Lutkarstvo koje se u drugoj polovici 20. stoljeća razvijalo munjevitom brzino i to u suodnosu s drugim umjetničkim granama, već je davno preraslo svoje uobičajene okvire, pa tako ni terminološki ono više ne može pokriti mnogobrojne nove fenomene koji su iz njega proizašli, a tu je između ostalog i kazalište materijala i objekta. Teatar figura prema tome viši je rodni pojam pod koji, osim lutkarstva kao specifičnog smjera,  potpada i niz žanrova koji u našoj sredini još nisu istinski zaživjeli.

Ovo „drugo“ kazalište, kao i autentično kazalište maske ne radi po principima dramske umjetnosti, logosa, uzročno-posljedičnog i vremenskog slijeda, niti se oslanja na dramaturgiju teksta. Ono polazi od poetske slike koja se dinamično razvija po vlastitim zakonima. Kazalište je to koje teži sintezi u kojoj su svi scenski elementi ravnopravni: tijelo, pokret, glazba, glas, svjetlo, riječ, linija, boja.

Kada je riječ o maski, ona se danas također dosta koristi u edukaciji i psihoterapiji odnosno prije svega u dramaterapiji djelujući na liječenje i osobni rast individue. Edukatorima i terapeutima je dvostruko važna i korisna jer im pomaže i u individualnom razvoju i kreativnom izražavanju kao i u radu s djecom i mladima odnosno klijentima ili odgajanicima. Osobno iskustvo u radu s maskom, objektom i materijalom je ključno kako bi se oni na kreativan i učinkovit način koristili i u radu s drugim ljudima pa bila svrha toga rada pedagoška, terapijska ili umjetnička.

I na kraju, zbog čega je teatar maske, objekta i materijala toliko važan? Zato što je  neodvojiv od odnosa bitka i nebitka, živog i neživog, a to je ono što svakog čovjeka duboko dira zato što je smrtan. Baveći se takvim kazalištem dotičemo same rubove egzistencije što nam omogućuje da ostanemo uvijek zapitani pred tajnom života. Neistraženi život nije vrijedan življenja, zaključit će jedan poznati filozof.