Leo Vukelić aktualni je predsjednik Hrvatskog centra Assitej i Kazališnog epicentra, voditelj Dječjeg kazališta Dubrava i suosnivač Tigar Teatra. Iza sebe ima brojne scenografije i kostimografije za koje je dobio više nagrada u Hrvatskoj i izvan nje. U razgovoru smo se dotaknuli brojnih pitanja, od sadašnjosti i budućnosti kazališta za djecu i mlade preko HC Assiteja do DK Dubrava. Poseban dio razgovora posvetili smo friško probuđenom Kazališnom epicentru, o čemu ćete imati prilike čitati za nekoliko dana. Dotada, saznajte sve što niste znali o domaćim kazalištima za djecu, a niste se usudili pitati.
Još jedna, kalendarska, godina je iza nas. Svi polako starimo, samo kazalište za djecu i mlade ne. Ili bar ne bi trebalo. Kakvo je stanje s njim? Kako bi ga ti, kao višestruki sudionik, opisao - kao mladića u naponu snage, zaigranog dječarca ili veselog, no pomalo umornog starca?
Moram priznat da mi se teško odlučiti s koje bih pozicije najbolje ocijenio i okarakterizirao kazalište za djecu i mlade u Hrvatskoj. Ako mu prilazim kao predsjednik naše krovne strukovne udruge koja redovito komunicira s međunarodnom scenom, mislim da rastemo, da možda pomalo i preuzimamo odgovornost. Ako pak gledam iz pozicije umjetnika koji redovito komunicira s mladom publikom, kreativnosti ne nedostaje. Vanjskih podražaja je dovoljno, interes postoji. No, ako gledam iz pozicije kazališnog producenta, vidljivo je da se kazalište za djecu i mlade nalazi negdje na začelju društvenog interesa, da su godine krize iza nas postale vidljive, da su nas umorile.
Koliko na taj ionako marginaliziran umjetnički izričaj dodatno utječe kriza u društvu?
Kriza je višeslojna, i kazalište za djecu i mlade pati financijski, pati idejom i porukom, a opet daje nadu. Upravo smo završili izborni proces za Hrvatski sabor i teško se mogu sjetiti diskusija koje su se vodile po pitanju kulture ili kulturnih politika, kreativnih industrija, pa čak i odgoja i obrazovanja. A držim da je to društveno područje ono koje nam daje šansu za budućnost. Razvoj društvenog kapitala kroz međusobno povjerenje i suradnju moguće je postići jedino stabilnom kulturom i obrazovanjem. Svi znamo da dobro, kvalitetno kazalište za djecu i mlade nije ono koje ima najviše novaca, da najaktualniji umjetnici ne ostvaruju najbolje projekte onda kada im pripremimo najbolje uvjete za to, a opet znamo i da dobar umjetnički rad nije slučajan. Za njega je potreban snažan poticaj i točan kontekst. A to je sve oko nas.
Kakva poetika prevladava u našem kazalištu za djecu? Je li se, koliko i u kojem smjeru izmijenila otkad se baviš kazalištem za djecu?
Od kada se bavim kazalištem za djecu, kao da postoje dvije paralelne linije estetike i poetike predstava za djecu i mlade. Naravno da se radi s jedne strane o institucionalnim kazalištima te nezavisnoj produkciji ili onima na rubu institucija s druge strane.
Institucije se oslanjaju na tradiciju, malo je suvremenih dramskih tekstova, još je manje suvremenih tema, a publika to voli, koristi kazalište kao bijeg od stvarnosti, kao da traži potvrdu kojoj to mi povijesti pripadamo. Nezavisna produkcija, ili ona na rubu institucija, redovito se upušta u scensko istraživanje, poziva nove autore ili autorske timove, istražuje. Jer nema drugog načina da nadomjesti kontinuitet i sigurnost koju pruža institucija. I taj rezultat je obično hvale vrijedan, poticajan za cjelokupnu scenu. No na žalost, nikad dovoljan za trajno preživljavanje, za trajnu afirmaciju, za preuzimanje glavne uloge. Kazališna produkcija koja uspije spojiti te dvije struje, obično napravi predstavu koja odskoči od prosjeka, bilo kvalitetom, poetikom, kreativnošću, inovativnošću, no svakako u pozitivnom smjeru. A takvi ekscesi dolaze u valovima, kada se skupi dovoljno potencijalne kreativne mase, kao vrijeme predstava Roberta Waltla ili kasnije Olivera Frljića. Trenutno ne vidim na horizontu nekog novog autora ili estetiku koja može toliko snažno prodrmati tradiciju i biti prihvaćena na cjelokupnoj sceni.
"Matilda", red. Oliver Frljić
Možda ne vidiš autora, ali sigurno si vidio dobrih predstava ove godine. Možeš li izdvojiti neke?
Svakako valja izdvojiti „Bremenske svirače“ Kazališne družine Pinklec iz Čakovca, možda i Kazalište Smješko, jer oni zasigurno nisu najsnažniji akteri na sceni, a pokazali su kontinuitet kvalitete i suvremenog promišljanja. Pokazali su kompatibilnost i razumljivost, zadržavši svoju formu i estetiku. A to je obično najteže.
