Draga Livijo, prije nekoliko mjeseci dobila si povelju za životno djelo Zvonko Festini za doprinos umjetnosti hrvatskog lutkarstva. Što ti znači povelja koja nosi ime velikog Zvonka Festinija?
Nagrade su uopće divne, srcu gode. Pogotovo nama koji se bavimo „nevidljivim“ poslom, ne dobivamo nagrade na festivalima, čak ni pljesak nakon predstave. Ali meni osobno nagrada za lutkarstvo znači silno mnogo. Moj se život još od sedamdesetih godina počeo usmjeravati ka lutkarstvu, a od osamdesetih je potpuno na njega fokusiran.
Nagradu je izmislio Zvonko Festini i sasvim je logično da ona danas nosi njegovo ime. On je zaista bio značajno ime u našem lutkarstvu i meni je čast biti nositeljicom povelje koja to ime nosi. Festini je bio i jedan od mojih prvih i najvećih lutkarskih učitelja, uz Kosovku Kužat-Spaić, Edija Majarona, kasnije Henryka Jurkowskog i drugih. Festini je meni umnogome ostao uzor i do danas. On je do kraja života pratio lutkarstvo, na svim festivalima pratio bi SVE predstave, i imao je neobično oštro oko koje je znalo prepoznati bitno u predstavi, a uvijek bi počeo s onim što je u predstavi dobro. Danas ne znam više nikoga osim Olge Vujović i mene tko bi pratio baš sve predstave na nekom festivalu.
Obogatila si hrvatsko lutkarstvo iz raznih kutova – kao voditeljica i selektorica najvažnijeg lutkarskog festivala na ovim prostorima, pedagoginja, teoretičarka, povjesničarka, lutkarica, autorica tekstova. Možeš li izdvojiti područje u kojemu se najviše pronalaziš ili si jednostavno punokrvni „lutkobav“, kako nazivaš svoju potpunu zaljubljenost u lutke?
Mislim da sam valjda jedina osoba u Hrvatskoj koja se bavi samo lutkarstvom i to na sve moguće načine. Zato sam i skovala tu riječ. Službeno sam vjerojatno teatrolog, pa sam mislila da sam lutkolog, ali nisam, jer sam i lutkar amater i još koješta, dakle – lutkobav. Bavim se lutkarstvom. A bilo mi je divno kad je jedna klasa mojih studenata, čim je čula tu riječ, odmah čula i kraj te riječi, koji je isti kao u riječi „ljubav“. Neki to ne čuju odmah.
I danas volim sve vidove lutkarstva i najradije bih se svima njima bavila. Ali nakon nekih godina stvari se mijenjaju: moje amatersko bavljenje lutkarstvom bio mi je najdraži hobi, ali zahtijeva i vremena i energije kojih ima sve manje. Uživala sam raditi PIF, i organizacijski i umjetnički, ali i to bi mi sada vjerojatno bilo prezahtjevno, sve mi se teže nositi s birokracijom i borbom za taj, u usporedbi s drugim festivalima i kulturnim događanjima, zapravo sitan novac. Ali drago mi je što sam i dalje vezana uz PIF, trudim se na sve mile načine nanjušiti dobru predstavu i nekako je dovesti u Zagreb. I sad konačno mogu više pisati o lutkarstvu, za što prije nije bilo vremena.
Ali ako bih u ovom trenutku svoga života morala izdvojiti samo jedno područje u kojemu najviše uživam, onda je to ipak rad sa studentima. Jako volim poučavati i želim vjerovati da ima smisla prenositi svoje znanje i iskustvo na mlade generacije. Osim toga, uživam u društvu tih zaigranih mladih ljudi, čak i kad me naljute (a moraju, to je prirodan odnos učitelj–učenik), uvijek od njih nešto novo saznam, nešto naučim, često se nasmijem i zapravo zna biti vrlo zabavno. Barem meni!
Matična institucija ti je Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, kojoj ćemo se vratiti kasnije, no predaješ i na drugim institucijama.
