Dragi Jura, u utorak 27. lipnja na Eurokazovoj „Eurijali“ nastupit ćeš sa svojim diplomskim projektom Morphin'. Prije nego se bacimo u seciranje samog projekta, moram ti reći da me tema koja ti je poslužila kao motiv i kojoj se vraćaš u predstavi izuzetno zanimljiva, intrigantna i mučna. Riječ je, naime, o izjednačavanju zastrašujućeg rata i slasnih palačinki na TikToku i sličnim društvenim platformama. Možeš li mi na početku razgovora reći nešto o toj početnoj ideji? Kako si došao do nje? Što te u njoj pokrenulo?

Ideja za predstavu nastala je kada sam početkom 2022. godine došao do informacije da je rat u Ukrajini postao jedna od najpopularnijih tema na TikToku, aplikaciji na kojoj je zabavan sadržaj izložen u obliku kratkih videozapisa. Među izobiljem komičnih skečeva, plesnih videa i kuhinjskih recepata, na platformi su se u tom razdoblju našle i snimke s bojnog polja, politički govori i neki bizarno estetizirani videi, kao npr. prizori pucnjave dok u pozadini svira Dubstep.

Vodio sam se pitanjem kako nam tuđa ratna stradanja mogu predstavljati veću važnost od jednog recepta za palačinke ako su nam oba, naizgled potpuno nepovezana sadržaja jednako dostupna i ponuđena na isti način. Bez kritičkog odmaka, postaje li rat sam po sebi zabava, kao u videu u kojem je oružani sukob "ukrašen" elektroničkom glazbom?

Ovim radom također se nadovezujem na frazu Medij je poruka kanadskog filozofa Marshalla McLuhana koji je u šezdesetim godinama kritizirao izlaganje rata u Vijetnamu na javnoj televiziji. Samu televiziju problematizirao je kao medij koji je istovremeno publici bilo koje dobi omogućavao gledanje dokumentarnih ratnih snimaka i nekog fiktivnog ratnog filma, dok je jedinu granicu između stvarnog i komercijalnog sadržaja predstavljao pritisak gumba na daljinskom upravljaču. U današnjem kontekstu prikaza rata na TikToku, ova misao činila mi se posebno aktualnom i htio sam istražiti njen izvedbeni potencijal.

Jesi li u istraživanju ove silno važne teme došao do nekih odgovora u radu na ovom projektu?

Logičan odgovor bio bi ne sudjelovati u sustavu koji nudi takav nereguliran vrtlog informacija. No, takva odluka prije ili kasnije dovest će nas do spoznaje da gotovo svaki audiovizualni medij koji nam je danas dostupan počiva na jednako kaotičnom vrtlogu; od drugih društvenih mreža poput Facebooka do vijesti na državnoj televiziji. Jedan kanal na američkoj televiziji prošle je godine bio kritiziran jer u ratnu reportažu iz Ukrajine ubacio reklamu o restoranu brze hrane. Takva vrsta bombardiranja informacijama i izostanak šireg konteksta postali su naša svakodnevica. Zato se nisam bavio pitanjem kako se tome oduprijeti. Cilj predstave je izložiti tu problematiku u izvedbenoj formi, maksimalno je iscrpiti i tako stvoriti prostor da svatko u publici nađe odgovor za sebe (ako ga uopće traži). Zapravo želim da ova predstava otvara pitanja, a ne nameće odgovore.

Što mi se čini i logičnim u suvremenom promišljanju izvedbenih umjetnosti čija je ključna karakteristika upravo odnos između izvedbe i aktivnog gledatelja. Na tom tragu, temu si odlučio oblikovati više tijelom i pokretom, nego riječju. Zašto tijelom i što tijelo može, a ne može riječ?

Sam govor nije isključen iz predstave, ali nikako nije dominantan. Dramaturgiju predstave čine rečenice i određeni pokreti iz 16 videozapisa sa TikToka koje tijekom predstave fragmentiram i slažem u neku vrstu kolaža, čime pridajem jednaku (ne)važnost govoru i pokretu, kao što je pomiješan i sam sadržaj videa na TikToku.

Ovaj projekt za mene je značio iskorak iz dramskog prema plesnom diskursu; skicu dramske situacije koristim samo kao polaznu točku, ali daljnjem razvoju predstave pristupio sam na koreografski način kako bih svojim tijelom doslovno simulirao princip rada internetskog algoritma. Takav postupak omogućio mi je da apstrahiram svoju ideju, ne pretvarajući je u fabulativnu priču.

Kakvu poziciju inače imaš prema riječi u kazalištu? Čvrstu? Nedefiniranu? Poljuljanu?... Kako gledaš na još uvijek vladajuću poziciju verbalnog sloja u kazalištima, ali i na kazališnim akademijama?

