Prednost repertoarno profiliranih kazališta jest u činjenici, da i oni koji se zateknu u nepoznatom gradu, točno znaju što im pruža određena kazališna kuća. Tako je primjerice, bečko kazalište „Ronacher“ (Wien, Seilerstaette 9) vezano uz mjuzikle i nerijetko se dulji period može vidjeti isključivo jedan naslov. Od sredine rujna do kraja prosinca 2016. tamo igra mjuzikl „Evita“ (premijera ožujak 2016.) libretista Tima Ricea i skladatelja Andrewa Lloyda Webbera u režiji i koreografiji Vincenta Patersona.
Priča o Evi Duarte (1919.-1952.) koja je, u želji da postane glumica, iz provincije došla u Buenos Aires gdje je slavu stekla radeći na radiju , a poznanstva prolazeći kroz brojne ljubavne veze. No, na jednoj dobrotvornoj zabavi 22. siječnja 1944. susreće osjetno starijeg, ali za nju nesumnjivo karizmatičnog generala pukovnika Juana Perona (1895.-1974.), nakon čega sve postaje drugačije. Udajom za njega i njegovim izborom za predsjednika Argentine (1946.-1955.), siromašna djevojka rođena u nezakonitoj vezi, postaje Eva Peron, „prva dama“ obasipana draguljima i krznom, važan čovjek u stožeru svojega muža.
Iako povjesničari dvoje oko namjera vezanih uz njihovu europsku turneju pod nazivom „Rainbow Tour“ i o njezinom postavljanju za vice-predsjednika,pa čak i o njezinom razumijevanju za one najsiromašnije Peronove sljedbenike („descamisado“ odnosno „bez košulje“) kao i zalaganju za ženska prava i prava onih rođenih izvan zakonitog braka – činjenica je da su je nazivali „Svetom“ i tepali joj „Evica“ (španjolski „Evita“). Bila je utjelovljenje narodnih težnji, njihov idol, njihova uzdanica – na zidovima mnogih domova njezina se fotografija nalazi uz sliku Blažene Djevice Marije!
Mjuzikl se bavi razdobljem njezina života između 1934. i 1952., a u bečkoj predstavi izmjenjuju se tri protagonistice: Marjan Shaki (do 14.10., koju sam imala priliku gledati i slušati), Bettina Moench (15.10.- 30.11.) i cijeli prosinac Katharine Mehrling (koja je nastupila u premijernoj postavi). Glavni muški likovi su pripovjedač Che (Drew Sarich) i Juan Peron (Felix Martin, 21.9.2016.), , dok su za vizualni dio zaslužni scenograf Stephan Prattes i kostimograf Robert Schwaighofer.
Dakako, različite protagonistice dat će drugačije ugođaje pojedinoj izvedbi „Evite“, no ono što je konstanta u svakoj predstavi jest izvanredno uvježbani ansambl u jednosatnoj ali efektnoj koreografiji, izuzetno dinamična izmjena scena i majstorski vođena priča–publika nema vremena za meškoljenje ili gledanje na sat. Jer, trepnete li u pogrešnom trenutku, izgubit ćete neki detalj. Također, ukoliko ne znate njemački, morate se skoncentrirati na engleski prijevod koji se strelovito mijenja – u skladu sa zbivanjima na pozornici. Rado bih da neki hrvatski redatelji mjuzikla „zavire“ u Ronacherovu „Evitu“ – možda bi doživjeli prosvjetljenje?!