No rado bih izdvojio neke druge, manje, odnosno manje vidljive pozitivne pomake na našoj kazališnoj sceni za djecu i mlade. To je prvenstveno potreba za komunikacijom umjetnika i publike u stvaralačkom procesu. Danas je to još uvijek jedan stidljiv razgovor odgajatelja, učitelja, pedagoga s jedne strane, a djeteta s druge, no kao da se pomalo gradi međusobno povjerenje i počinju slušati potrebe.
Također, jedno malo privatno kazalište „Puna kuća“ pokrenulo je prošle godine program pod nazivom „Obiteljsko razigravanje“, kreativne radionice za cijelu obitelj gdje roditelji i djeca pomalo zamjenjuju svoje uloge. Odličan program, no nedovoljan da amortizira sve vanjske utjecaje i udarce na suvremenu obitelj.
"Bremenski svirači"
Svjedoci smo i dobrih rezultata programa „Ruksak pun kulture“ Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Osobno sam bio protivnik takvog programa, koji u vrijeme neimaštine i vrlo slabe financijske potpore programima kulture dolazi sa solidnim sredstvima za kazališne izvedbe i umjetnička gostovanja. Uz važan detalj, da produkcija mora biti mobilna. I kao rezultat za nekoliko godina dobijemo mnoštvo predstava koje stanu u jedan kombi, u podijeli imaju 2 glumca i cijeli izlet je gotov za sat vremena. No program me ipak demantirao, jer za pripremu gostovanja, ali i kao posljedica nakon gostovanja, događa se jedan izuzetno aktivan dijalog između odgoja i obrazovanja s jedne strane i umjetnosti s kreativnim procesima s druge strane. A sve to usmjereno kvalitetnijem odgoju djeteta u hrvatskim mjestima koja na kulturnoj mapi ne postoje.
Kako stojimo po pitanju samih kazališta?
Mislim da se trenutno nalazimo u jednom međuprostoru. Više važnih institucionalnih kazališta za djecu i mlade promijenilo je svoje ravnatelje, neki od njih tek ove godine trebaju stupiti na posao. Od nekih se očekuje da samo nastave dobru praksu, a za neke priželjkujem i pozitivan pomak u promišljanju kazališta za djecu i mlade. No, o tome više sljedeće godine. Ipak bih izdvojio jednu instituciju i jednu umjetničku organizaciju. Gradsko kazalište Zorin dom Karlovac, sa Srećkom Šestanom kao ravnateljem, okupilo je nekolicinu mladih i kreativnih umjetnika, zaredale su se produkcije i u jednom kraćem vremenskom periodu se vratila publika u dvoranu. Nekako im priželjkujem, kao sljedeću fazu, progresivno umjetničko promišljanje i sazrijevanje, jer Karlovac je na odličnoj anti-provincijskoj geografskoj poziciji.
Kao druga, naravno, nametnula se Umjetnička organizacija Teatar Poco Loco koja je veći dio godine punila malu dvoranu u Centru za kulturu Ribnjak u Zagrebu. I to, kako oni kažu, gotovo volonterski. Ta kazališno-scenska družina odabrala je jednu pomalo anti-scensku formu pričanja bajki i priča, koja dozvoljava kreativnost i improvizacije te je pomalo suprotna svim vanjskim podražajima koji okružuju današnje dijete. Jer da bi publika nešto razumjela, ona mora ozbiljno i koncentrirano slušati, budući je to gotovo sve u njihovim izvedbama. Njima bih svakako poželio puno sreće i strpljenja jer, mislim da cjelokupni sustav kulture, a time i scenskih i izvedbenih umjetnosti, nije spreman podržati ovakve inicijative, nije čak spreman niti ih apsorbirati.
Zorin dom: "Još si zelen"
Što to nepodržavanje od strane onih koji daju novce znači za te institucije?
Svjedočio sam razvoju Tigar teatra, nekoliko godina kasnije Kazališta Tvornica lutaka i na žalost, razvoj izvaninstitucionalnih inicijativa i projekata ima svoj limit. Što je možda teško prihvatiti, ali ne vidim to kao loše. Jednostavno, u trenutku razvoja kada se u potpunosti profesionaliziraš i profiliraš, postaješ javna institucija. Pak, ako izgubiš interes javnosti kroz programsko urušavanje, moraš se i ugasiti. Samo što bi to trebalo vrijediti za sve.
Kako vidiš ulogu Hrvatskog centra Assitej u razvoju kazališta za djecu?
Hrvatski centar Assitej okuplja profesionalne djelatnike, prvenstveno umjetnike koji se bave kazalištem za djecu i mlade, te gotovo sva javna i privatna kazališta koja za svoj repertoar stvaraju predstave za djecu i mlade. Kroz redovne godišnje programe članovi se susreću, razmjenjuju iskustva rada s pojedinim umjetnicima, razmjenjuju pojedine kazališne produkcije, prepričavaju posjete međunarodnim festivalima te dogovaraju i pripremaju koprodukcije i druge zajedničke projekte. Ta razmjena je stvarana i redovna, centar interesa je kazalište za djecu i mlade, a HC Assitej ono željeno sjecište aktualnih informacija. Članovima su ta druženja važna, a osobno sam svjedočio utjecaju tih susreta u kreiranju repertoarnih jedinica pojedinih kazališta. Produkcija kazališnih predstava za djecu i mlade u Hrvatskoj je mala, financijska sredstava su jako ograničena i veliki je rizik ulazak u poslovnu suradnju sa nekim neiskusnim i nepoznatim.
