Napomena: Vlado Krušić tekst je izvorno napisao za stranicu Hrvatskog centra za dramski odgoj
Naš član i iskreni pobornik našega rada Želimir Ciglar, kazališni kritičar i publicist, autor nagrađivanog dječjeg romana „Decameron za golobrade pustolove“ te posljednjih godina voditelj kazališne djelatnosti u Centru za kulturu Trešnjevka tragično je preminuo u ponedjeljak 26. veljače.
Moje prijateljstvo sa Želimirom započelo je davno, još u njegovoj srednjoj školi koncem 1970-ih, u famoznom Šuvarovom Centru za kulturu i umjetnost u Križanićevoj, gdje sam mu predavao scensku kulturu za koju je Želimir pokazivao ne samo strasno zanimanje, nego i talent posvjedočen njegovim dječačkim glumačkim nastupom u tv-seriji „Prijatelji“ što ju je 1970-ih godina proizvela zagrebačka televizija.
Cijeloga života Želimir se bavio scenskom kulturom i kazalištem, bilo da se bavio glumom, koju je nakon škole studirao na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, bilo da je pisao i govorio o kazalištu, što je kao kritičar i novinar godinama radio u Večernjem listu i u programima Hrvatske televizije, bilo da se bavio dramskim odgojem, što je sredinom 1990-ih radio u Dramskom studiju ZKM-a gdje je vodio dramske skupine, da bi se zadnjih godina ponovno vratio dramskom odgojnom radu na svom posljednjem radnom mjestu, u Centru za kulturu Trešnjevka.
Svojim cjelokupnim djelovanjem i životom, kao novinar i kritičar, kao lektor hrvatskog jezika na skopskom sveučilištu ili kao voditelj kazališnih aktivnosti na Trešnjevci, Želimir je prije svega bio kulturni radnik. Literarno obrazovan, umjetnički senzibilan i kulturno odgovoran, u svaki je posao te u odnose s ljudima, suradnicima i učenicima, starima i mladima, unosio svoju osobnu toplinu i srdačnost, kreativni žar i želju za razumijevanjem te osjećaj odgovornosti za kulturnu misiju koju obavlja. Kada pak razmišljam o njegovim iskustvima u području dramskog odgoja, baveći se u mladosti glumom, svojom nikada do kraja ispunjenom strasti, Želimir je svoj kasniji dramski rad s djecom i mladima shvaćao ne kao „učenje glume“, već prvenstveno kao zadaću razvijanja mlade ličnosti i svih njezinih ljudskih potencijala, intelektualnih, osjećajnih i duhovnih, naime, kao učenje za život, posebice za život s drugima i za druge.
Želimir Ciglar, moj prijatelj dječačkoga lica i „idealist u vrijeme koje nipošto nije idealističko“, kako ga je nazvao kolega i prijatelj Denis Derk iz Večernjaka, vječiti „golobradi pustolov“ iz svoga romana za mladež, prerano je okončao svoju životnu pustolovinu uputivši se u nepoznato i nespoznato. Izgubili smo jedno veliko srce uvijek spremno pomoći drugima, no koje sebi nije moglo pomoći. Zbogom, prijatelju!
Vlado Krušić