Kada se prije 20 godina u Kazalištu lutaka Zadar pojavio bugarski redatelj Alexandar Ivanov poznat pod imenom Sunny Sunninsky i postavio na scenu neobičnu predstavu "Koliko je duga jedna priča" nitko nije ni slutio kako će doživjeti i preživjeti punoljetnost. Premijera je izvedena u podrumu zgrade današnjeg Kazališta lutaka Zadar 18. srpnja 1996. i dobro se sjećam kako je sve bilo nekako improvizirano i svjetlo i sjedalice koje su se klimale zbog neravnog poda, a onda sve u stilu improvizacije i lutke i inscenacija. Nastala je edukativna predstava rijetko viđena na lutkarskoj sceni, namijenjena najmlađoj djeci i onoj tek nešto starijoj, a Sunninsky se neprimjetno nametnuo novim lutkarskim rukopisom kojeg je sam nazvao „treća poetika“ i „treći vid teatra“ jer izraz u njegovim predstavama nije ni glumački ni lutkarski već se u predstavi stvara simboličan odnos ljudi i predmeta.
Zadarski lutkari su ovakav tip predstave upoznali na PIF-u 1995. upravo u trenutku kad se Kazalište lutaka Zadar umorilo od „velikih“ naslova. Obogatiti repertoar predstavama koje ne iziskuju veliku pozornicu, scenografiju i teško prenosive rekvizite, a namijenjene su djeci, željela je i zadarska publika ali i samo Kazalište lutaka Zadar.
U predstavi "Koliko je duga jedna priča" već 20 godina na sceni se nalaze dva glumca, Vjera Vidov i Dragan Veselić, i pet zidarskih metara koji svađalačkim dijalogom s kabaretskim natruhama „mjere“ poznatu bajku o "Caru, pjetliću i zlatniku". Poruka predstave je probuditi osjećaj za pravdu, smatra Saninnsky. Dva glumca pričaju priču o priči koja nema kraja i koja se ne može izmjeriti metrom. A metar je scenografija jer njima glumci crtaju scenu u kojoj imamo kuće, dvorac, špilju i sve što priča zahtjeva i metar može biti lutka pjetlić, kralj, riba, žaba leptir i zmaj. Cijelu radnju pokreće, a što bi drugo nego jedan dukat koji može priuštiti sva bogatstva svijeta. Predstava završava alegorijom da je u osnovi svega krug, a on nema početka i nema kraja. Priča se ne može izmjeriti ni metrom, ni vremenom pa borba za dukat sa svim onim što simbolizira može i u mašti imati gledatelje, trajati koliko god to hoće pa evo vidimo 20 godina.
I dok se s jedne strane Sunninsky oslanja na tradicionalno bugarsko lutkarstvo koje nastaje iz specifičnog odnosa lutkara prema lutki i lutkari više nisu samo animatori nego i glumci, s druge strane transformaciju predmeta Sunninsky je posudio iz dječjih igara. Naime, kada dijete uzjaši štap onda je zbog te nove funkcije štap postao konj-lutka. I dijete i redatelj odabiru jedan predmet u ovom slučaju zidarski metar koji postaje ono što igra zahtjeva. Pri tome neke se uloge ostvaruju bez upotrebe metra, a neke s metrom. U ovom slučaju važan je emotivan odnos ne samo prema ulozi nego i prema predmetima u ulozi s obzirom na akcioni odnos djeteta prema predmetu, a isto takvo je ponašanje glumca prema cijeloj dramskoj igri i prema predmetu. Odnos prema predmetu u dječjoj igri i u glumačkoj igri počinje s nadilaženjem uobičajene upotrebe predmeta da bi se pokazala njihova metaforičnost ili simboličnost.
Glumci se u predstavi "Koliko je duga jedna priča" doimaju poput živih lutaka, razlike između ljudi i stvari potpuno nestaju. Lutkarska predstava je ispunjena glumačkom igrom, dijalozima, artizmom koji zahtijeva i tjelesnu spremnost na što su Vjerica i Dragi uvijek spremni kada igraju ovu predstavu. A ne moramo se odmah pitati gdje su lutke jer su one učvrstile svoje mjesto u igri s glumcima. Lutka i glumac izradili su drugačiji odnos nego što je to bilo podcrtano u ranijim predstavama. Pojavljuje se odnos lutkara kao živog glumca i lutke kao njegova partnera u igri, no taj je odnos sekundarne naravi, u svom scenskom očitovanju posve jasan i nimalo različit od odnosa živog glumca prema drugom živom glumcu pa lutka postaje autonomno scensko biće.