Naš centar, kontinuiranim bivanjem na sceni kazališta za djecu i mlade, propitivanjem kvalitete, umjetničkih tendencija i praćenjem razvoja kako pojedinih umjetničkih izričaja, tako i pojedinaca kao osoba i suradnika mora utjecati na repertoarna razmišljanja naših kazališta za djecu i mlade. Odabirom selektora, a kasnije i stručnog žirija za naš godišnji Susret profesionalnih kazališta za djecu i mlade u Čakovcu, svakako svjesno sudjelujemo u usmjeravanju razvoja pojedinih estetika, pojedinih tema i budućih interesa. A to ne shvaćamo olako, to je vrlo odgovoran zadatak. On mora biti usmjeren djetetu u korelaciji s vremenom i prostorom u kojem živimo.
Teatar Poco Loco: "Priča o prvom pripovjedaču"
U kojem smjeru bi volio razvijati HC Assitej?
HC Assitej u svojim ograničenim uvjetima, funkcionira odlično. Ako nas uspoređujem s istim centrima u Europi, moram istaknuti da su mnogi od njih privatizirani i služe kao promotivna rampa samo za jednu osobu ili jedno kazalište. Kod nas to nije slučaj, formalni sastanci su redovni i svi članovi imaju uvid u sve što se radi, te su uključeni u većinu odluka. Glavni izvor prihoda nam je Ministarstvo kulture i ovdje govorim o ograničenim uvjetima. Mi smo u potpunosti svjesni financijskih mogućnosti i zahvalni smo toj redovnoj potpori kojom mirno i sigurno ostvarujemo našu temeljnu djelatnost, no želja mi je, kako operativno dobro funkcioniramo, otvoriti nove projekte s novim izvorima financiranja. Kako se od prošlog semestra konstituirao poslijediplomski studij Dramske pedagogije na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, kako nam jača i suradnja sa Akademijom dramskih umjetnosti u Zagrebu te Umjetničkom akademijom u Osijeku, vidim prostor za puno raznih projekata usmjerenih razvoju i promociji kazališta za djecu i mlade.
Pri kraju razgovora dotaknimo se malo Dječjeg kazališta Dubrava, koje radi u sklopu Narodnog sveučilišta Dubrava. Možeš li ukratko reći gdje se trenutno nalazi DKD, koje je do prije godinu-dvije bilo jedno od najvažnijih domaćih kazališta za djecu, te kakva je njegova budućnost? Nedavno je nakon dugo vremena imalo premijeru. Je li to znak boljih sutrašnjica ili?
Da, ovo je vrlo osobno pitanje. Trenutno sam na porodiljnom, tako da o trenutnoj poziciji DKD-a ne mogu puno kazati, kao ni o tome kakva je njegova budućnost.
Nešto bih rekao o poziciji centara za kulturu u gradu Zagrebu. Ideja naših centara za kulturu vezana je za francuski model 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, malo prilagođena socijalističkom državnom uređenju. Uz austrougarski kulturni model kao dodatno nasljeđe još od ranije. Pa kada tome pripišemo liberalno demokratsko uređenje suvremene Republike Hrvatske teško je definirati misiju nekog od centara za kulturu. A kada se te misije ipak definiraju, one ostaju samo na papiru, programe je nemoguće provoditi jer je kadar uglavnom sastavljen raznim nepotizmima, a ne načelom stručnosti i stvarnih potreba.
A centri za kulturu su mnogim sugrađanima zapravo jedini susret s kulturom. Često od najranije dobi, kroz brojne kreativne radionice različitih umjetničkih područja. Druženja, predavanja, diskusije kao odrastanje uz društveni sadržaj, a ne na ulici, ne pred televizorom, ne s video igricom. Trebali bi nuditi alternativu huliganima i neprihvatljivom ponašanju mladih. Također centri za kulturu bi trebali propitivati potrebe i očekivanja svojih lokalnih kvartova i zajednica, utjecati na javno mišljenje, pomagati i sudjelovati u životima ljudi koji žive oko njih. Trebali bi biti važni, osim u formalnom i neformalnom cjeloživotnom obrazovanju, kao komunikacijsko sjecište za sve uzraste, bez obzira na porijeklo ili svjetonazore. Ili je baš to problem?
Pitanje ostavimo otvorenim za upisivanja čitatelja, a na kraju razgovora dotaknimo se tvojim poslovnim planovi za 2016. godinu.
Svakako nastaviti razvijati Hrvatski centar Assitej i Kazališni epicentar, ali i posvetiti se vlastitoj umjetnosti, možda više nego u proteklom periodu. I naravno nastaviti stvarati društveni kapital temeljen na povjerenju i suradnji.