Draga Katarino, dok nestrpljivo iščekujem premijeru predstave Muškarci više vole plavuše, otkrij mi u čemu je fora? U muškarcima, plavušama, Merlinki, filmu Neki to vole vruće, ili svemu pomalo?

Dakle, mi smo se nekako svi složili da bi ovu našu predstavu bilo najtočnije nazvati hrvatskom fantazijom. Riječ je zapravo o svojevrsnom varijeteu jer Marija Kolb, Davor Kovač i ja neprestano pjevamo, plešemo, sviramo na čašama, vozimo role i izvodimo još niz raznoraznih gimnastičkih, cirkuskih i inih vještina.

Inspirirana je romanom Anite Loos iz 1920-ih (koja je usput budi rečeno bila glumica i spisateljica, prva žena scenaristica u Hollywoodu), ali je naša priča (dramatizacija: Morana Foretić i Dorotea Šušak) smještena u Hrvatsku u današnje vrijeme i tek se motivski dotiče slavnog originala. To je priča o dvije mlade žene koje su odlučne da svim sredstvima, lišene svakog moralnog ili inog sustezanja, ostvare svoje ciljeve koji su usmjereni ka neobvezujućem, ekscentričnom, lagodnom i zabavnom životu u luksuzu i obilju svake vrste. Svemu tome kumuje Kupid, antički bog ljubavi, koji u komadu funkcionira kao majstor ceremonije koji, iz svojih vlastitih interesa, nehotice stalno zaokreće radnju predstave.

Igramo se mi tu malo i nekim suvremenim bolestima našeg društva, kao što je jedna opća površnost i lažnost koju nameću nove tehnologije i estetika društvenih mreža, sveprisutna politička korektnost i tako dalje, ali sve to na jedan pitak, veseo i ultra zabavan način. Njih dvije – Lorica i Dorica su nesalomljive. Za mene one su prve heroine, iako su moji osobni interesi i životni odabiri okrenuti u nekom skroz drugom smjeru. Predstava poziva da se opustimo, prepustimo, odvažimo i živimo, da budemo pozitivni i konstruktivni i da povrh svega i bez obzira na sve, uvijek držimo glavu visoko i oči otvorene jer nikad ne znaš gdje i kad se može otvoriti tvoja zlatna prilika.

Ovu pitku i ultra zabavnu hrvatsku fantaziju postavljate u zagrebačkom Knapu. Kako je bilo raditi s Marijom, Davorom i redateljicom Moranom Foretić?

Raditi s Marijom i Davorom (prvi put nakon Akademije, tj. nakon 15 godina) bilo je ne predivno, nego riječi nemam koliko predivno. Iste sekunde smo se pokopčali na neku zajedničku valnu duljinu, kao da godine nisu prošle. Često smo se šalili da smo se vratili u školu. Mi smo svi troje štreberi. Ne odustajemo dok nismo zadovoljni materijalom. Tu vrstu uzajamnosti sam rijetko kad osjećala s kolegama u radu. Slično je bilo i s Moranom. Vrlo brzo mi je postalo jasno da nas dvije dijelimo neki sličan estetski pogled na kazalište, čak bih rekla i neki sličan ukus općenito. Morana je izuzetno zanimljiva, obrazovana osoba koja oko svega ima na lageru bar dvije tri reference i koja isto tako jako dobro razumije glumački posao. Radili smo stvarno puno i krvavo, moram priznati, ali sam se ja u svakom trenutku osjećala podržano od kolega na sceni i od Morane, a i od cijele divne ekipe suradnika i ostalih djelatnika u Knapu.

Koliko ste se u tom ugodnom okruženju mogli igrati u stvaranju „plavičastih svjetova“? 

Imam osjećaj da su tu bile stvarno igre bez granica. I pritom ne mislim samo na nas troje koji doslovno igramo na sceni, nego i na sve ostale članove tima od kostima, scene, šminke do PR-a.

Odmaknemo li se malko od Knapa, u posljednje vrijeme postala si prava majstorica komornih formata. Između ostaloga, još uvijek je živa hit predstava Moderna Afrodita u kojoj s Karmen Sunčanom Lovrić igraš i supotpisuješ režiju. Što ti je posebno privlačno u komornim manjim formama?

