U početnoj sceni plesno-dramskog eksperimenta „Udar tijela“ sedmero izvođača leže „zakukuljeni“ u zajednički crni plašt, ali vremenom „stječu“ individualnost, ali ne svojim licima, već licima posjetitelja projiciranim na njima. Odjednom se izvođači „otimaju“ i pojavljuju se njihova vlastita lica, ali u zastrašujućim grimasama (silno nalik grimasama kakve je stvarao kipar Franz Xaver Messerschmidt).
U konačnici se „oslobađaju “ iz zajedničkog omotača i umjesto govora ples preuzima komunikaciju. Zahvaljujući svjetlu (Boris Kahnert) plesači iz mističnog prelaze u jednostavno i jasno ozračje. Plešući ispred (pomalo iščašeno) i iza paravana (ljupko) izvođači (Alvaro Esteban, Hans Christian Hegewald, Robert Lang, Werner Nigg, Susanne Schneider, Stefan Schuster i Mathia Znidarec) stvaraju neobična vizualna iskustva na tragu virtualnih slika.
Mada ih vidimo u potpunosti, više ne marimo za njihova lica, usredotočujemo se na tijela, na nužnost tjelesnog pokreta, na nevažnost posebnosti jedinke.