Da, predajem i na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, na specijalističkom studiju dramske pedagogije i na doktorskom studiju, a također i na Sveučilištu u Slavonskom Brodu. A onaj moj kreativni nerv dolazi do izražaja svakoga ljeta u lutkarskoj radionici Male ljetne škole hrvatskoga jezika i kulture u organizaciji Hrvatske matice iseljenika. Radionica je osmišljena kao učenje hrvatskoga jezika u procesu stvaranja lutkarske predstave. Tu znaju nastati vrlo zgodne predstavice. Osobito me veseli kad djeca koja u životu nisu vidjela lutku nađu neko lutkarsko rješenje koje se ne vidi ni u našim profesionalnim lutkarskim kazalištima. Treba ih samo malo potaknuti.
U dodir s lutkarstvom si došla, ako se ne varam, u MCUK-u, organizaciji koja organizira PIF. Kako si stigla do tamo? Ciljano ili igrom slučaja?
Ipak se varaš. Tamo sam došla baš zato što sam se već prije počela baviti lutkarstvom. Cijelo vrijeme gimnazijskog školovanja posjećivala sam kazališne predstave gotovo svaki dan. Mnogo njih gledala sam više puta. Pohađala sam i dramski studio Zagrebačkoga kazališta mladih (još i danas imam traume od nekih tamo!). Onda je Mignon Mihaljević, kućna prijateljica, vidjela da je „dijete ludo za kazalištem“ pa me preporučila Kosovki Kužat-Spaić koja je, između ostaloga, tada režirala sinkronizaciju crtanih filmova na televiziji. Došla sam Kosovki da mi isproba glas, malo više, malo niže, malo kroz nos... i primila me u ekipu! A ekipa su bili glumci iz Zagrebačkog kazališta lutaka. (Dala sam si truda i ekskluzivno, samo za Kritikaz, pronašla svoj prvi ugovor koji sam potpisala za sinkronizaciju „Pčelice Maje“ – bilo je to 1976. godine!)…
… Kritikaz silno cijeni ekskluzive, još više trud! Prvom prilikom vraćamo nekom (trudnom) ekskluzivom…
… Tako je ZKL postao moje prvo lutkarsko učilište i tih se dana rado sjećam. Išla sam na sve njihove predstave, sjedila sam i na probama, volontirala sam kao animatorica u jednoj predstavi – animirala sam leptira (čak su rekli da taj leptir u mojim rukama živi) i kratko vrijeme honorarno radila kao inspicijentica i šaptačica.
Godine 1982. s dvjema sam prijateljicama osnovala Lutkarsku družinu „Lutkobus“. Ime je dobila nešto kasnije, najprije je bila i bezimena i nije nikome pripadala, pa smo se po preporuci četvrte prijateljice otišle javiti u Međunarodni centar za usluge u kulturi. Oni su već niz godina organizirali PIF, a imali su još neke lutkarske i ine aktivnosti. I primili su nas! Tako smo počele nastupati po vrtićima, školama i dječjim domovima. Sve posve besplatno, iz čiste uživancije. Redovito smo nastupale i na SKAZ-ovima. Pa kad se kolegica koja je dvadeset godina radila PIF željela posvetiti drugim stvarima (ona je bila uvjerena esperantistica, a lutkarstvo joj je bilo samo sredstvo za širenje esperanta), sjetili su se mene i ponudili mi radno mjesto. Pravila sam se da razmišljam, kao raspitivala sam se o toj ustanovi, jer tada sam radila kao urednica u uglednoj izdavačkoj kući „Globus“, ali razmišljanje nije dugo trajalo. Otišla sam na manju plaću i, kako se tada činilo (a povijest je to opovrgnula), na nesigurnije radno mjesto. I ostala dvadeset godina, do 2007., kad sam prešla na Akademiju. (Na upola manju plaću! J )
Drago mi je da ti rast sreće ide s padom primanja jer za tebe u ovom našem zakutku svijeta nema mjesta tuzi. No okrenimo se mi malo PIF-u. Kakav je bio kad si stigla? Možeš li istaknuti njegove zlatne godine?
