Uvijek sam voljela uzrečicu da ne postoji slučajnost, nego da su to događaji kojima mi ne poznajemo ili ne vidimo uzroka. Ne može slučajno 5. FEN – Festival neovisnih kazališta i kazališnih skupina Republike Hrvatske otvoriti predstava zagrebačkog kazališta „Mala scena“ pod nazivom „Ne, ti ne! Ili o drukčijatosti“ u kojoj je središnja tema dječak koji boluje od epilepsije i to baš 29. ožujka, na Ljubičasti dan (Međunarodni dan oboljelih od epilepsije). I ne može  slučajno biti početna predstava baš ona koja govori o drugačijem, kada je jasno da su svi sudionici FEN-a drugačiji od institucionalnih kazališta. I ne može biti slučajno da su brojni glumci u predstavama neovisnih kazališta iz institucionalnih kazališta (čak svi u predstavi, kao primjerice u predstavi „U agoniji“ Putujućeg kazališta PUK iz Zagreba). I u kojem bi se to kazalištu glumac „ubio“ da u dan i noć savlada ulogu, kako bi predstava mogla biti odigrana? I na kojem se to festivalu omogućuje sudionicima da ostanu cijelo vrijeme i da se druže? I gdje to ima...?

Kada sam, nakon ljubaznog poziva selektorice Rajne Miloš da dođem na 5. FEN, vidjela da sam veliku većinu predstava odgledala, jer su iz Zagreba, hamletovski sam se zapitala: „Ići ili ne ići?“. A onda sam se sjetila jedne moje davnašnje želje izazvane čitanjem kazališnih kritika Augusta Šenoe (1838.-1881.). Naime, kako je  tada postojalo jedno kazalište, Šenoa je predano, iz večeri u večer, „odgledavao“ određenu kazališnu predstavu, prateći promjene koje doživljava (uglavnom gluma). I to mi je bio putokaz i svrha – pratiti što se dogodilo s pojedinom predstavom, bez obzira jesam li je vidjela davno ili nedavno. Doista, malo koja nije doživjela promjenu i to uglavnom one koje mi se niti na prvo gledanje nisu svidjele (to neka ostane moja mala tajna)!

Kod nekih se, promjenom glumca, promijenilo ozračje igre („Crvenkapica“ Tvornice lutaka, „Shakespeare na Exit“ Teatra Exit). Neke su „očvrsnule“ i postale zaokruženije („Leticija i ljublist“ Kazališta „Mala scena“, „Bitka na Neretvi“ Bacača sjenki ili „Posljednja Freudova seansa“ Planeta Art), neke su dobile drugačije vibracije u novom prostoru ( „Nemreš pobjeć od nedjelje“ Ludens teatra, „U agoniji“ PUK-a ili „Dnevnik jednog luđaka“ bitolskog Moving Music Theatre).

Silno sam se raznježila gledajući nakon dugo vremena predstavu „I drvo je bilo sretno“ Teatra Exit i zato zaključujem ovaj nedovršeni tekst rečenicom „I Olga je bila sretna“.