Dragi Dražene, aksl je, ako se ne varam, skok u kojemu se klizač odražava unaprijed, a doskače unatrag. Taj doskok unatrag možemo tumačiti na različite načine. Kako ga vi tumačite u predstavi? (Kao drugu stranu medalje? Korak naprijed, natrag dva?...)

Dvostruki aksl je u našim umovima asocijacija za nešto zahtjevno i ako se savlada, smatra se izvanrednim uspjehom. Budući je taj skok vezan uz led, padovi su njegov neizbježan dio. Naravno, zgodno se veže na formu dueta koju sam preuzeo.

Kad smo kod dueta, kako ste se spojili vi i Mladen Vasary i što vas je prvenstveno povezalo oko ovog (do)skoka? Po glumačkom izrazu i prije izvedbe mogu reći da ste logičan (i odličan) spoj.

Tema je zanimljiva i široka, ima veze i sa stilom i pristupom igri, a donekle i sadržajem same priče. Mladen Vasary je sjajan glumac. On je nakon ostvarene karijere u Hrvatskoj otišao van, školovao se na školi Jacquesa Lecoqa i imao sjajna iskustva u europskom kazalištu. Kazalište i pristup u kojem je on imao prilike sudjelovati niz godina nisu dio hrvatske kazališne tradicije (čast izuzecima). Klaun, fizičko kazalište u najširem smislu, neverbalni teatar i glumački autorski pristup su u Hrvatskoj i dalje na margini. Tako je bilo kad su 70-ih krenuli „Pozdravi“ (s Vasaryem, Ivicom Boban, Željkom Vukmiricom i dr.), tako je i danas. Što se stila igranja tiče i forme predstava, nema promjena, institucionalna kazališta rijetko si dopuste iskoračiti. To ne bi bio problem kad bi osim njih nešto drugo postojalo, no možemo reći da nezavisna kazališna scena od „Pozdrava“ nije dočekala razumijevanje i potrebnu viziju kojom bi doprinijela bogatijim i raznovrsnijim glumačkim i kazališnim pristupima. Ona danas i dalje egzistira na margini.

… Nažalost…

Zbog svega toga, nije lako niti naći glumce koji bi kvalitetno sudjelovali u ovakvim projektima. Obično su to tek izišli studenti, još svježi od svakodnevnog treninga na akademijama, spremni riskirati, a realno, u očekivanju sigurnijeg posla.

Mladen Vasary je uvijek bio glumac koji me veselio kad sam ga gledao. Šarmantan i vješt, atipičan u odnosu na generacije ispred i iza sebe, dan danas mlađi duhom od mnogih mladih glumaca i glumica koje sam upoznao, spreman riskirati svoju glumačku sliku.

Koji su, osim zajedničkog stvaranja s glumačkom veličinom, ključni motivi za stvaranje Dvostrukog aksla i što je u njegovom fokusu?

Već niz godina sve veća borba za gledaoca odvija se izvan samih kazališta. Predstave su prije premijere proglašene hitom, urnebesnom komedijom, antologijskom i slično. Traže se efekti koji privlače pažnju, pa tako kazalište postaje prava žrtva logike robe i proizvodnje. Ovo je analogna predstava, ona nema efekta koji zavodi, ona nije precizna, ona je neuspjela. Dva glumca koji nižu točke za koje smatraju da bi se mogle dopasti publici (pjesma, šala, skeč) od kojih niti jedna ne imponira vještinom ili igra na značenja u sferi dnevne politike. I dalje me zanima izvođač, a za razliku od Mistero buffo gdje je vještina bila glavni alat i sredstvo, ovdje to nije slučaj. Neki gledatelji, kad gledaju Mistero buffo, ne vide ništa osim vještine i dive se, iako to nije bio cilj. Vještinu može dobiti svatko tko vježba, barem je danas lako imati uvid u to: toliko puno ljudi ima neku fascinantnu vještinu koju dijele po internetu da čak gubimo i sposobnost čuđenja. Dvostruki aksl je nevješt, spor, zastario, olinjao. Ali ipak, izvođači osjećaju pritisak zabave. Tu smo da ispostavimo ono što se očekuje, ili još točnije, što mi umjetnici mislimo da se očekuje.

