Drage cure, uoči Međunarodnog dana plesa, Prostor plus u Rijeci pokreće novi filmsko-plesni program Kinogibanja. Možete li na početku razgovora predstaviti samu manifestaciju?
Nika: Manifestacija Kinogibanja zamišljena je kao nekoliko večeri posvećenih plesnom filmu kojima riječkoj publici želimo predstaviti taj podzastupljeni žanr. Primijetile smo da se plesni umjetnici upuštaju u stvaranje plesnih filmova, a da zapravo ne postoji mnogo prilika da se takvi sadržaji prikazuju, niti je publika, čini nam se, dovoljno upoznata s time. Osobno smatram jako zanimljivim upravo aspekt koji izvedbu koja se inače odvija uživo pred publikom, najčešće u kazališnim prostorima, spaja s logikom videa ili filma te se u toj hibridnom žanru otvara mnogo novih i uzbudljivih mogućnosti.
Tihana: Osim same projekcije plesnih filmova, svake večeri kuratorica programa Ivana Slunjski razgovarat će s autoricama filmova, a tu će biti i prostora za uključivanje publike. Suvremeni ples jedna je od izvedbenih umjetnosti u fokusu Prostora plus koji je od svojih početaka otvoren prema različitim umjetničkim medijima pa je tako i plesni film nedavno tu našao svoje mjesto. Scena plesnog filma u Rijeci nije razvijena. Ne postoji manifestacija koja bi se fokusirala na prikazivanje plesnog filma i istovremeno pružila mogućnost publici da uroni u sam medij, promišlja, uči te da razgovara o njemu u susretu s autorima te entuzijastima tog žanra. Radi toga ideja o manifestaciji posvećenoj u prvom redu plesnom filmu koja bi uz prikazivanje filmova otvorila prostor za susrete, povezivanje i promišljanje, a ne samo gledanje filma, postoji već dulje. Kinogibanja čine jednu od realiziranih ideja u široj perspektivi razvoja scene plesnog filma u gradu Rijeci i šire. Imamo mnogo ideja i mislim da je dobro da razmišljamo široko, dalekosežno i ambiciozno, a djelujemo u skladu s realnim mogućnostima. Bez financijske potpore Hrvatskog audiovizualnog centra, Ministarstva kulture i medija RH te Primorsko-goranske županije program se ne bi uspio realizirati. Smatram da je za razvoj programa ključno umrežavanje u lokalnoj zajednici i za Kinogibanja nam je suradnja s Art-kinom i Galerijom Kortil, u čijim će se prostorima manifestacija i održati, veoma važna i zahvalne smo na njihovoj potpori.
Kako ste oblikovale sam program? Imate li neku provodnu temu? Jesu li u prvom planu filmovi u kojima se progovara o plesu ili plesom?
Ivana: U prvom su planu filmovi koji govore plesom, ali govoreći plesom govore i o plesu. Prvim plesnim filmom u Hrvatskoj smatra se Ples u prirodi Oktavijana Miletića iz 1935. u kojem su prema koreografiji Nevenke Perko i Traute Reuter plesale učenice Nevenke Perko. Sniman je u Maksimiru i Podsusedu. Film je međutim izgubljen ili zagubljen, nađene su fotografije i fragment u trajanju minutu i pol. Otad do danas mnogi naši plesni filmovi snimani su u eksterijerima. S jedne strane zato što se plesni umjetnici uvijek bore s nedostatkom prostora i za probe i za izvedbe, pa rješenja nalaze i u drugim umjetničkim medijima, a s druge zato što filmskim zapisom izvanjskoga sugeriraju predodžbe filmskoga svijeta i svoje autorske interese i estetiku te razumijevanje izvedbenih umjetnosti, filma ili umjetnosti općenito. Kad sam razmišljala koji bi okvir bio najprikladniji za prva Kinogibanja, nekako su se filmsko viđenje plesne građe u eksterijeru i relacije tijela i okoliša nametnuli sami po sebi, bilo da su posrijedi stvarni prirodni pejzaži ili imaginarni svjetovi.