Kazalište zapadnog svijeta tradicionalno počiva na riječi i u Hrvatskoj je ta tradicija vrlo jaka. No, u današnjem vremenu u kojem smo na spomenut način i kroz više kanala bombardirani informacijama, pitam se imaju li riječi jednako značenje kao prije ili dolazimo do neke vrste prezasićenja informacijama i sadržajima.

Dominantna uloga riječi u kazališnoj predstavi uglavnom podrazumijeva da predstava počiva na narativu. Narativna forma danas se prometnula u medij video igara gdje ne samo da kao publika pratimo protagonista, nego s njime imamo interaktivnu komunikaciju, odnosno njime možemo upravljati i sami određivati tok radnje. Rekao bih da je to narativna forma u najsnažnijem izdanju.

Cijenim svaki izričaj, no u kazalištu mi je posebno zanimljivo vidjeti poetiku koje ustraje u drugom smjeru, odmičući se od narativa i stvarajući vlastiti scenski jezik, a takvih primjera najviše ima na nezavisnoj sceni.

Drago mi je što sam tijekom petogodišnjeg obrazovanja imao jednaku priliku susresti se s tradicionalnim pristupom, njegujući postavke klasičnog kazališta, i manje konvencionalnim izvedbenim formama koje počivaju na istraživačkom i eksperimentalnom pristupu. Mislim da je bitno da studenti kazališne umjetnosti dobiju što širi uvid u mogućnosti izvedbe i različite načine stvaranja, da ne postoji samo jedan zacrtani način na koji može nastati predstava.

Nakon male (ne)verbalne digresije, vratimo se predstavi. Za sve koji je nisu gledali, među kojima sam i ja, postoji li u samoj izvedbi komunikacija između tebe i TikToka, odnosno postoje li neka intermedijalna preplitanja?

Ni u jednom trenutku fizički ne vadim mobitel iz džepa i palim TikTok, nego mobitel prikazujem bespredmetno, prepoznatljivim pokretom palca. Takoreći, kao produžetak vlastita tijela. S vremenom, nakon mnogo repeticija taj sitan pokret prerasta u sadržaj iz videozapisa koji kao protagonist predstave gledam i utjelovljujem; puška, kuhača, kist, boksačka rukavica... postupno dolazeći do paradoksalnog obrata u kojem čovjek postaje tek pasivan konzument koji mehanizirano izvodi sve radnje, dok sadržaj koji gleda postaje življi od njega i preuzima njegovo tijelo i prostor.

Dio školovanja proveo si u Rumunjskoj slušajući kolegije iz studija Digital Interactive Arts. Možeš li nam ukratko reći vidiš li digitalne medije, njihove interakcije i prodora u izvedbeni čin kao nešto što nedostaje hrvatskom kazalištu? Kao nešto za sadašnjost, budućnost?

Za mene je to bilo jedno potpuno novo iskustvo jer se tada u praktičnom radu prvi put nisam bavio razvojem sadržaja, nego istraživanjem i konceptualizacijom samog medija. Tako sam ideju za Morphin’ prvo sproveo u obliku digitalne instalacije pod nazivom Body language. Iako diplomski rad nije ostao u ovom obliku, ovaj proces je utjecao na njegov daljnji razvoj, posebice u razmatranju nedramskog pristupa.

Imam potrebu spomenuti da sam u Rumunjskoj bio fasciniran posjećenošću naše studentske izložbe koja je dva puta bila postavljena, a broj publike mogao se mjeriti sa premijerom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Takav interes šire javnosti za jedan studentski projekt suvremenog izričaja jasan je pokazatelj dobro usmjerene i kvalitetne promocije.

Na hrvatskoj sceni svakako postoje primjeri intermedijalnosti (jedan od poznatijih sigurno je Kuća ekstremnog muzičkog kazališta Damira Bartola Indoša), a ono što bih rekao da nedostaje jest jača promocija s više strana, kako bi takvi radovi doprli do što šire, što raznovrsnije i, najpoželjnije, što mlađe publike koja nije strukom vezana uz kazalište.

Možda bi takvim povećanim vrednovanjem nezavisne scene i publika postala otvorenija za alternativne forme, što bi možda s vremenom institucionalna kazališta navelo na uvrštavanje takvog izraza u svoj repertoar. Možda...

Osobno smatram da hrvatsko kazalište, posebno onaj njegov dio kojim se bavim – lutkarsko i kazalište za djecu i mlade – minimalno do nimalo koristi mogućnosti digitalnih, društvenih i inih medija koji su već dulje vrijeme naša svakodnevica i dio nas. Može li kazalište i dalje biti aktualno i važno dok žmiri na okolinu kojoj se obraća?

Ne znam kako možemo uspostaviti komunikaciju s okolinom/publikom ako žmirimo na njezine potrebe i ne promišljamo način na koji joj se obraćamo. U svom dosadašnjem autorskom radu birao sam teme koje sam smatrao relevantnima ne samo za sebe, nego i za šire društvo kojemu pripadam. Istovremeno nastojao sam eksperimentirati s načinom na koji sam iznosio temu. Tako želim nastaviti, a vjerujem da je to jednako moguće u kazalištu za djecu, nevezano radi li se primarno o dramskoj, lutkarskoj ili plesnoj predstavi.

