Nakon "lutanja" glumačkim teatrom, filmom, intermedijalnošću i performansom konačno si stigao do lutkarstva. Kako si gledao na lutku prije rada u ZKL-u, a kako sada nakon druženja s lutkama i lutkarima?
Velikom privilegijom svojeg zanimanja smatram mogućnost djelovanja u različitim medijima. Takav pristup potiče te na prilagodljivost i osvježavanje, što je danas samo po sebi postalo trend digitalne kulture. Radeći prošle godine u Japanu s grupom glumaca i performera a koji su većinom bili pred diplomom, primijetio sam kako je njima sasvim normalno predavati svoj identitet, osobni i izvedbeni, objektima. Možemo čak govoriti o kreaciji lutki koje postaju likovi u filmu i predstavi koju smo radili u Hiroshimi, a onda se vraćaju natrag u glumčevo tijelo u performansu. Rad s klasičnim lutkarskim tehnikama u ZKL-u uputio me na neke procese zahvalne za daljnje istraživanje.
Možeš li nakon iskustva u ZKL-u, a kao čovjek bogatog iskustva i teorijskog znanja o izvedbenim umjetnostima, usporediti lutkarski izraz s ostalima u kojima si se okušao?
Lutka je materijalizirani susret glumca i gledatelja. Izvedbeno tijelo koje u klasičnom kazalištu stvara glumac i koje se samoobnavlja u gledateljevom umu, u lutkarskom kazalištu ima svojevrsnu odgodu u osobnosti lutke. To je pojava koja je danas bolje vidljiva u računalnim alter-egoima, ali svakako korijen ima u lutki i maski, dakle izvedbenim registrima. Zanimljiv je otpor lutke konstantnom pokušavanju da se njezin identitet definira i finalizira. U tom otporu kriju se izvedbene energije primjetne i u performansu.
Nakon vrlo zanimljivog sagledavanja lutke, okrenimo se bajci. U tvojoj novoj predstavi susreću se lutka, ansambl ZKL-a i Crvenkapica (gledatelji će doći na red nakon petka). Kako ste ti i glumci pristupili svima znanoj bajci?
Bajka mora biti bajka i za nove generacije, a za koje često pogrešno mislimo kako su previše vezane za digitalne, brze forme i kako su prerano izložene suvremenom cinizmu koji proizlazi iz osjećaja lažne sigurnosti kreiranog velikom količinom sveprisutnih informacija. Istovremeno bi bilo pogrešno nametati publici samo bajku, predstavu kao mogućnost bijega u nešto nestvarno lijepo, jer takvih bjegova već ima upravo u digitalnoj medijskoj kulturi. Dakle, nametnuli smo sebi od početka kompleksan zadatak, kreirati scensku bajku koja je i zabavna i ironična prema samoj sebi.
Što ta bajka tebi znači u prostoru bajkovite svevremenosti i bezvremenosti, a na koji način se nudi današnjici?
Od početka smo se glumci i ja našli u želji da glumačkim i lutkarskim sredstvima, a koja se mogu u početku činiti klasičnima, kreiramo suvremenu bajku koja se ne bi nametala nasilnim osuvremenjivanjem, ali koja bi neosporno bila smještena u senzibilitet današnjice. Dakle, da priču o djevojčici koja želi prerano odrasti, koja se lako zavede na krivi put i završi izgubljena u mračnoj šumi te se vrati pomoću prijatelja i vlastite hrabrosti ispričamo na način koji današnje gledatelje, osobito klince, drži "bez daha", jer to jest priča o današnjem odrastanju. Pridonosi tome i odlična adaptacija Željke Udovičić a koja unosi mogućnost nekog novog razrješenja, oprosta umjesto kažnjavanja onih koji nas zavode na krivi put. Kao da naslućujemo da sve nevolje koje nam se događaju u životu dolaze s razlogom. Vuka se demokratskim glasovanjem između glumaca i publike na kraju pomiluje umjesto da ga se baci u bunar.
