Na Podrumskoj sceni 'Zvonimir Rogoz“ Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu glumica Barbara Rocco (1969.) režirala je dramu Roberta Harlinga (1951.) „Čelične magnolije“. Zbog malog broja mjesta u gledalištu, predstava je imala dvije premijere i to 8. i 10. travnja 2016.(osvrt je na drugu premijernu  izvedbu).

Mnogi zacijelo pamte istoimeni izvanredno uspješni film redatelja Herberta Rossa iz 1989. (možda netko poznaje i kasniji televizijski film Kennyja Leona iz 2012.). Priča o šest žena u frizerskom salonu koje ujedinjuje smrt mlade Shelby, temelji se na obiteljskoj tragediji samog pisca. Naime, smrt Harlingove sestre dijabetičarke 1985. godine potaknula ga je na pisanje drame čija je praizvedba bila dvije godine kasnije na off-Broadwayu. Ubrzo nakon toga dobio je ponudu da svoju priču pretoči u filmski scenarij, a popularne glumice učinile su ostalo... Nepobitna je činjenica da u kazališnim komadima ima relativno malo dobrih ženskih uloga, pa je predstava varaždinskog kazališta zaista blagodat za ženski dio glumačkog ansambla.

Izvedbe  na varaždinskoj Podrumskoj sceni „ne trpe“ stanke, pa su se promjene zbivale u mraku toliko dugo, koliko je trajalo presvlačenje glumica. Mjesto događanja je Truvyn frizerski salon koji vodi vlasnica (prelijepa glumica Sara Stanić) koja tvrdi da „prirodna ljepota ne postoji“ i njezina svaka mušterija ima „frizerski karton“. Scenografija (Sanjin Rožić) oblikuje tipičan provincijski „frizeraj“, a da se radi o autentičnim predmetima potvrđuje i zahvala na donaciji jednom zagrebačkom frizerskom salonu. Uz vlasnicu radi i tajanstvena Annelle (mlada Irena Tereza Prpić) koja vremenom doživljava vjersko preobraćenje i koju svi pomalo zadirkuju. Klijentice su Claire (Mirjana Sinožić), udovica gradonačelnika i ljubiteljica nogometa, naprasita Ouiser (Gordana Slivka) koja si uzima  pravo „da bude loše volje“, te brižna majka M lynn (Sunčana Zelenika Konjević) i njezina kćer Shelby (Katarina Arbanas) oboljela od dijabetesa (lik oblikovan prema Harlingovoj sestri).

U prvom dijelu, uoči Shelbyna vjenčanja, saznajemo kroz njihova čavrljanja, sve ključno o njihovim „profilima“. U drugom dijelu, u predbožićno doba, Shelby najavljuje svoju trudnoću. Zbog njezine bolesti, radi se o rizičnoj trudnoći, što izbezumljuje njezinu majku. No, Shelby ne odustaje, tvrdeći da će „radije imati trideset minuta divote, nego čitav život ničeg posebnog“ (parafraza poznate uzrečice, da je bolje živjeti godinu dana kao lav, nego sto godina kao tele!). U trećem dijelu saznajemo o Shelbynoj dijalizi i najavljenoj transplataciji majčinog bubrega. Završnica je skup nakon Shelbyna sprovoda u kojem shrvanoj majci ostale žene pokušavaju pružiti utjehu smijehom. Kao što se latice magnolije opiru vjetru, tako se snažne žene bore protiv životnih nedaća.

Mlada kostimografkinja Žarka Krpan vrlo je funkcionalno pratila promjene raspoloženja i situacije u salonu: od početnih decentnih, preko kičastih i  pomalo vulgarnih kostima, do vizualno odgovarajućih novim situacijama (preobraćenica, trudnica) te napokon završnih, očekivano crnih. Upravo ta presvlačenja su donosila duge razmake između epizoda, ali kao što sam već naznačila, radi se o specifičnosti prostora izvedbe. Možda su se ti „mrakovi“ mogli ispuniti glazbom, ali se redateljica očito čvrsto držala napisanog predloška. Sasvim sam sigurna da će vrijeme raditi za ovu predstavu.