Kao prvo, hvala puno na toj opservaciji. Moram iskreno priznati da moje bavljenje komornom formom nije došlo iz svjesnog odabira, ni neke umjetničke potrebe.  Radi se o tome da sam, u uvjetima u kojima kao samostalni umjetnici u nezavisnom teatru funkcioniramo, naprosto bila prisiljena baviti se malim formama kako bih mogla opstati. Ostalo je rad. A rad, kako je govorio jedan moj mudri profesor, uvijek daje rezultate. 😊

Hoću reći, nisam si nikad željela dopustiti da prilike (ponekad neprilike) u kojima sam radila budu izgovor za površnost, šlampavost i umjetničke kompromise, o kojem se god formatu radilo.

Karmen i ja dijelimo sličnu radnu etiku, pa je takav slučaj i s našom Modernom Afroditom. Tome u prilog govori i činjenica da je predstava  dobila dvije nominacije za NHG na što smo jako ponosne.

Kao što si rekla, komornost nije odabir, već nužda vezana uz nezavisne scene i umjetničke organizacije. U jednoj od njih si vrlo aktivna i prisutna. Riječ je o varaždinskom Glluglu u kojemu si prije nekoliko mjeseci s Nikšom Eldanom zaigrala u svojoj predstavi Astronauti. Vas Glluglovce veže studij glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje si i radila neko vrijeme. Kako ti je istraživati lutkarstvo sa sličnomišljenicima?

Uf, ovo je pitanje na koje bih mogla odgovoriti esejom od 10 kartica, ali ću se truditi da budem koncizna. 😊

Gllugl smo krajem 2015. godine osnovali Filip, Nikša, Petar i Renata Eldan, Tamara Kučinović i ja. Eldani su u kazališnom, a i životnom smislu moja obitelj. Spojili smo se na Akademiji, gdje sam im u tom trenutku bila asistentica. Gllugl je nastao iz potrebe da se bavimo kazalištem suštinski, iskreno, beskompromisno i iz dubine srca i duše. Da ispitujemo teme, pojave i sve aspekte života koji su nas se ticali, koji su nas uznemiravali, veselili ili boljeli. Gllugl je bio i ostao naša platforma za istraživanje svijeta, umjetnosti, drugih i sebe samih.

Predstava Astronauti s kojom smo izašli u studenom prošle godine još je jedna potvrda takvog kontinuiteta.

Možeš li mi reći nešto više o Astronautima?

Predstava je moj autorski rad u kojem su me Filip i Nikša (i svi ostali članovi našeg tima, moram ovdje spomenuti Saru Ipšu – scenski pokret) podržali i nadopunili, kako to s nama uvijek i biva. Ona je rezultat dvogodišnjeg rada. U predstavi je i film koji sam s kolegom Svenom Coponyem snimila i montirala, a u kojem igraju veterani hrvatskog glumišta Vesna Stilinović i Zdenko Jelčić, koji su nam svojim sudjelovanjem u ovom projektu učinili ogromnu čast. Žanrovski, to je vizualno-lutkarska predstava za odrasle. Ja sam također  autorica i kreatorica lutaka. Predstava je krajnje minimalistička i traje samo 43 minute, ali na sceni je isključivo ono čemu je u toj priči mjesto. Velik doprinos daje predivna glazba Marka Lucijana Hrašćaneca (The Gentleman) koji također igra u filmu. To je rad s najmanje umjetničkog kompromisa koji sam ikad napravila.

Jako zanimljivo, skoro bih rekao i intrigantno, poznajući tvoj rad! Posebice mi se sviđa trajanje. U tom pogledu čvrsto vjerujem u koncept manje je više. Okrenemo li se malko lutkarstvu, gdje vidiš sebe u njemu danas i gdje lutkarstvo vidiš u današnjem izvedbenom svijetu?

