Ljubitelji opere imaju svoju „Aidu“ (glazba Giuseppe Verdi, libreto Antonio Ghislanzoni), a ljubitelji mjuzikla svoju, koju često, zbog bržeg razlikovanja nazivaju „Aida“ Eltona Johna (glazba) i Tima Ricea (stihovi). Verdijeva „Aida“ praizvedena je u kairskoj Operi 1871., Elton-Riceova „Aida“ mogla se prvi put čuti 2000. u njujorškom Palace Theatru, a hrvatska premijera mjuzikla „Aida“ bila je u lipnju 2005. u zagrebačkom kazalištu „Komedija“. 

Kako spomenuto kazalište njeguje dramske i glazbene predstave (operete i mjuzikle) domaćih i stranih autora, ravnatelj Krešimir Batinić odlučio se za obnovu spomenutog mjuzikla uz isti autorski tim i djelomice izmjenjen izvođački postav (3.2.2018., osvrt na izvedbu 5.2.2018.). Zagrebačka predstava nastala je „prema dogovoru s Music Theatre International Europe“ uz odličan prijevod Ivanke Aničić, u režiji Dore Ruždjak Podolski i uz ravnanje Dinka Appelta (kojem upućujem sve pohvale i duboku zahvalnost što je orkestar svirao odgovarajućom glasnoćom, a ne tutta forza, kao na vatrogasnoj zabavi).  

Budući da je orkestar bio (iznenađujuće, moram zločesto napomenuti) zbilja sjajan, a poznavatelji „Komedijinog“ gledališta znaju da se radi o srednje velikom, da ne kažem relativno malom prostoru, onda su „bubice“ (mali mikrofoni) bile nepotrebne – svi pjevači su svojim pjevačkim sposobnostima bili doista dorasli dobaciti glas do publike, a kao što je poznato, tehnologija „uništava“ boju glasa pa svakako pjevači/ice bolje zvuče bez pomagala. Napominjem, ne radi se o  silnom prostranstvu, pjevači su izvanredno dorasli glasnom i razgovjetnom pjevanju, orkestar  se prepustio notama, a ne decibelima...

Ivo Knezović je vrlo jednostavno i pametno oblikovao scenu i svjetlo, kostimi Mirjane Zagorec asociraju na egipatsku antičku modu i ujedno vrlo dobro prikazuju vladajuće Egipćane i pokorene Nubijce (a i frizure su im odlične, osim možda Aidine). Koliko god je ansambl (plesači i zbor) vizualno privlačan i izvedbeno vješt, povremeno je koreografija Igora Barberića bila čudna, da ne kažem nerazumljiva – posebice u nekoliko nastupa muškog dijela ansambla.

Sadržajna razlika između opere i mjuzikla je više u tonu, negoli u priči (sve je odlično napisala Irena Paulus u kazališnoj knjižici) – u prvom slučaju su zarobljenici iz Etiopije, u drugom iz Nubije, što ne mijenja odnos na relaciji pobjednici i poraženi, odnosno političku komponentu u oba slučaja jer se u svakoj od situacija Aida „lomi“ između ljubavi prema neprijatelju i privrženosti vlastitom narodu („Nek živi Nubija“ i neobično potresna pjesma o nužnosti zatomljiavnja ljubavi „To je baš lako“). 

Kapetan Radames i nubijska princeza Aida se uzajamno zaljubljuju („Opet si gledala u mene“, kaže on njoj), dok je   egipatska prijestolonasljednica Amneris (i Radmesova zaručnica) prikazana kao površna, modi sklona ženica (kasnije se preobražava u politički osvještenu buduću vladaricu). Osim duhovitih replika, mjuzikl „Aida“ je prvenstveno priča o nemogućoj ljubavi koja vodi u zajedničku smrt, ali i nadu u ponovni susret (početna i završna scena zbivaju se u Egipatskom muzeju gdje se posjetitelji, nalik Aidi i Radamesu, susreću ispred keramičkog zida i „čim su se ugledali, odmah su se spazili“).

Moje sjećanje na „Aidu“ iz 2005. je sjećanje na neku ne baš upečatljivu izvedbu... Možda sam se ja promijenila, možda su glumci i pjevači sazreli, možda se se zvijezde posložile, ali ova izvedba sada je – izvrsna. Renata Sabljak kao Aida upravo tjera suze na oči svojom interpretacijom žene čiji je svijet na rubu ponora: voli koga ne bi smjela, radi što ne bi smjela, razum je  tjera u jednom smjeru („pravom“), srce u drugom („pogrešnom“) – onako krhka i snažnog glasa, Sabljak  je doista odličan izbor. S druge strane Radames Đanija Stipaničeva nimalo joj ne pomaže u dvojbama –  on također zna što mora i što hoće te da se to nikako ne poklapa... Lijepo je da njegov lik, iako zamišljen kao macho, ipak pokazuje sućut prema zarobljenicima, prihvaća svoju „zabranjenu“ ljubav i mada bi se mogao „izvući“, odlazi u smrt – ma koja ga ne bi htjela!

Izvrsna Vanda Winter čini sve da bi nam „ogadila“ svoju Amneris – površna i mušičava, ona je ipak duhovita, da bi na kraju bila duboko nesretna kada shvati da je nevoljena – njezina preobrazba je vrlo fino provedena. Ervin Baučić je vrlo impoznatan Zoser (Radmesov otac i spletkaroš), mladi Fabijan Pavao Medvešek odlično se pjevački i glumački uklopio u ulogu roba Mereba, dok su Ljubo Zečević (Amonasro), Nedim Prohić (faraon) i Željka Veverec (Nehebka) zaokružili solistički anasambl.

Po izlasku iz Kazališta „Komedija“, nakon odgledanog John-Riceovog mjuzikla „Aida“, osjećala sam se kao general nakon dobivene bitke – zero killed (OK) ili u prijevodu: vrlo romantično, skoro zaljubljeno.