PIF je poseban fenomen. O tome bih mogla pričati do prekosutra i još malo dulje. Znaš kako se ono kaže: „Na tome bih mogla doktorirati.“ Pa ja i jesam doktorirala na PIF-u. I objavila „knjižicu“ od nekih četiristotinjak stranica. I kako sad to sažeti za intervju?!
Jezgrovito.
Na PIF se često gleda kao na skromni mali festivalić koji je počeo ni od čega i živio od entuzijazma svojih organizatora, kojima ionako nije bilo toliko stalo do lutkarstva koliko do esperanta. Da, točno je da je PIF počeo ni od čega, točno je da je godinama živio od entuzijazma, točno je da su ga organizirali esperantisti, ali točno je i to da su PIF od samih početaka usmjeravali najveći lutkarski stručnjaci: već od prvoga PIF-a dr. Jan Malík, odmah nakon prvoga PIF-a aktivno se uključio Milan Čečuk, od simpozija na 6. PIF-u dr. Henryk Jurkowski, kasnije Edi Majaron, Borislav Mrkšić, Dalibor Foretić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini i drugi. Organizatori su odmah od početka pokazali ozbiljnu ambiciju te su, riječima tadašnjeg direktora Zlatka Tišljara, imali viziju da PIF „s vremenom postane jedan od najrenomiranijih lutkarskih festivala u svijetu“. Već su na prvome festivalu uključili svjetsku UNIMA-u i organizirali simpozij! Dakle, bili su svjesni da postoji svjetska lutkarska udruga! Još su se godinama organizirali simpoziji. Danas toga više nema.
PIF je postajao sve veći, sve snažniji, sve važniji. Ja sam došla na njegov dvadeseti rođendan, bio je mladić u naponu snage a i dalje se razvijao. Grad Zagreb smatrao ga je važnom kulturnom manifestacijom. Nikada nije bio osobito bogat, ali uspijevali smo dobiti važna kazališta i ponajbolje predstave. Rekordan broj sudionika zabilježili su 22. i 30. PIF – na svakom je sudjelovalo po dvadeset i pet kazališta. Uz razne popratne programe. Jubilarni 30. PIF pokazao je dvadeset i sedam predstava i trajao najduže od svih PIF-ova u povijesti: čak devet dana.
Tijekom godina na PIF-u su gostovala gotovo sva najznačajnija europska kazališta 20. i 21. stoljeća, uz neka gostovanja s drugih kontinenata. Također su se predstavili najznačajniji lutkarski umjetnici: redatelji, animatori, likovnjaci.
Možeš li istaknuti neka imena koja su bila na PIF-u, a čija će zvučnost i veličina još dugo odzvanjati u uhu svakog pravog lutkara i kazalištaraca?
To je uvijek nezahvalno, jer tko bi se svih sjetio! Ali evo. Sudjelovali su: Wrocławsko kazalište lutaka, DRAK, Naivno kazalište Liberec, Alfa, Buchty a Loutky, islandski Leikbrúðuland, slovenski Konj, gledališče figur, Družina Jordi Bertran, Stuffed Puppet Theatre (s genijalnim Nevilleom Tranterom), Državno akademsko centralno kazalište lutaka „Sergej Obrazcov“, Vijetnamsko narodno lutkarsko kazalište (sa svojim lutkama na vodi), a od solista Yves Joly, Albrecht Roser, Percy Press Junior, Henrik Kemény, Claudio Cinelli, Salvatore Gatto, Gaspare Nasuto, Mima i Bane Janković. Gledali smo predstave zaista velikih lutkarskih redatelja: Wiesława Hejna, Josefa Krofte, Slavča Malenova, Olega Žjugžde, Aljakseja Ljеljauskog, Atanasa Ilkova, Nikoline Georgieve, Cristiana Pepina, Marije Signorelli, Fabrizia Montecchija, Jože Pengova, Edija Majarona, a tu su bili i naši Davor Mladinov, Borislav Mrkšić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini, Luko Paljetak... Svoje su umijeće kreacije i tehnologije lutaka pokazali čuveni Adam Kilian, Petr Matásek, Ivan Conev, Jadwiga Mydlarska-Kowal, Eva Farkašová, Maja Petrova i naši Berislav Deželić, Branko Stojaković, Zlatko Bourek. Kad sam pisala doktorat, shvatila sam da se povijest europskoga lutkarstva može kroz PIF čitati i učiti kao iz udžbenika! Žao mi je što se ta naša prekrasna, ali prolazna umjetnost ne može sačuvati i pokazati novim generacijama koje dolaze, a nisu imale sreću vidjeti sve te divote.