Osobno se uvijek osjećam lutkarom. Čak i kad radim dramske ili plesne predstave.  Kad me ljudi pitaju kako to da imam neke sulude, neočekivane vještine (tipa da nekog ošišam, snimim fotografiju plakata, nešto ofarbam ili zašijem, prevedem, dramatiziram...), uvijek objašnjavam da je to zato što sam lutkar, a lutkari moraju znati sve. 😊

Mislim da je lutkarstvo vrhunska umjetnost koja u sebi spaja skoro sve kazališne profesije. Mislim da dolazi na velika vrata i često primjećujem lutkarstvo u nelutkarskim radovima, samo što ljudi koji ih izvode ne znaju da je to što rade zapravo lutkarstvo. 😊

Prije nekoliko godina napustila si posao i siguran kruh na osječkoj akademiji i uputila se u izazovne i nesigurne nezavisne vode. Kako sada gledaš na tu odluku? Koliko je teško bilo doći do trenutne pozicije u kojoj si, mogao bih reći posvuda?

Po pitanju odluka u životu, imam to malo osobno pravilo da kad ih jednom donesem, više ih nikad ne propitujem. S tim u skladu mislim da je odlazak sa Akademije bila najbolja odluka koju sam u tom trenutku mogla donijeti i zadovoljna sam sa njom.

Rad na Akademiji, uz to što je bio siguran kruh, bio je i prostor konstantnog učenja, otkrivanja i propitivanja svojih alata, kako umjetničkih, tako i predavačkih. Mislim da sam jako puno naučila radeći sa studentima, ali to je rad koji zahtijeva punu koncentraciju i nepodijeljenu pažnju, posebno kad se u  isti uđe tako mlad kao što sam bila ja.

Kad bi mi se danas ponudila takva pozicija, objeručke bih je prihvatila jer sam jedna potpuno druga osoba. Tada sam se osjećala umjetnički neostvareno i bez procesa koji sam doživjela u ovih nekoliko godina svog iako krvavog, ipak neizmjerno ispunjujućeg i samootkrivajućeg kazališnog rada, mislim da jednostavno nikad ne bih bila u miru sa sobom, a kamo li da bih mogla nekog drugog nečemu podučavati.

Razumijem te i mislim da si odlično napravila. Kao osoba koja umjetnost promatra sa strane, mislim da je umjetnicima nužno potrebno prvo se umjetnički ostvariti pa onda zakoračiti u pedagoške vode. A ti se itekako umjetnički, i lutkarski, ostvaruješ. Gledamo te u glumačkim, lutkarskim, novocirkuskim predstavama, vodiš radionice, poput nedavno odrađene radionice fizičkog teatra po Grotowskom… Kako ti se čini taj dio scene koji je van fokusa glavnih medija? Koliko ima interesa za nju od strane izvođača i od strane publike?

Moram iskreno priznati da je novi cirkus moja tiha patnja od tinejdžerskih dana. Oduvijek sam bila fascinirana tom scenom i neizmjerno me veseli proširiti horizonte u tom smjeru. Nedavno sam kao lutkar sudjelovala na Noći mračnog cirkusa u Močvari. Oduševljena sam tim ljudima i njihovom vještinom, ali i zavidnom razinom estetske promišljenosti i discipline u njihovom radu. Reći ću samo da sam tamo otkrila neke ljude za koje će se zasigurno još čuti.

A kako si došla do Grotowski radionica?

Zapravo je do tog došlo skoro pa spontano. S vremenom se pojavio određeni broj ljudi s interesom za rad u tradiciji Grotowskog koji bi raznim putevima dolazili do mene, budući da ispada kako sam na našim prostorima zapravo ja najkonkretnije povezana sa tim radom. Naime, dvije sam godine u Italiji osobno radila s Thomasom Richardsom u „Workcenter of Jerzy Grotowski and Thomas Richards“. Prošle godine smo u sklopu Močvarnog laboratorija u Močvari dogovorili jednu radionicu koja je za tren oka bila popunjena. Zbog velikog interesa radionicu smo već ponovili ove godine, a započela sam i s redovitim treninzima u prostorima UO Točka na I koji se održavaju srijedom prijepodne. Grupa nam još nije popunjena pa koristim priliku da nas malo reklamiram. 😊

Tko sad ne iskoristi priliku, sam si je kriv. Draga Katarino, želim ti puno odličnih predstava, komornih i ansambl, lutkarskih, novocirkuskih, totalnoteatarskih… pa da nam se, kad dođe vrijeme, vratiš u Osijek i podijeliš svoja znanja i iskustva sa studentima.