Prije nastavka razgovora pogledajte program prvih Kinogibanja, a ovdje pročitajte više o filmovima:
Prva večer, 26. 4. od 18 do 20 h / Art-kino
Iva Pavičić i Vladimir Končar: Polaganost (29')
Senka Baruška: Cesara (6'45")
Marija Šćekić: Babine suze (6'8")
Vladimir Končar: Sudar (9'45")
Irma Omerzo: Plesati sa… (9'55"), Sivo (3'30"), Meteo (9'19")
Dora Brkarić: an Hum an (5'40")
Druga večer, 28. 4. od 19 do 21 h / Galerija Kortil
Eleonora Vrdoljak: VisualLetter#1 (1'32")
Ivana Kalc: Lazarus (24'42")
Mia Štark: Zbornik pogleda (35', nekoliko kraćih videa, dulji prati izvedbeno predavanje)
Kao što se vidi u programu, okupili ste jaka imena plesne scene. Možete li mi reći nešto o karakteristikama plesne umjetnosti kroz vizuru odabranih autora?
Ivana: Većina autora, odnosno autorica filmova zastupljenih u ovim prvim dvjema večerima primarno djeluju kao plesne umjetnice i iz te pozicije pristupaju stvaranju plesnog filma. To znači da filmskim sredstvima nastoje prenijeti svoju viziju plesa, a suvremeni ples otvoren prema svemu i svačemu te usmjeren stalnom propitivanju vlastita medija i umjetničkog i društvenog konteksta ima velik kreativan potencijal. Djelovanje plesnih umjetnica stoga je veoma raznoliko, i tematski i estetički i formatom i izvedbenim vještinama.
Važan dio programa čine razgovori s odabranim autorima. Koliko ovom našem umjetničkom prostoru nedostaje takvih razgovora? Mislite li da ovakvi ciljani razgovori mogu nadrasti svojevrsna samopredstavljanja, pretočiti se u dijaloge i stvoriti temelje za nova teorijska i umjetnička promišljanja?
Nika: Svakako se nadamo da su takvi razgovori početak dijaloga između publike i autora, koji kao svojevrsni „nastavak” rada daju priliku gledateljima da ga bolje razumiju, i ovaj žanr općenito, no vjerujemo i da autorima i izvođačima mogu otvoriti nove uvide i perspektive. Tijekom festivala Periskop koji organiziramo u rujnu, nakon prezentacije rada u nastajanju proizašlih iz rezidencija predviđeno je vrijeme za razgovor s autoricama i uvijek bude zanimljivo, no razgovori na Kinogibanjima su u strukturiranoj varijanti jer ih moderira naša suradnica i kuratorica programa, plesna kritičarka i teoretičarka Ivana Slunjski, što je dodatna prilika da se plesni film predstavi publici. U pratećem programu Periskopa 2020. godine realizirale smo ideju i organizirale jednu plesnofilmsku večer, uz Ivanino predavanje o plesnom filmu te se, nakon velikog interesa publike i pozitivnih reakcija, ispostavilo da postoji potreba za zasebnom manifestacijom potpuno posvećenoj plesnom filmu. Nadamo se da će se s godinama ustaliti, a bitno nam je da se zadrže edukativni i participativni aspekti i otvorenost za dijalog.
Tihana: Mislim da razgovori trebaju biti mjesto susreta i dijaloga u kojima će se publika osjećati dobrodošlo i slobodno iznijeti svoja razmišljanja o nekom djelu i propitivati ga. Prema vlastitom iskustvu, u bilo kojem predstavljanju umjetničkog rada može se dogoditi da se publika osjeća distancirano, da nije pozvana uključiti se u razgovor ako nije dovoljno upućena u određeni medij ili konkretno umjetničko djelo. Razgovori, ako se dobro koncipiraju, mogu razbiti te barijere i program se može polako otvarati prema sve različitijim publikama, a i autorima potencijalno otvoriti novi pogled na vlastiti rad.