Kad smo kod Mistera buffa, ja sam u njemu vidio i odlično kritičko podcrtavanje nekih od paradoksa koji nam vise nad glavama i rade o glavama (kritiku u cjelini pročitajte ovdje). Ima li Dvostruki aksl kritičku crtu prema još strašnijoj sadašnjici ili ste na trenutak odlučili pobjeći i sakriti se od okoline u mrak i ugodu kazališta?

Da li je moguće sakriti se? Na sceni je moguće pokušati skriti se i govoreći o strašnoj sadašnjici, ako iza toga stoji nedostatak scenskog rizika i posvećenosti kazalištu. Isto tako, kada gledam jednog Chaplina, kroz njegove klaunske trenutke više vidim tragikomičnost ljudskog života od mnogih bavljenja aktualnostima.

Šalim se s Vasaryem da smo on i ja u sukobu generacija: on mi govori „trebamo biti moderni“, a ja mu govorim „trebamo biti 'old school'“. I dalje imam potrebu vraćati se unazad, među one prije nas koji su nam ostavili neke temelje scenskog bivanja. Čini mi se da, ako bismo samo poštovali to što je pronađeno i potrudili se tu vatru držati živom, nebitno je kojom temom se bavimo.

A „ugoda kazališta“ može biti jedino u ljepoti koju doživljavamo u kazalištu. Naša katarza može biti različita, ona se može gromoglasno sudariti s našim očekivanjima i predrasudama, može biti potresena dubokim ljudskim emocijama i sudbinama, a može biti i uživanje u ljepoti. No, i u slučaju uživanja u ljepoti nas tjera da izađemo iz zone udobnosti, iz „ugode“, da se izložimo toj ljepoti i dopustimo da u nama probudi još više suosjećanja i poštovanja za svijet u kojem živimo.

Kako god bilo, vašoj je predstavi „uspjeh zagarantiran“, kako piše u programskoj knjižici. Što pod uspjehom smatrate vi, a što vaši likovi?

Likovi smatraju sve uspjehom, oni ne pristaju na neuspjeh. U jednoj od posljednjih scena filma Stroszek Wernera Herzoga, Bruno S. je u opustjelom zabavištu i ubacuje novčić da pokrene neku jeftinu atrakciju. To je kokoš koja pleše, tj. ona hoda po vrućoj ploči pa se čini da pleše. Prilično mračna, ali to je bila jedna od prvih slika koje sam imao oko ove ideje.

Gledajte, neki misle da se ja bavim klaunerijom i sličnim stvarima. Razumijem da je lakše pojednostaviti stvari i spremiti ih u neku ladicu, ali to ustvari nije baš istina. Ja se ne želim ekskluzivno baviti tim pristupom. Istina je da me trenutno to zanima. Da imam svoje kazalište i sredstva da proizvodim više predstava, s više umjetnika, vjerojatno bih istražio to puno prije i brže, a ovako se rasteže na par predstava za koje u skladu sa statusom nezavisne scene trebaju godine i godine da se naprave i prikažu. Zato sam sada za tu jednu važnu i neiscrpnu temu izabrao taj pristup, iako ta tema zaslužuje još raznih kutova gledanja.

Vraćajući se na temu uspjeha… za mene, na sceni je uspjeh uspostaviti kontakt. U poslu je uspjeh biti vjeran vrijednostima koje ne ovise o trendovima i pritiscima očekivanja, a danas je izvan institucije uspjeh – preživjeti.

Kako vi uspostavljate kontakt? Na što stavljate naglasak u građenju točaka? Fizičku igru, klauneriju, glumački dijalog, susret i sukob tijela, zvučni sloj…? Što po vašem iskustvu najbolje komunicira s publikama na putu ka izvedbenom uspjehu?

Koristimo različite stilove i žanrove, verbalne i neverbalne, fizičke i muzičke, one koje samo ovise o osjećaju vremena i trajanja i razne druge. Nema jedne stvari koja daje bolju komunikaciju s publikom od druge, ona ovisi o iskustvu publike (oni koji imaju bogatije iskustvo raznolikih žanrova su različiti od onih koji nemaju, npr.), naš je zadatak da uspostavimo kontakt bez obzira na formu.

Nadam se da ćete imati prilike što češće uspostavljati scenske kontakte i da ćemo uskoro pričati o sljedećem koraku u istraživanju klaunerije, fizičkog teatra i neverbalnosti.