Na kraju krajeva, treba li kazalište, pa tako i ono za djecu, biti strogo svedeno na kategorije? U Hrvatskoj se lutkarstvo još uvijek generalno veže uz klasične lutke, a lutkarske predstave uz bajke i bezbroj puta ispričane priče. Iako se pomaci ostvaruju, mislim da se treba riješiti takvih kategorizacija i stvoriti prostor za otvoreniji izraz koji će funkcionirati ako pritom osluškujemo okolinu i društvena zbivanja, a nismo zatvoreni u sebe.

Zaokružimo ovaj naš prvi razgovor Morphin'om. Nedavno si ga premijerno izveo u produkciji varaždinskog Gllugla. Kako je došlo do suradnje i kako je tekla?

Rad Gllugl teatra bio mi je vrlo inspirativan još prije upisa na Akademiju, ponajprije zbog raznolikog repertoara koji se većinom bazirao na autorskim uratcima. Kao jedino nezavisno kazalište u gradu, njihova pojava uvelike je obogatila varaždinsku kulturnu scenu.

Gllugl mi je otvorio svoja vrata već 2020. godine kada su u svoj repertoar prihvatili moju prvu samostalnu predstavu Samoizolacija u 40 minuta, koja je nastala kao završni ispit iz lutkarstva na trećoj godini studija. Nakon toga uspješno smo surađivali na više projekata, uglavnom pod režijskim vodstvom Tamare Kučinović (predstave Bijeli nosorog i Ako me vidiš).

Završetkom mog studija jednak su interes iskazali za Morphin’ čija je službena premijera održana 4. lipnja. Zahvalan sam cijeloj ekipi, naročito Filipu i Nikši Eldanu, na velikoj podršci i uvjetima koje su mi pružili kako bi moj rad dopro do šire publike.

Ima li u Varaždinu i u Hrvatskoj dovoljno publike za projekte poput tvog? Kako doći do publike? Ili je potrebno stvarati je?

Teško je naći pravi odgovor. U Varaždinu postoji publika koja aktivno prati Glluglov rad već godinama, pa su tako i moje predstave bile popraćene. Jedan od razloga tomu sigurno je osebujan program na kojem se, osim dramskih predstava, može naći lutkarstvo za odrasle i neverbalne predstave. Takve forme manje su zastupljene na gradskoj sceni, pa samim time mogu biti dodatna motivacija za publiku.

No, nadovezat ću se na jednu od prijašnjih izjava. Osim kreativnog stvaralaštva, mislim da je stvaranje same publike nešto što bi trebalo biti sustavno i strateški razvijano od ranih školskih dana, kako bi se mlade ljude zainteresiralo za kazalište u što različitijim oblicima, da bi kasnije samoincijativno odlazili na predstave.
Isto tako razmišljam o onoj točki komunikacije i pitanju koliko naš rad rezonira s publikom i njenim potrebama. Pored besprekidnog izvora zabave na ekranima, jasno mi je da mladima odlazak u kazalište danas nije primaran interes. Možda bi upravo ta činjenica trebala potaknuti kazališni medij na transformaciju i ponovno dubinsko otkrivanje prednosti žive izvedbe. Mnogo je tu faktora koje ću s vremenom i iskustvom možda znati dovesti u bolju korelaciju.

Završio si u Osijeku glumu i lutkarstvo te neverbalni teatar, iza sebe imaš nekoliko izuzetno zanimljivih projekata, između ostalih i spomenutu Samoizolacija u 40 minuta s kojom si imao prilično uspjeha… da skratim, od početka studija, što se može pročitati i u tvojim odgovorima, odmičeš se od izvedbenih uhodanosti, što mi se izuzetno sviđa. Koji su tvoji planovi za sutra-prekosutra? Više okrenuti prema neverbalnom, propitivanju različitih medija, lutkarstvu ili svemu tome zajedno u nekom obliku totalnog teatra?

Svakako želim nastaviti razvijati svoj autorski izričaj sukladno sa svim znanjem i vještinama koje sam stekao za vrijeme studija. Trenutno me posebno privlači fizički teatar i tjelesnost, ali vjerujem da me istraživački pristup može odvesti i u nove pravce, možda baš u neki oblik totalnog teatra. Sakupljam ideje koje bih jednom volio primijeniti i u radu s kolektivom.

Istovremeno želim se nadograđivati kao izvođač i jednako sam otvoren za dramske, filmske, plesne i lutkarske projekte. Bogato izvođačko iskustvo smatram bitnim preduvjetom za kvalitetan autorski izraz i radujem se svakoj prilici za usavršavanjem.

Želim ti uspješna profesionalna usavršavanja i nadogradnje te brdo odličnih projekata, a sebi još puno ovako zanimljivih intervjua s tobom.