U opisu programa stoji da je riječ o plesnom filmu i digitalnim ekvivalentima. Možete li mi objasniti što ulazi u digitalne ekvivalente plesnog filma?
Ivana: Digitalni ekvivalenti odnose se na dvije stvari. Najprije, plesni film u početku je bio film, sniman filmskom kamerom na filmsku vrpcu. Filmska vrpca ima svoje posebnosti, a jednako tako i snimanje filmskom kamerom. Digitalni medij na koji se pohranjuje neki zapis također ima svoje karakteristike, a snimanje raznim uređajima utječe i na način snimanja i na format i na sadržaj zapisa. A svakako treba predvidjeti i mogućnost umjetničkoga ostvarivanja u još neotkrivenim medijima. Drugo, s obzirom na hibridne izvedbene formate koji se razvijaju zahvaljujući digitalnoj tehnologiji, važno mi je bilo naglasiti širenje plesnoga filma i prema plesnim internetskim izvedbama ili digitalnofilmskim ili internetskim ostvarenjima razmatrajući ih iz postdigitalne uvjetovanosti našega življenja, uključujući i interaktivne formate i prijenose uživo putem različitih platformi. Primjerice, VisualLetter #1 Eleonore Vrdoljak sniman je mobitelom i od plesa prenosi zapravo samo uokvirivanje zbilje iz perspektive plesne umjetnice, kompozicijski princip i dinamiku. Film Lazarus Ivane Kalc, koji je čitav nastao na računalu i od plesa zadržava autoričinu logiku mišljenja, ili videoinstalacija i izvedbeno predavanje Zbornik pogleda Mije Štark tek se uvjetno mogu smatrati plesnim filmom, ali ako ih razmatramo u proširenome smislu s polazištem u koreografskoj ili plesnoj praksi, oni to jesu i istražuju prema čemu se sve plesni film ili izvedbeno događanje mogu pomaknuti.
Tihana: Mislim da je takvo propitivanje samog medija i njegovih granica kako u suvremenom plesu pa tako i u plesnom filmu bitno jer može dati nove uvide u mogućnosti kreativnog stvaranja i shvaćanja određenog medija. Fokus druge večeri je na tome, a vjerujem da će publici biti zanimljivo što je uz projekcije filmova uvrštena i izvedba Zbornik pogleda, što je ujedno i hrvatska premijera.
Iako je plesna umjetnost uživo, davno je počela koketirati, čini mi se da je tek s covid izolacijama u potpunosti prodrla u druge medije.
Nika: Da, u pandemijsko smo vrijeme postali svjesniji mogućnosti koje pružaju digitalni, virtualni alati, od radnih sastanaka i edukacija do „druženja” i ispunjavanja vremena u izolaciji, a i umjetnici su u pokušaju da umjetnost zadrži svoju vidljivost pronašli neke nove, hibridne forme umjetničkog izražavanja. Ispostavilo se još jednom da su ograničenja pokrenula kreativnost, a snalaženje u negativnoj situaciji stvorilo je i nešto pozitivno. Međutim plesni film postoji još mnogo prije covida, što daje naslutiti da je plesna umjetnost gotovo od samih početaka filmskog medija „koketirala” s njim i obrnuto, a pritom, dakako, ne mislim na brojne mjuzikle zlatnog doba Hollywooda ni na videodokumentiranje plesne izvedbe, jer treba razlikovati ples na filmu ili snimanje plesa od plesnog filma u užem smislu – jedno od namjera manifestacije upravo je osvješćivanje te razlike kod publike.
Što plesna i filmska umjetnost dobivaju ovim međusobnim plesnim zagrljajem i prepletom?
