Razgovor je izvorno objavljen 17. svibnja 2021. godine u Vijencu, br. 475

Za 19. festival glumca prijavilo se pedesetak predstava od kojih ste u festivalski program uvrstili njih devetnaest. Možete li nam ukratko predstaviti program?

S jedne strane odabrao sam ono što je trenutačno najestradnije u našim kazalištima, a to je izvrstan šou dvaju sjajnih glumaca, Renea Bitorajca i Tarika Filipovića, Spektakluk kazališta Kerempuh. Na istom polu nalazi se pitka i virtuozno izvedena monodrama Ja, tata, Teatra Exit s Rakanom Rushaidatom, kojemu nisam mogao odoljeti. Drugi pol čini inovativna i eksperimentalna predstava Samice, INK-a Pula. Između ta dva pola pokušao sam odabrati najbolje od ponuđenoga, ponajprije gledajući glumačke uloge.

Izbornički posao na Festivalu glumaca nije vam nepoznanica, jer ste u sličnoj poziciji bili i prije sedam godina. Možete li usporediti kazalište tada i sada?

Prije sedam godina teatar je bio mnogo hrabriji. Upuštao se daleko više u ono što mi banalno zovemo eksperimentom, u istraživanje kazališnog izraza. Danas toga ima sve manje i takvo što si mogu priuštiti samo velike kazališne kuće na dobroj dotaciji, a one to ne čine.

Čini se kako se preostala kazališna hrabrost, baš suprotno, zadržala u predstavama iz manjih kazališta ili kazališnih sredina.

Kazališta iz manjih središta prije su imala određeni kazališni razlog zbog kojega su radila predstave. Njima je prije desetak godina baviti se kazalištem značilo baviti se istraživanjem kazališta, inače ta mala mjesta ne bi imala razloga baviti se teatrom. Ona su još na toj liniji, ali danas se moraju boriti za opstanak, što im uzima mnogo od onoga apriornog – istraživanja kazališta.

Jesu li redatelji slobodniji u kazalištima u manjim sredinama?

Hrabriji su u manjim sredinama. U velikim središtima prave se važni, a u manjim se mjestima bave teatrom. Praviti se važan i pokazivati što bih ja sve mogao smisliti nikako ne može biti dovoljan redateljski razlog.

Za jedno takvo veliko kazališno središte, zagrebački HNK, koji na festival dolazi s Gostioničarkom Mirandolinom, napisali ste u izborničkom osvrtu kako „mora postati centar i žarište iz kojega bi se sve dalje trebalo pokretati u kazališnom, a naročito i u glumačkom smislu“. Gdje se HNK, ujedno vaše matično kazalište, trenutno nalazi?

Redateljima i glumcima u svim sredinama najveća je čast doći do središnjega državnog kazališta. Mislim da u Hrvatskoj to mora biti HNK. A koliko god mi to ne vjeruju, tvrdim da se u posljednjih godinu-dvije nešto pomaknulo u njegovu ansamblu, u kontaktima među glumcima i u njihovu kontaktu s redateljima. Postoji jedna živost, želja i potreba. Iako je pitanje što će biti dalje, činjenica je da HNK više nije letargičan kao što je bio prije šest godina.

Je li na pozitivne pomake utjecao dolazak kvalitetnih glumaca, poput prošlogodišnjega dolaska Darije Lorenci u ansambl?

Svakako je utjecao. Jako je važno ugrabiti dobru ekipu. Strašno mi je žao da, primjerice, Kazalište Gavella nije uhvatilo Ozrena Grabarića. U kazalištu nam malo fali nogometnoga duha, rada ispod stola. Neću reći da mlade talente treba privlačiti kuvertama ispod stola, ali da se treba boriti za najbolju ekipu, to je jasno.

Gdje još vidite probleme domaćega kazališta?

Još je u okvirima prepoznatog i viđenog. Također, ako Gavella može napraviti Ledu i Nosi nas rijeka, za koju bi sam Gavella rekao: „Da, to je taj teatar“, onda je to razina ispod koje se ne smije ni pomisliti. Ako HNK može napraviti Rat i mir, ispod toga – ni pomisliti. Priče da su kazališta ograničena vremenom, brojem premijera, administracijom… počesto su same po sebi teatar.

U osvrtu ste iskazali „mali strah da nas neke predstave ne odvedu putem estrade“. Gdje se krije ta opasnost?