Uz sudjelovanje publike, plan ti je prije početka rada na predstavi bio, kako si rekao u najavi sezone, spojiti više lutkarskih tehnika za pojedine likove, rengenski ekran i live streming. Što je od toga ostalo, što se izmijenilo i nadogradilo?
Civilizacija ekrana u kojoj svi živimo, a najmlađi srastaju gotovo od rođenja, nametnula je određene kognitivne pomake u percepciji. Ekran kao i sve drugo može biti koristan, dobar, ali i zavodljivo zao. Televizija je i zabavna i opasna, njezino zavođenje je moguće i zabavno i zlonamjerno... Zato u više scena koristimo ekrane ili podsjetnik na ekrane. Vuk je televizijski showman koji se iz simpatične tv kuharice za djecu pretvara u zavodljivca koji uvlači Crvenkapicu u svoj blještavi svijet obećanja šarenih ljepota u dubokoj šumi. Ali ekran je i rengen pomoću kojeg Crvenkapičini prijatelji lociraju progutane u Vukovom trbuhu i tako ih spase. Jedino što smo pokušavali sve te znakove rješavati prirodno, dakle da ne namećemo pravi ekran već na primjer stvaramo rengensku atmosferu pomoću krijesnice i njenog zelenkastog svjetla...
A kako ti je bilo raditi s glumcima ZKL-a? Jeste se našli na prvu ili ste se tražili?
Bas smo se nekako našli. Čini mi se kao da smo radili gomilu projekata zajedno, a zapravo sa svima radim prvi put. Iako su mi neki i kolege s akademije, tek smo se sada uspjeli naći na projektu. I to mi je posebno divno, ta naša tijela na kojima se pomalo vidi protok godina i istovremeno oči još uvijek mladenački zažarene željom da se projekt napravi što bolje. Čini mi se da sam uspio brzo usvojiti ono što oni imaju razrađeno od prije - svijest o lutki kao materijalnom izrazu glumčeve energije, kao jednom izazovu za konstruiranje nove stvarnosti, a ne samo posredniku teksta i priče. Sve je nakon toga bilo lako, nismo se lomili oko svrhovitosti lutke, nadograđivali smo predstavu svakog dana s nečim novim, jer smo zajedno od početka utonuli u taj ongoing proces. Doslovno do zadnje probe dodavali smo, i to s lakoćom, neki novi detalj, kretnju lutke ili glazbeni moment. Glumcima se priključila tehnika i cijelo kazalište u podnošenju mojih stalnih nestalnosti i istraživanja, što je danas rijetka pojava u institucijama. Svi su odlični, i samosvjesna Crvenkapica Matije Prskalo i vjerni prijatelj Leptirić Andreje Baković, Baka Maje Nekić koja pjeva o izgubljenoj mladosti, Lovac Luka Branka Smiljanića šali se sa superjunacima iz narodnih običaja, Zeko Borisa Mirkovića je današnje ludo racionalan, Majka Mire Bosanac skriva se iza maske strogoće, a posebna je prica Vuk televizijski zavodnik na rubu živčanog sloma zbog Crvenkapicine samouvjerenosti Janka Popovića Volarića...
Na kraju najavnog razgovora reci mi je li lutkarski medij prostor u kojemu se vidiš i nakon Crvenkapice?
Tehnike lutkarstva, upotrebu i materijalnih i nematerijalnih objekata za kreaciju antropomorfnih osobnosti koristio sam često i u intermedijalnim projektima, performansima, osobito na MaxArtFestu. Razmišljamo već o projektima koji bi možda u Zagrebu ponovno otvorili i nekada vrlo aktivan lutkarski prostor za odrasle. Pripremam i projekt koji lutku koristi u interakciji sa dugim medijima u izvedbu, a u suradnji zagrebačke i latinoameričke scene. Suradnici u Zagrebu kao sto su Vesna Balabanić i njezina ekipa, Mario Mirković kao skladatelj, Đurđa Kunej koja je sjajno koreografirala songove i drugi, potiču i ohrabruju na daljnje istraživanje lutkarskog medija.