Što bi istaknula važnim podalje samih lutkarskih imena?
Kao svoj veliki uspjeh vidim jedno organizacijsko, a ne umjetničko pitanje. Naime, kad sam došla, Savjet PIF-a bio je sačinjen po delegatskom načelu. Ja sam se založila za to da u Savjetu budu znalci, a ne birokrati. To se i dogodilo nakon 25. PIF-a. Kako je to uspjelo, zapravo ne znam, ali uspjelo je. Nije dugo trajalo. Da, trajalo jest godinama, ali onda su se opet pojavile ljudske taštine i razne računice, pa smo opet došli na delegiranje raznih ljudi u Savjet PIF-a, ljudi koji veze s lutkarstvom nemaju.
Ponosna sam što smo pokrenuli predstavljanje lutkarskih škola, pa smo tako predstavili Državnu visoku lutkarsku školu (ESNAM) iz Charleville-Mézièresa (nakon toga je predstavljanja tada još vrlo mlada Morana Dolenc odlučila otići učiti lutkarstvo upravo u tu školu), Školu vizualnoga kazališta iz Jeruzalema, akademije iz Praga (DAMU), Sofije (NATFIZ), Varšave (Odsjek za lutkarsku umjetnost u Białystoku), Krakova (Lutkarski odsjek u Wrocławu), Budimpešte, Minska, Bratislave i Sankt Peterburga. PIF je glavni krivac što danas imamo prvu, i dosad jedinu, diplomiranu lutkarsku redateljicu u Hrvatskoj. Naime, kad je Zlatko Sviben, tada voditelj Odsjeka za kazališnu umjetnost na akademiji u Osijeku, vidio njihovo predstavljanje i upoznao se s dekanom, prof. Nikolajem Naumovim, pozvao ga je da predaje na osječkoj akademiji. Tu je Naumov uočio Tamaru Kučinović, koja svoj redateljski nerv očito ni kao studentica nije mogla sakriti, i pozvao je da po završetku studija glume i lutkarstva dođe u njegovu klasu studenata lutkarske režije. Ostalo je povijest...
Bili smo jako ponosni kad smo mogli pokazati i svoga „konja za trku“: studenti prve generacije studija glume i lutkarstva predstavili su se s lutkarskim programom već na 38. PIF-u i ponovno, ambicioznije, na jubilarnom 40. PIF-u.
Pokrenuli smo i izdavačku djelatnost. Tadašnji direktor Zlatko Tišljar uvijek je bio čovjek od akcije i volio je uvoditi novosti i provoditi nove ideje. Odmah je ponudio da će moj magisterij izdati kao knjigu. Tako je izdana Zagrebačka zemlja Lutkanija. Nakon toga pokrenuli smo biblioteku Lutkanija, zatim i Veliku Lutkaniju, u kojima smo objavili Jurkowskoga, Mrkšića, Paljetka i niz knjiga o izradi lutaka i zbirki lutkarskih igrokaza.
Ima još nešto čega se rado sjećam iz toga vremena, a čega nije bilo ni prije ni poslije: izleta za sudionike PIF-a. Nije umjetnička kategorija, ali je silno važno za festivalsku atmosferu. To sam mogla provesti zato što sam u to vrijeme bila i ravnateljica Međunarodnog centra.
Toga se i ja sjećam s neopisivom radošću.