Suština lutke koja nastaje od metra u predstavi "Koliko je duga jedna priča" nije u tome što je neživo biće postalo oživljeno, kao što smo navikli čitati u dominantnim poetikama hrvatskog i zadarskog lutkarstva nego u tome što je lutka potencijalno biće. Taj svoj potencijal lutka ostvaruje igrom: igrom metra, posebnim položajem metra nastaje lutka, pa ostvaruje ono što je izvan nje. Tako nastaje simbioza dramskog i lutkarskog teatra što predstavlja najmodernija strujanja u svjetskoj kazališnoj umjetnosti u zadnjem desetljeću 20. stoljeća, ali je aktualna i danas.
Ova lutkarska predstava izvodi se više vizijom nego riječima i više maštom nego pameću, riječi su tu samo pomoćno sredstvo: riječi označavaju kuda ide priča na putu ka alegoriji, a kad stignu do kraja alegorije, riječi se mogu i zaboraviti. Predstava napušta tezu da je lutkarsko kazalište više likovna umjetnost već se približila shvaćanju kako lutkarstvo pripada kazališnoj umjetnosti. Naime, lutka nije umjetnički artefakt kako smo navikli u lutkarskoj tradiciji već lutka/rekvizit/metar nastaje kada se stavi u odnos s glumcem. Mišljenje o postojanju dva različita, a ipak bliska semiotička sustava kazališne umjetnosti: o semiotičkom sustavu kazališta lutaka i o semiotičkom sustavu kazališta živih glumaca, dodajemo i treći semiotički sustav u kojem ravnopravno sudjeluju u scenskoj igri glumci i lutka.
Naime, temeljne postavke na kojima Sunninsky gradi svoje predstave postojale su u zadarskom kazalištu lutaka mnogo ranije, međutim, spomenute predstave su bile tretirane kao neshvaćena avangarda, trčanje pred vremenom ili vječito traganje za novim izrazom što je inače osobitost zadarskog lutkarstva. Pojavom Sunninskog među zadarskim lutkarima svi eksperimenti kao da su se stopili u novi izraz koji prije dvadeset godina, a i danas dominira svjetskim lutkarskim i glumačkim kazalištem...
... Drugačijim odnosom između lutke/metra i Vjerice i Dragog stvorio se drukčiji odnos između lutke/rekvizite i glumca/animatora. Metar u igri s lutkom postaje neprestana inspiracija za jedan analitički postupak stiliziranog teatra. Tako su došli do novoga oblika teatra koji možemo nazvati „stilizirani teatar“, a lutkarski teatar postao je način mišljenja, za razliku od uvlačenja pod kožu zamišljenog lika u realističkom lutkarskom kazalištu koji je nudila prva službena i dominantna poetika zadarskog, hrvatskog ili europskog lutkarstva. U lutkarstvu koji nam je pokazao Sunninsky danas se ostvaruje moderni scenski sinkretizam, možda više nego u drugim oblicima modernog dramskog stvaranja.
Glumci Vjerica i Dragi nisu potisnuli lutku u drugi plan nego oni zajedno, kao glumci i lutkari, participiraju u kazališnoj predstavi. Ne može se reći da je došlo do miješanja glumačkog i lutkarskog kazališta nego se naprosto dogodila treća lutkarska poetika jer glumci samo pomažu lutki kako bi upotrijebila svoj izraz, a njegova uloga nije da lutku potisne u drugi plan. Sunninsky je krenuo iz narodnog lutkarstva i u sudaru sa suvremenim lutkarstvom stvorio novu poetiku.
"Koliko je duga jedna priča" će sigurno još trajati ( izvedena je više od 500 puta) jer nije izgubila ništa na svježini i s podjednakim žarom se može gledati nakon dvadeset godina, i opet, i opet kao kada se djeci čita jedna ista priču po stoti put i dijete je uvijek nanovo očarano istim postupcima junaka priče.