Georgij Paro rođen je u Čačku 1934. godine. Završio je studij filozofije i anglistike na Filozofskome fakultetu (1961.) i kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti (1965) u Zagrebu. Radio je kao redatelj na Radio Zagrebu (1956.–57.), dramaturg u Zora filmu (1957.–59.), ravnatelj Drame HNK u Zagrebu od 1963. do 1965., redatelj u zagrebačkome HNK-u (1959.–72.; 1984.–86.), dramaturg u zagrebačkoj Komediji (1976.–84.), od 1966. režirao i predavao na američkim sveučilištima, od 1986. redoviti je profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, od 1987. umjetnički savjetnik Jadran filma u Zagrebu, umjetnički ravnatelj kazališnih festivala (Dubrovački ljetni festival, Sterijino pozorje), intendant HNK-a u Zagrebu (1992.–2002.). Bio je redoviti gost - profesor na La VERNE sveučilištu u Santa Barbari (Kalifornija, SAD).
Svoju redateljsku karijeru započeo je još ranih pedesetih godina 20. stoljeća u karlovačkom Zorin domu, da bi nakon završenog studija djelovao u kazalištima širom Hrvatske i cijele regije.
U godinama Gavelline smrti jedan je od članova (uz Kostu Spaića, Božidara Violića i Dinu Radojevića) neformalnog „redateljskog kartela“ koji je uvelike utjecao na kazališni život u Hrvatskoj, stvorivši antologijske predstave zapamćene od brojnih naraštaja kritike i publike.
Od 1953. (J. Kušan, Pepeljuga) režirao je više od 200 predstava u Hrvatskoj (Karlovac, Zagreb, Dubrovnik, Split, Osijek, Rijeka) i inozemstvu (osobito u SAD-u i Sloveniji). Početkom 1970-ih tragao je za kazalištem mita (Grbavica S. Mihalića i Događaj u gradu Gogi S. Gruma, u suradnji s I. Boban i M. Carićem) i novim kazališnim prostorima (ambijentalne predstave u sklopu Dubrovačkoga ljetnog festivala: Život Eduarda II., kralja Engleske B. Brechta, Aretej i Kristofor Kolumbo M. Krleže). Zapažen je po inovativnim interpretacijama Krležinih drama (U agoniji, Maskerata, Gospoda Glembajevi) te dramatizacijama i prilagodbama drugih Krležinih tekstova (Banket u Blitvi, Zastave, Povratak Filipa Latinovicza, Ratni dnevnici).
Za scenu adaptirao predstave Idiot (s B. Violićem) i Ujakov san F. M. Dostojevskoga te Zajedničku kupku R. Marinkovića. Revitalizirao je više drama iz hrvatske dramske baštine (M. Držić, Dundo Maroje; Ljubovnici; Čini baruna Tamburlana; J. Freudenreich, Graničari; A. Šenoa, Ljubica); režirao praizvedbe djela Malo pa ništa A. G. Matoša i Sveti Aleksi T. Brezovačkoga; postavio na scenu mnogobrojna djela suvremenih hrvatskih pisaca: M. Matkovića (Heraklo, Na kraju puta), R. Marinkovića (Glorija), S. Kolara (Svoga tela gospodar), F. Hadžića (Političko vjenčanje), D. Jelačića Bužimskoga (Gospodar sjena).
U 1990-ima je režirao raskošne predstave prema romanima N. Fabrija Vježbanje života i Berenikina kosa te adaptaciju Gundulićeva epa Osman. Uprizorio je djela engleskih pisaca elizabetanskoga razdoblja (W. Shakespeare, Ch. Marlowe, J. Ford, J. Webster) i druge polovice 20. stoljeća (J. Osborne, H. Pinter), francuskih starijih i modernih klasika (Advokat Pathelin, Molière, G. Feydeau, J. Giraudoux, J. Anouilh, A. Camus, J.-P. Sartre, J. Genet), nordijskih autora H. Ibsena i A. Strindberga te B. Brechta. Režira i operna djela W. A. Mozarta, P. I. Čajkovskoga i M. P. Musorgskoga. Kao redatelj, pedagog i nositelj niza institucionalnih funkcija oblikovao je fizionomiju hrvatskoga kazališta druge polovice 20. stoljeća. Režirao je dokumentarne filmove, televizijske i radio drame.
Paro je od samih početaka pripadao vrhu kazališnih stvaralaca. Jedan je od onih redatelja koji su poštovali slovo i duh dramskoga teksta, no to ga nije sprečavalo u istraživanjima i eksperimentima pogotovo u ambijentalnom kazalištu. Uvijek je davao slobodu glumcima i nije se povodio trenutnim kazališnim modama i ispraznostima.
Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2007., Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje – drama, 2009., Dubravko Dujšin 1985.godine
Objavio je knjige kazališnih zapisa Iz prakse (1981.), Made in USA (1990.), Theatralia disjecta (1995.), Razgovor s Miletićem (1999.) i Pospremanje (2010.).
Parove kratke i precizne redateljske upute bile su uvijek potaknute suradnjom sa svim suradnicima, od dramaturga, kostimografa, scenografa, skladatelja, koreografa do iznad svega glumca. Govorio je kako su za režiju ishodišni trenuci glumačka podjela i štrihovi. Ne pokazujući prevelike emocije, Georgij Paro, odnosno Žorž, kako su ga svi kazalištarci zvali, znao je ohrabriti i pohvaliti svakog sudionika predstave s nekoliko kratkih rečenica. Libio se velikih tirada, smatrajući da je scena mjesto akcije i reakcije, a glumcima je uporno ponavljao kako moraju slušati svoje sugovornike i onda će sve doći na svoje mjesto. Sav svoj rad je temeljio na širokim i raznorodnim interesima, svom golemom obrazovanju, poštovanju svakog tko sudjeluje u radu na predstavi i vjeri kako kazalište doista može biti mjesto plemenitih iluzija i prave umjetnosti.