U opskurno osvijetljenom prostoru prepoznaju se soba (oskudan namještaj, ali brojne metalne posude povješane po zidovima) i neudobna kupaonica (lavor) , te djelomice vidi Silviju Marchig i sluti Kaju Farszky (čuje se kako prebire zrnje). Svaka se drži svojeg prostora i svojih izvođačkih dosega (plesa odnosno udaraljkaške izvedbe)...

Povremeno izmjenjuju mjesta, izvedba postaje ubrzanija, Farszky ne „svira“ samo bacanjem zrnja već i udaranjem po raspoloživim plohama te udaranjem letvama, dok se Marchig  penje požarnim ljestvama i traži končalo. Kako se ritam ubrzava, svjetla se pojačavaju, izvođačice zamjenjuju uloge , pa se Farszky upušta u koreografirane pokrete, a Marchig  zrnjem proizvodi zvukove...

Nije baš jasno što se zbiva, ne prepoznaje se razlog za njihovu zamjenu uloga, ali se mora priznati da se polako prepuštamo određenoj atmosferi. Pomalo smo začarani, ali više zbog  hipnotičkog ponavljanja, a  manje zbog  prepoznavanja uzroka  zbivanja pred nama.