Inače, ja sam na PIF došla kao „šljaker“, kao organizator, ali me lutkarstvo zanimalo, pa sam i o svom trošku (tek se kasnije to promijenilo) posjećivala druge lutkarske festivale. Izvijestila bih kad god bih vidjela zanimljivu predstavu i moji su se prijedlozi uvažavali. Tek sam nakon 30. PIF-a, dakle nakon deset godina, postala urednica programa odnosno umjetnička voditeljica PIF-a. Nije mi to palo s neba.
Nakon ove silno bogate šetnje poviješću PIF-a koji je bio puno više od skupa predstava, kako bi definirala PIF, ali i ostale festivale, danas?
Nemam definiciju. Vode se razgovori o festivalima, koliko su se promijenili i imaju li oni danas uopće smisla. Vahid Duraković, na primjer, koji je nekoliko godina vodio, nakon rata ponovno pokrenut, festival u Bugojnu, napisao je i znanstveni rad koji je nazvao „Festival – roba ili znanstveno-estetski laboratorij“. Ono što su nekad bili „znanstveno-estetski laboratoriji“, danas sve više postaje roba, mora se umotati u šareni papir da bi se dobro prodalo i da bi se zaradilo. Naravno da se na PIF-u ne može zaraditi, pa zato ne bih dalje o bolnoj temi.
Ali ja i dalje vjerujem u festivale, na njima se stvara neka posebna energija zbog koje svašta možete, barem dok festival traje. Mnogo se toga vidi, mnogo se sazna, mnogo se nauči, a druženje s kolegama, istomišljenicima i istozaljubljenicima nezamjenjivo je, kako nam je, uostalom, još zornije pokazala izolacija zbog korone.
Tvoj druženje i odnos prema lutkarstvu razvija se usporedo s druženjem s PIF-om. Koliko su na tvoje poglede i razmišljanja utjecale tisuće predstava koje si pogledala, što uživo, što preko snimaka, selektirajući program?
PIF je bio moja najveća lutkarska škola. Rekla sam već da sam se s lutkarstvom upoznala u ZKL-u, koje je tada bilo dobro, ozbiljno i promišljeno kazalište, ali ipak je to bio samo jedan pogled na lutkarstvo. PIF mi je otvorio nevjerojatne vidike. Samo u Zagrebu vidjela sam predstave iz pedesetak zemalja s doslovce svih kontinenata (osim, naravno, Antarktike, ali ne bih se začudila da se i tamo, među pingvinima, nađu nekakve lutke!). Zahvaljujući PIF-u, a zatim i UNIMA-i, putovala sam i u druge zemlje, pa tamo na festivalima vidjela još više raznih kazališta, a nagledala sam se i cijelog mnoštva snimaka. Uvijek se sjetim Edija Majarona, koji je volio naglašavati: „PIF je nama lutkarima škola“. Karakteristično je što je to govorio čovjek koji je već silno mnogo znao o lutkarstvu, koji je i sam putovao po svijetu, gledao i čitao. (Oni koji ništa nisu znali, nisu shvatili niti da bi na PIF-u mogli nešto naučiti.) Dugo, dugo nije u cijeloj tadašnjoj državi, Jugoslaviji, bilo nikakvog studija lutkarstva, sve dok se taj nije pojavio u Osijeku 2004. godine.
Kako bi, nakon tih tisuća i tisuća odgledanih predstava, definirala svoj idealni lutkarski izraz? Što treba imati predstava koja se najviše približava tvojim lutkarskim idealima? Koja se predstava, lutkar ili kazalište najviše primaknula tom izrazu?
Morat ću o tome razmišljati kako bih bila spremna za neke buduće intervjue. Moji su odgovori mucavi i nemušti, to je prevelika tema. Jednostavno ne znam odgovor. Da pokušam. U lutkarskoj predstavi glavna mora biti lutka, zapravo animacija. Lutka može biti bilo kakav predmet, može biti samo znak, lutka čak ne mora biti izravno animirana, može biti animirana akcijom i energijom glumaca koji igraju oko nje, može cijeli prostor biti animiran, ali lutka ne smije biti svedena na rekvizit, ne smije biti manje vrijedna, ne smije pokazivati svoju nemoć pred „svemogućim“ glumcem. To rade nevješti lutkari koji i nisu lutkari, koji ne vjeruju u lutku, koji lutku niti poznaju, niti vole, niti je proučavaju, niti se njome bave.