Nika: Smatram da u tom spoju mnogo dobivaju i jedan i drugi medij – temporalnost kao karakteristika koju dijele, a koja drukčije teče uživo i na filmu, otvara se kao prostor mogućnosti u kojem jedan može od drugoga po potrebi uzeti što kreativni i istraživački proces u danom trenutku traži. Primjerice, u filmu su mogućnosti režije i montaže veće nego što izvedba po svojoj prirodi dopušta te se kadriranjem nekih detalja ili šireg plana nude točke gledanja koje je u izvedbi teško ili nemoguće postići, dok s druge strane vjerujem da specifičnost plesnog izražaja otvara sasvim novi svijet za film koji se obično u većoj ili manjoj mjeri oslanja na verbalnu komunikaciju i pripovjedačku logiku. Smatram izrazito uzbudljivim upravo odnos različitih medija u kojem jedan nije podređen drugome, već se sinergijski nadopunjavaju, iako je njihov odnos kompleksniji od te jednostavne formule. Imam još mnogo pitanja oko plesnog filma i radujem se zajedničkom istraživanju tog žanra u Kinogibanjima.
Možemo li govoriti kod nas o podžanru plesnog filma? Koje bi bile njegove glavne karakteristike?
Ivana: Ako ćemo se ravnati prema financijerima, onda ne postoji ni plesni film. Plesni film uglavnom se prijavljuje na javne pozive kao eksperimentalni film iako je, ako pogledate samo nekoliko plesnih filmova, jasno da nisu svi eksperimentalni, odnosno da su zapravo rijetko eksperimentalni. Nitko me neće uvjeriti da je udvajanje lika ili brisanje horizonta nešto što bismo danas trebali nazivati eksperimentalnim. Ovisno o redateljskom tretmanu, montažne i druge manipulacije mogu biti eksperimentalne, ali same po sebi nisu ništa novo. I dalje se raspravlja koji bi bio najpogodniji naziv za tu filmsku vrstu – ne, nažalost, kod nas. Svaki od termina u primjeni ima svoje prednosti i nedostatke. Plesni film općenit je naziv za spoj medija plesa i medija filma i u širem smislu obuhvaća i mjuzikl i režiranu snimku predstave u dokumentacijske svrhe i plesno-eksperimentalni film. Od Maye Deren u upotrebi je „koreografija za kameruˮ i to je možda najpribližnije određenje. Naravno, možemo spekulirati čije je oko kamere, odnosno tko određuje što će se i kako zabilježiti kamerom. Također, pritom je važno pitanje što je sve ples i što je koreografija. Danas plesanje u izvedbenome događanju može posve izostati, a i dalje se to ostvarenje može nazivati plesnim. I koreografija se odmiče od medija plesa, a koreografske principe moguće je primijeniti u drugim područjima. I zašto da bude jednostavno kad ne mora 🙂, koreografija nije samo slijed sekvencija pokreta i nije samo kompozicija elemenata plesne, filmske ili druge građe. Plesni film ponajprije je film, odnosno digitalni supstitut, koji ima svoje zakonitosti oblikovanja filmske stvarnosti, a usvaja logiku plesnoga medija.
Ako malo okrenemo priču, koliko je i je li susret i preplet plesa i kamere prisutan u suvremenom plesnom izrazu na sceni? Koristi li se intermedijalni susret tijela i kamere i kako po vašem mišljenju taj vanjski medij utječe na tijelo na sceni?
Ivana: Projekcije filma ili videa uobičajene su u plesnim predstavama, nije neobično vidjeti ni snimanje događanja na sceni i istodobno projiciranje za vrijeme izvedbe ili prijenos uživo s nekog drugog mjesta u izvedbu. Ili projiciranje onoga što kamera bilježi u unutrašnjosti tijela. Imerzivna uranjanja i holograme također smo gledali u gostujućim predstavama. Na razne načine propituju se mogućnosti multimedije i digitalne tehnologije. Ples je oduvijek propusnih granica, preoznačuje ih, neprestano se mijenja i uključuje u svoj medij sve što se pojedinom autoru čini važnim da bi se izrazio onako kako želi.