POGLED NA 30. KOTORSKI FESTIVAL POZORIŠTA ZA DJECU
Ostvarena utopija
Kad se na tronu festivala u čvrstom zagrljaju nađu djeca i kazalište, stvara se neki daleko bolji svijet, ostvarena utopija. Barem na desetak dana
Objavljeno: 7.15.2022 2:54:33 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Djeca na zatvaranju 30. Kotorskog festivala / Krsto Vulović

 

Hrvatska je zemlja festivala. U svakom gradu i gradiću, selu ili zaseoku, u gotovo svakom trenutku kreće, traje ili svoje kulminativne trenutke daje barem jedan festival. Iako na papiru ovo zvuči odlično, riječ je uglavnom o hladnim i distanciranim, financijama motiviranim i rutinski odrađenim razmjenama novca i (umjetničkih) proizvoda. I dok će se neki od čitatelja dići na zadnje noge i sasuti drvlje i kamenje na ove moje riječi, činjenica je da je velika većina festivala kod nas nevidljiva i nebitna van svojih uskih okvira (prostornih i interesnih), a upitna je i njena važnost unutar njih. „Ali takvo je vrijeme!“, uskliknut će ovi isti krilaticu odustalih i posustalih. Iako ona u pravilu preokreće priče o današnjicama u kojima se preživljava (i) od festivala prema dobrim starim vremenima kad se živjelo za festivale, ovaj put ću sve njihove adute izbiti iz rukava tek jednim – Kotorskim festivalom pozorišta za djecu.

Ove godine Kotorski festival slavio je svoju jubilarnu 30-eticu, a ja sam ga pažljivo promatrao iz prvih redova i prikrajka, u ulozi člana stručnog žirija čije su obaveze prema festivalu završile sa svečanim zatvaranjem. Samim time ovaj tekst osjećam i pišem isključivo kao obavezu prema sebi.

 

Djeca izgubljena u festivalu

Većina kazališnih festivala za djecu u Hrvatskoj može se svesti na sljedeću formulu: odrasli stvaraju okvir u koji jednako odrasli ubacuju sadržaj i dovode organizirane čete djece (vrtićke grupe ili školske razrede). I ta formula zadovoljava sve (opet) odrasle želuce – programi su realizirani i uglavnom (solidno) popunjeni. Problem je u činjenici da su iz ove igre na rub izgurani oni kojima su festivali posvećeni i zbog kojih bi se trebali organizirati – djeca. Istina, ona dolaze na predstave, ali uglavnom organizirano, vjerojatno niti ne znajući da bi trebali činiti onaj „ključni“ dio festivala. Znaju tek da tih par sati nemaju vrtić ili školu.

Riječ je o lakšem putu koji se na duge staze pokazuje višestruko lošim i problematičnim. Naime, on ciljane publike pretvara u pasivne promatrače koje se ništa ne pita i koji nemaju nikakav utjecaj na sam festival, samim time niti osjećaje prema njemu. U isto vrijeme, festivale pretvara u nevidljive i u pravilu poprilično nezanimljive koncentrate predstava. Da je tome tako potvrđuje većina festivala koja lagodno šeta tim nimalo izazovnim putem i koja je gotovo u potpunosti izgubila svoj nekadašnji šarm i vidljivost (o imenima nekom drugom prilikom, no siguran sam da će se neki prepoznati).

 

Festival pronađen u djeci

Suprotno ovom lakšem, no krivom putu, Kotorski festival je izabrao teški, rudarski put, omotan znojem (i obiljem smijeha), put na kojemu se po potrebi radi do 6 ujutro, ali koji djecu i mlade ne gura na rub, već uzdiže na pijedestal. Upravo oni su istureni u organizaciji, najvidljiviji u realizaciji i sveprisutni u konzumaciji sadržaja. Festival im je okrenut u potpunosti.

Ove godine bilo je oko 180 volontera koji su se od jutra do mraka zabavljali na radionicama, predstavama i oko njih, na recepciji i u ćelijama zatvora-hotela, gradskim ulicama i trgovima, radeći, igrajući se, šećući, družeći se s gostima festivala i (nonšalantno, a uspješno) rješavajući njihove probleme. I bili su važni, jako važni! Elegantno, fino, (naizgled) opušteno i gotovo neprimjetno organizirani i usmjeravani od strane direktora festivala Petra Pejakovića, najužih suradnika Marije Backović, Nataše Risteljić, Marka Jeličića i Jelene Odalović te nekadašnje djece, danas profesionalnih glumaca i dramskih pedagoga u Praznom prostoru (jednom od organizatora festivala).

Takva vesela i radišna djeca, zaljubljena u festival, kazalište, radionice i druženje s autorskim i izvođačkim timovima, predstavljaju čvrst zalog za budućnost festivala. Jednako tako kao što nekadašnja djeca (danas mladi ljudi još uvijek vezani uz festival na sve moguće načine) pokazuju zašto je Kotorski festival miljama iznad svih hrvatskih festivala sličnog profila – generacije i generacije djece odrasle su u festivalu, aktivno sudjelujući u svim njegovim aspektima.

Sva ta djeca, jučerašnja, današnja i sutrašnja, osjećaju Kotorski festival svojim festivalom. On teče njihovim, a ona njegovim venama i u toj prepletenosti stvaraju nešto što niti jednom hrvatskom festivalu  danas ne uspijeva – na deset dana pretvaraju Kotor u grad-festival u kojemu vladaju kazalište i djeca. A kada na tron bilo čega postavite taj divan spoj, znate da je riječ o nekom daleko boljem svijetu, ostvarenoj utopiji. Barem na deset dana. Do sljedećeg festivala.