Naravno, kao i svaka predstava, mora me se ticati, mora prvenstveno pobuditi moje emocije. Sve to imaju (imale su) predstave Josefa Krofte, Wiesława Hejna, Nevillea Trantera... da ih opet ne nabrajam, a u posljednje vrijeme i, srećom, tu „iza ugla“, predstave Tamare Kučinović, a čini se da su na vidiku još neki novi lutkarski redatelji. Jedva čekam!
Na početku razgovora istaknula si da najviše uživaš u radu sa studentima kojima na osječkoj akademiji već više od desetljeća prenosiš svoje veliko znanje. Što postavljaš kao prioritet u svom pedagoškom radu i što želiš da studenti ponesu s tvojih kolegija?
Željela bih (primijetimo da sam upotrijebila kondicional!) da prvenstveno ponesu ljubav i zainteresiranost za lutkarstvo. Naravno, htjela bih (ovdje bih upotrijebila još „slabiji“ kondicional da takav postoji) da nešto i nauče. Svijet ne postoji od mene, tebe, njega, njih... prije nas mnogi su tabali putove, da nije njih, ne bi bilo ni nas. Ali podaci se zaborave, a onaj koga nešto zanima, uvijek će htjeti dalje učiti. Voljela bih i da naši studenti razvijaju ukus i nauče prepoznavati prave kvalitete, a ne „šareno i veselo“, često vrlo jeftino.
Kako je raditi s budućim lutkarima? Koliko ih je teško ili lako zainteresirati lutkarstvom (bez kondicionala)? Ima li lutkarstvo i za današnje studente šarm kojim je tebe osvojilo?
Za neke ima, za neke manje. Studenti su na našu akademiju dolazili, a da pojma nisu imali što je lutkarstvo. Nisu imali gdje ni vidjeti! Sada se već vide pomaci, mladi ljudi dolaze gledati lutkarske ispite, a mnogi se upravo na akademiji zaljube u lutkarstvo. Već brojni završni ispiti pokazuju njihov talent, predanost, razumijevanje lutkarstva i znaju biti zaista prave, dobre predstave. Tako vidimo da mnogi jesu „zaraženi“ i da lutkarstvo nije izgubilo svoj neodoljivi šarm.
Kako kroz prizmu jedne od učiteljica budućih lutkara gledaš na lutkarstvo sutrašnjice?
Još za vrijeme studija čula sam od profesora Solara da najstariji zapis počinje riječima „Vremena su se iskvarila“. Valjda se svakoj generaciji čini da je sve gore i da svijet srlja u propast. Pa ipak, još smo na njemu. Samo što su nekada promjene išle polako, a sada idu toliko brzo da ih nismo ni svjesni. I zato moj pogled na sutrašnjicu općenito nije ružičast. Ali to je zato što sam rođeni pesimist. Isto tako sam i samoškolovani optimist. Naime, i jedno i drugo je jednako netočno i svijet nikada nije samo crn niti samo bijel. A bome ni ružičast.
Lutkarstvo u Europi stoljećima nije bilo nimalo cijenjeno. Onda se uzdiglo na rang umjetnosti, pogotovo u Istočnoj Europi. Nakon tranzicije opet je u lošem položaju, jer se budžetska potpora drastično smanjila i sada je važno zaraditi, a čini mi se da ima sve više onih koji bi da zarade brzo, lako i bez muke. A lutkarstvo zahtijeva predanost, rad, vrijeme, trud... Lutkarstvo nikada nije poznavalo crvene tepihe, milijunske honorare, ni čast ni slavu. Po meni, to nije loše. Lutkarstvom se trebaju baviti samo odabrani. Srećom, takvih ima. Vidim to kod naših nastavnika i nekih naših bivših studenata koji zdušno, predano, punim srcem, s puno znanja i talenta rade predstave koje, mogu mirno reći, idu u sam vrh lutkarske umjetnosti. Ima još ljudi koji će mjesecima raditi na predstavi, koji će pročitati mali milijun tekstova dok ne nađu pravi, potrošiti mali milijun sati na razgovore sa suradnicima, u scenografiji napraviti mali milijun listova ili mali milijun siga da prenesu doživljaj koji žele da publika ima. Svako toliko, kad se već ukopam u pesimizam, iskrsne takva neka sjajna predstava i svijet je opet osunčan i lijep, a budućnost blistava.
