Napomena: tekst je dio eseja Nezavisna kazališta u hrvatskom lutkarstvu objavljenog u Književnoj reviji, broj 2-3, god. 2020.

Morana Dolenc u lutkarstvu je od svoje osme godine, odnosno od 1990. godine kad je postala članica Lutkarskog studija ZKM-a. Tamo se priključila ansamblu Fasade te je sudjelovala u nekim od njegovih najvažnijih predstava poput Clair-obscur, Pješčani sati i Djevin skok ili proljeće u slijepoj ulici. Uslijedilo je školovanje na slavnom l’Ecole Supérieure Nationale des Arts de la Marionnette u Charleville-Mézièresu te potom na Sorbonni. Po povratku sa školovanja započela je profesionalno stvarati predstave u Francuskoj i Hrvatskoj, gdje je 2012. godine osnovala LOFT – Lutkarsku organizaciju koji fakat trebamo.

Specifičan izraz Fasada i prepoznatljiva poetika Charlevillea jako su utjecali na rad Morane Dolenc, što je posebno uočljivo u odmaku od klasične dramske strukture prema dramaturgiji slike i figure. U njoj se, naslonjena na teatar objekta Petera Wetznera, odmiče od teksta koji uglavnom nije niti pokretač, niti nositelj njenih predstava. Umjesto toga, fokus pomiče prema vizualnom i auditivnom sloju, a tematske motive pronalazi u snažnim ličnostima i situacijama te univerzalnim temama.

U prvoj fazi inspiracija su joj bile uglavnom jake žene, zbog čega Ludwig Bauer i Lidija Dujić tu fazu nazivaju „ženskom fazom“.[1] Prva samostalna predstava Meni samo krila ostaju... (2009.) inspirirana je životom i djelom Fride Kahlo, a prva predstava nastala u produkciji LOFT-a  Femme Fadal – San o Amaliji Rodrigues u slikama kazališta sjena (2012.) svjetski slavnom pjevačicom fada. U predstavama ove prve faze naglašen je utjecaj lutkarskog odrastanja Morane Dolenc. Građene su, podalje uzročno-posljedičnih veza, pretakanjem priča i motiva u slike koje su se unutarnjom dramaturgijom slagale u „scenoslijed“ oblikovan susretom i skladom, a ne sukobom, glazbe i vizualnih aspekata. U Meni samo krila ostaju... u prvom je planu bio vizualni sloj inspiriran meksičkim folklorom koji je oko sebe stvorio meksički auditivni omotač, dok je u Femme Fadal fado svojim karakterom prizvao teatar sjena. Riječima Morane Dolenc i dramaturga predstave Deana Trdaka, „kad bi glazbu bilo moguće predočiti slikom, fado bi bio prostor u kojem se poigravaju svjetlost i sjene.“[2] Trenutnost izvedbenog i lutkarskog umjetničkog čina bila je u fokusu male lutkarske forme Palomitas (2010.) koju je Morana Dolenc izvodila u intimi dnevnih boravaka. Predstavu o siromašnim ljubavnicima inspiriranu kratkom pričom Paola Coelha oblikovala je sjetnim sephia tonovima koji su plesali i gibali se u ritmu svijeće i nestajali s povjetarcem. I ovdje su u fokusu bile sjene te neanimabilne glave lutaka, kojima je životni impuls dala upravo treperavost i nestalnost svijeće.

U drugoj, aktualnoj fazi, Morana Dolenc usmjerila se dječjim publikama, a s njima i klasičnijoj formi i priči kao temi i motivu. Usprkos zaokretu, tekst uglavnom nije uspijevao istisnuti ostale elemente izvedbe u drugi plan, već je postao jednakovrijedan element koji bi po potrebi prodro u prvi plan. To se dogodilo u nagrađivanoj predstavi Ronilac bisera (2012),[3] nastaloj po slikovnici Ludwiga Bauera, no i ovdje tekst nije u potpunosti zavladao, već je bio zadužen za razvoj radnje, dok su atmosferu, ritam i karaktere oblikovali vizualni elementi, odnosno diskretno animabilne lutke čija je pasivnost potcrtala pasivnost otočkih ljudi usporenih suncem i morem. U predstavi Male scene Muka malog vuka (2017.)[4] Dolenc se dosad najviše poigrala animacijom predmeta, maski i ljudskih tijela, dok vrhunac ove aktualne faze predstavlja najnagrađivanija predstava Morane Dolenc, Wanda Lavanda (2017.)[5] postavljena u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka. Riječ je o predstavi koja je ponovo oblikovana oko slikovnice kao čvrstog predloška, što joj je dalo strukturnu čistoću i mogućnost igre u vizualnom sloju. Tu su Dolenc i autorica lutaka i scenografije Luči Vidanović stvorile vrlo privlačan i zavodljiv svijet boja i animacijski razigranih oblika.

Spoj i susret prve i druge faze predstavlja predstava S razlogom (2016.)[6] nastala u koprodukciji LOFT-a i KD Pinklec. Riječ je o neverbalnoj predstavi u čijem je fokusu jedan naizgled običan životni vijek. Njega su glumci Mario Jakšić, Bruno Kontrec i Petar Atanasoski ispričali jasnim i duhovitim pokretima tijela te efektnim lutkarskim elementima. Rezultat je bila predstava koja je s dječjim publikama komunicirala razumljivim i privlačnim vizualnim informacijama, a s odraslim gledateljima duhovitim lutkarskim rješenjima koja otvaraju univerzalna pitanja.

Morana Dolenc je vrlo produktivna lutkarica i lutkarska redateljica čiji opus konstantno raste i razvija se, samim time ovaj tekst ne zaokružuje njen rad, već daje pregled njegovih prvih faza. No i one pokazuju da je riječ o važnom putokazu hrvatskog lutkarstva danas i sutra. Umjesto sigurnosti ansambla, Dolenc je izabrala puno teži, no slobodniji put nezavisnih voda u kojemu ustraje u vlastitoj poetici. Nju je posljednjih nekoliko godina, prodorom u gradska lutkarska kazališta, počela upisivati u „lutkarski mainstream“, a kroz predavanje studentima u našu lutkarsku sutrašnjicu. Nadamo se da će u nastavku karijere imati priliku nastaviti razvijati vlastitu poetiku te se prepustiti daljnjem istraživanju na tragu prve faze, čega hrvatskom lutkarstvu silno nedostaje, a Dolenc je upravo u eksperimentu, istraživanju i potrazi za novim izrazima i formama najbolja.

[1] Iz intervjua autora s Moranom Dolenc vođenog 1.6.2020.