U malim i nezavisnim grupama koje se bore za publiku. Zato mislim da se njima u ovakvoj krizi ne bi smjelo oduzimati ono što se oduzima velikim teatrima, jer su njihova sredstva vrlo mala. Ako ih izgube, priklonit će se estradi da lakše prodaju svoje predstave, jer mala kazališta u principu žive od gostovanja u malim mjestima.

S druge strane, daleko od straha, nalazi se kazalište za djecu i mlade, koje ste okarakterizirali „najkvalitetnijim dijelom hrvatskoga teatra“. Što mislite, zašto su predstave za djecu kvalitetnije od predstava za odrasle?

Možda ima više mladih glumaca pa su energije snažnije, možda su to njima prvi glumački koraci pa osjećaju veću odgovornost prema tome. Nisam siguran, no, kako god, odgledao sam jedanaest predstava i svih jedanaest zaslužilo je da budu na festivalu. Žao mi je što ZKM nije prijavio svoje predstave za festival, posebice Ovo bi mogla biti moja ulica, koja je po meni jedna od najvažnijih omladinskih predstava u Hrvatskoj i veliki dobitak za hrvatski teatar. Ta je predstava uočila problem i progovorila o njemu.

Niste se dvoumili oko još jedne predstave koja je progovorila o stvarnom, iako nešto starijem, problemu. Riječ je o Hrvatskoj Antigoni Glumačke družine Histrion.

Uopće se nisam dvoumio oko te predstave jer sam od listopada 1991. do kraja 1992. bio u Osijeku, gdje se odvija radnja. Znam što se tamo događalo i mislim da je nužno da predstava bude izvedena u tom dijelu Hrvatske. Posebice jer je autor Miro Međimorec točno pogodio sadržaj, ali i napisao pravi glumački komad u kojemu su uloge takve da ili jesi ili nisi. Rekao bih čak da imaju neku čehovljansku potku.

Što općenito Festival glumca znači za istočni dio Hrvatske, u kojemu se održava?

Poznajem svako selo istočne Slavonije i usuđujem se reći da je za taj dio Hrvatske najmanje napravljeno. Nisu to veliki problemi i troškovi, no svakako postoje. A krajevima koji su u takvoj situaciji treba pomagati upravo kulturom. Igrom slučaja rođen sam u Pakracu te sam sa Svenom Lastom pokušavao nekoliko godina držati Pakračko ljeto, ali se nije primilo, za razliku od festivala u Zagvozdu, Bjelovaru, Krapini. Ali zato Festival glumca još stoji, još postoji, i mislim da je veoma važan. A mišljenja sam da bi nešto slično morali stvoriti i Osijek i Đakovo.

Osijek je, za početak, prije nekoliko godina pokrenuo studij glume i lutkarstva iz kojega već nekoliko sezona dolaze generacije mladih glumaca čije ste izvedbe redom popratili superlativima. Možete li usporediti osječke i zagrebačke glumce?

Osječki su glumci mnogo spremniji u bilo kojem smislu. U smislu svijesti o teatru, u smislu prepoznavanja problema kojim se bave. Oni se u predstavama bave problemom, a ne ulogama. Zagrebački se glumci bave ulogama, a mnogo manje problemom koji te uloge nose. Utoliko njihove uloge znaju biti atraktivne, ali nas u gledalištu ipak ne pomiču.

Gdje vidite problem Zagrebačke, odnosno prednost Osječke akademije?

U Zagrebu nemamo prepoznatljivu glumačku školu, dok osječku apsolutno prepoznajem. Također, kad sam radio s osječkim studentima, zapanjilo me kako uz pomoć lutkarstva pronalaze odlična scenska rješenja. Ostao sam zatečen koliko poznavanje lutke može značiti u glumačkom svijetu.

Kako stojimo sa suvremenim redateljima? Imate li osobnih favorita?

Strašno mi se sviđa to što radi Oliver Frljić. Zanatski je odličan, što mislim da je jako bitno, jer se za njegovu maštu ne bojim. Mrzim istinu, s kojom će biti na ovogodišnjem Festivalu glumca, predstava je za koju bismo rekli da je nastala ni iz čega, a nastala je iz užasno mnogo toga. To je kazalište stvoreno iz života.

Za kraj, dotaknimo se trenutno vrućega kazališnog pitanja – položaja hrvatskoga dramskog pisca i teksta. Kakvo je vaše stajalište o tome?

Teško mi je o tome govoriti jer sam ja učio da sve počinje od dramskog pisca, odnosno dramskog teksta. Što ćemo dalje s njim raditi, na koji ćemo ga način analizirati, to je druga priča, ali poštovanje dramskog pisca nama je bila početna kazališna kategorija.