Pedagoški rad prošle si godine pretočila u jednu od ključnih kockica u hrvatskoj lutkarskoj biblioteci, knjigom Duša u stvari. Što nestrpljive čitatelje još čeka? Što završavaš i koji su tvoji daljnji planovi na tom području?
Moji planovi su takvi da ne znam hoću li sve stići! Sad pišem sveučilišni udžbenik za drugi semestar, u kojem predajem svjetsko lutkarstvo: dajem pregled lutkarstva po svim kontinentima osim Europe (jer su Europi, kao lutkarski najrazvijenijoj i najzanimljivijoj sredini, posvećena tri semestra). Knjiga će se zvati Lutkarska čuda svijeta. Nakon toga voljela bih se pozabaviti pravim teatrološkim pitanjima i proučiti lutkarstvo kao dio kazališne umjetnosti. A imam još nekih ideja.
Odličan naslov! Jedva čekam! Uz sve ove poslove i druženja s lutkama, jedno si vrijeme imala i lutkarsku družinu Lutkobus koju si spomenula na početku razgovora, a koja, nažalost, miruje. Je li ti žao što nisi s Lutkobusom prošla više kilometara? Planiraš li ga probuditi? Da se aktivirate, kojim bi putem krenuo Lutkobus?
Da, Lutkobus još postoji, ali je „u stanju mirovanja“, recimo to tako. Iako se mi svake godine sastajemo na nečemu što prepredeno zovemo skupštinom (udruga mora imati skupštinu svake godine, pa mi čak i zapisnik napišemo; sreća da ga nitko ne čita jer je svake godine isti, ali budući da već dugo od grada ne dobivamo nikakve novce, nije ni važno), a svede se na superugodno druženje i finu papicu koju nam napravi naša Lutkobusica Mirjana Piskulić. I svake godine uredno govorimo o predstavi koju baš „pripremamo“. Već dugi niz godina! Možda ju jednom i napravimo. Tekst, lutke, scenografiju i redateljicu „već“ imamo. Ali ima Lutkobus kilometara u nogama. Bili smo u Plovdivu, Sofiji, stigosmo i do Tajvana. Putovanja s Lutkobusom još su mi uvijek najdraža putovanja od svih putovanja na kojima sam bila u životu.
Na samom kraju razgovora, kad smo kod putovanja, dugi si niz godina u samom vrhu krovne lutkarske organizacije UNIMA-e kao naša jedina predstavnica u egzekutivi. Koliko je UNIMA važna danas za lutkarstvo? Gdje vidiš njenu glavnu funkciju danas, a gdje vidiš glavne zadatke Hrvatskog centra UNIMA?
