stoljeća vladao lutkarstvom u dramskom lutkarskom kazalištu) i lutke (kao zvijezde klasičnog homogenog lutkarstva) na odnose među svim elementima igre. Taj je pomak otvorio vrata prema beskrajnom prostoru kreacije, odnosno prema suvremenom lutkarskom izrazu. I sve to Paljetak je napravio u klasičnom, homogenom okruženju u kojemu na sceni nema mjesta za živog čovjeka, napravivši time nevjerojatan i nevjerojatno efektan luk između klasičnog i najsuvremenijeg razmišljanja o lutkarstvu.

Postojani kositreni vojnik nije bio Paljetkov usamljeni lutkarski hit, već plod logičnog razvoja koji je započeo kao glumac-lutkar u matičnom Kazalištu lutaka Zadar. Godine 1969. redateljski je postavio svoj prvi lutkarski tekst Kolači za Rinu, Ratka i ostale, godinu dana kasnije Zvonko Festini na scenu postavlja njegov tekst Bajka o kraljevim trešnjama, da bi 1971. Paljetak režirao Alibabu i razbojnike, u kojemu i glumi. Već sljedeće godine Paljetak režira svoj prvi veliki hit, predstavu Ružno pače koja je gostovala i osvajala nagrade na mnogim međunarodnim festivalima, između ostaloga sudjelovala je na kongresu svjetske UNIMA-e u Charleville-Mézièresu. Ružno pače označava novu fazu u Kazalištu lutaka Zadar te je njime Paljetak utabao put Postojanom kositrenom vojniku i njegovoj voljenoj balerini. Kako su ga umjetnička i životna traganja odvukla iz Zadra, Paljetak će nakon kositrenog vojničića na neko vrijeme utihnuti u zadarskom lutkarskom kazalištu, da bi se vratio 1994. godine s još jednom lutkarskom čarolijom – Božićnim triptihom.  

Iako se u lutkarstvu nije aktivno zadržao predugo, vrijednost njegovog opusa je nemjerljiva. Posebice jer nije stao tek na umjetničkom radu. Kao umjetnik riječi, svoja je razmišljanja o lutkarstvu, između ostalog (Lukinu poruka 2021. povodom Svjetskog dana luktarstva pročitajte ovdje),  pretočio u tekstove okupljene u knjizi Lutke za kazalište i dušu (MCUK, 2007.) u kojima je definirao vlastitu lutkarsku poetiku. Ključ te poetike možemo pronaći u svojevrsnoj krilatici ne samo Paljetkovog, već suvremenog hrvatskog razmišljanja o lutkartstvu – „Lutka je sve, sve je lutka!“. U njoj s jedne strane otvara vrata lutkarstva kazalištu predmeta, materijala i dijelova tijela, s druge, scenskom oživljavanju svih elemenata igre. Sve može postati lutka, odnosno nositeljica lutkarskog kazališta – scenografija i kostim, zvuk, glazba i svjetlo, i, naravno, lutka sama.

Beskrajno je vjerovao u lutku, u njenu scensku moć, sugestivnost, iskrenost i samostalnost jer „lutka zna što radi. Lutka je pametna. Lutka je savršena. Ona je uvijek samo ono što treba biti. U naš svijet bezdušnosti i dvoličnosti ona dovikuje: Ja sam jedina iskrena! Ja jedina stvarno imam dušu!“. Takvoj lutki ne treba riječ da je vodi jer „lutkarska predstava može se napraviti i od telefonskog imenika“. Čovjek joj je, s druge strane, potreban, „ali ona ne želi biti on, ni oblikom ni manama: lutka ne pije, a i kad pije nikad nije pijana: lutka ne puši, a i kad puši, njoj su pluća zdrava. I kad lutka plače, suze joj ne kvase lice, kvase ga lutkaru.” Lutke ni danas neće pustiti suzu za Lukom jer, iako je njegova igra na sceni i iza nje završila, svojim je jednonogim kositrenim plesom stvorio svijet vječne scenske živosti i slobode. Kako nisam lutka, pustit ću potok suza za našeg Lu(t)ka.