Godine 1987. u Taormini, prelijepom gradu na Siciliji (poznatom po izuzetnom antičkom amfiteatru) počela je život Europska kazališna nagrada (dobitnici su bili francuska redateljica Ariane Mnouckhine i Theatre du Soleil), koja je trebala odražavati europski kazališni prostor kao jedinstvenu kulturnu manifestaciju.
Nakon devet uzastopnih dodjela nagrada u Taormini (na trećoj je uvedena dodatna Nagrada za kazališnu (novu) stvarnost koju su dobivali pojedinci i kazališta), mjesto dodjele počelo se premještati u različite sredine, gdje je postala prateći događaj, pa su je tako udomili Torino (uz zimsku Olimpijadu), Solun, Wroclaw, Sankt Peterburg, Craiova (prošle godine uz deseto izdanje međunarodnog Festivala Shakespeare) i od 12.-17.12.2017. Rim.
Najčešći dobitnici Europske kazališne nagrade bili su redatelji, pisci ili koreografi s izuzetkom Michaela Piccolia (glumac), a to se dogodilo i ove godine kada su laureati čak dvoje glumaca: francuska glumica Isabelle Huppert (1953.) i engleski glumac Jeremy Irons (1948.). Budući da su oboje izuzetno poznati po svojim odličnim filmskim ulogama u nagrađivenim filmovima, tek oni profesionalni kazališni ljudi (kritičari, teoretičari, redatelji) koji pomno prate njihov kazališni život mogu govoriti o njihovom cjelokupnom glumačkom djelovanju.
Tako su sudionici razgovora posvećenog Ironsovom glumačkom stavarlaštvu nabrajali njegove glumačke odlike poput usredotočenosti, strpljivosti, ulaženja u karakter uz pomno istraživanje, izuzetno vladanje glasom, obzirnost prema partnerima, unošenje kazališnog iskustva u film, ukratko „he is just actor“ (redatelj Bille August). Sam Irons je komentirao kako je „gluma način života“, odnosno „glumim da živim, a ne živim da glumim“. Sudionici razgovora o Isabelle Huppert istaknuli su njezinu znatiželju, komunikativnost, intuitivnost, posvećenost – ukratko osobita žena i glumica.
Nakon dodjele nagrada na pozornici Kazališta Argentina (započelo radom u siječnju 1732.), Irons i Huppert su prvo čitali ljubavna pisma koja su izmjenjivali Albert Camus i Maria Casares (čitali su na vlastitim jezicima), da bi potom isčitali tekst Harolda Pintera „Ashes to Ashes“ sjedeći u naslonjačima uz stolić na kojem se nalazila lampa. Ovaj čudan, gotovo apsurdan tekst u kojem je teško razabrati u kakvim su točno odnosima dvoje ljudi, naši laureati su oživjeli u svoj punini njihovih čudnih karaktera, te ljubiteljima njihovih filmskih likova pokazali kako se radi o istinski punokrvnim glumcima, bez obzira u kojem mediju glumili.