UNIMA je osnovana u vrijeme bez televizije, bez videa, bez interneta... davne 1929. godine. Vrlo je aktivna postala nakon Drugoga svjetskog rata, u vrijeme oštre blokovske podjele Europe. UNIMA je svojim kongresima, susretima i festivalima omogućivala putovanja koja bi inače bila nemoguća, razmjenu iskustava, gledanje predstava različitih estetika i škola. UNIMA-u je osnovala šačica zaljubljenika u lutkarstvo. Danas je ona golema organizacija u koju je uključeno 85 nacionalnih centara iz cijeloga svijeta, među kojima je i hrvatski. UNIMA je vrelo podataka o lutkarstvu, UNIMA radi na popularizaciji lutkarstva, izborila se za Svjetski dan lutkarstva i svake godine smišlja nove akcije u koje želi uključiti što više lutkara, izdala je Svjetsku enciklopediju lutkarske umjetnosti na engleskom, francuskom i španjolskom, izdaje i druge publikacije, stvorila je mrežu festivala koji nude besplatan smještaj zainteresiranim lutkarima, svaka od radnih komisija ima svoju zadaću... puno je toga. Ali čini mi se da mi iz bivših socijalističkih zemalja previše očekujemo da „država“ nešto učini za nas, a ako ne učini, onda se bunimo, plačemo, psujemo državu i... ne poduzimamo ništa. Tako je i s UNIMA-om. UNIMA nije neka nad-organizacija, nešto više od nas, bogata i moćna organizacija koja nam može dati ovo ili ono. UNIMA smo mi. Znaš ono, „ne pitaj što UNIMA može učiniti za tebe, pitaj što ti možeš učiniti za...“ i sad neću reći „za UNIMA-u“, nego „za lutkarstvo“. Ja sam ušla u međunarodni Izvršni odbor (Egzekutivu) jer sam godinama pratila lutkarstvo, išla (o svom trošku) na lutkarske festivale i neke UNIMA-ine susrete u blizini. Nikoga drugoga to nije zanimalo! Sjedila sam na sastancima koji su znali biti i dosadni, ali na taj način sam učila što je UNIMA, što radi i kako funkcionira. Mislim da hrvatska UNIMA nema interesa za međunarodne aktivnosti (osim možda za putovanja); nikada se još nitko nije javio da sudjeluje u kojoj radnoj komisiji. Ja sam ih prošla nekoliko. Želim time samo reći da sam i davala i primala. Upoznala sam mnogo divnih ljudi (dobro, i onih drugih, ali bez tih drugih ne bi bilo ni onih prvih!), uvijek mogu pitati kad me nešto zanima iz povijesti lutkarstva, provjeriti neko ime, dobiti informacije iz drugih zemalja. Neki su lutkari ostvarili dobre koprodukcije, neki našli načina da povoljnije tiskaju knjige u drugim zemljama, mnogi su (među njima i neki naši lutkari) iskoristili gostoprimstvo nekih festivala i besplatno boravili na zanimljivim mjestima. UNIMA i dalje povezuje ljude; korona je, s jedne strane, pokazala koliko su nam dragocjeni susreti uživo i ljudi ih jedva čekaju, a s druge strane otvorila nove mogućnosti raznih aktivnosti na daljinu. U Hrvatskoj lutkari nisu povezani, ne rade zajedno za opće dobro – za lutkarstvo, ni Svjetski dan lutkarstva ne obilježavaju sva kazališta. UNIMA nije agencija koja će kazališta slati na gostovanja, ali bi se netko, na primjer, mogao uključiti u Komisiju za festivale, upoznati druge festivale i na taj način si priskrbiti poziv na sudjelovanje. I tako dalje i tako dalje. UNIMA je za lutkare. Za one koji lutkarstvo vole i kojima je do lutkarstva stalo, ne za one koji ga odrađuju jer su se u njemu slučajno našli.
I da završim optimistično. Iako primijenjeno lutkarstvo nije moj primarni interes, ipak se i time bavim, dapače predsjednica sam međunarodne UNIMA-ine komisije „Lutka u obrazovanju, razvoju i terapiji“. A budući da UNIMA povezuje ljude, jedni druge izvješćujemo, preporučujemo jedne drugima itd. Tako sam na preporuku svoje prijateljice Australke, koja je godinama živjela u Indiji i Indoneziji, a sad živi u Americi (da, to je UNIMA!) od njezine prijateljice, američke autorice Johanne Smith, na dar dobila knjigu Puppetry in Theatre and Arts Education s vrlo lijepim podnaslovom: Head, Hands and Heart. Ono što me oborilo s nogu, njezina je posveta: „Livija! Let's save the world through puppetry!“ Nije ona nikakav šašavi samozvani Mesija, ona je samo svjesna one posebne snage koju ima lutkarstvo a koju nema nijedna druga umjetnost ni bilo kakva druga disciplina. To prenosi svojim učenicima, to se ne stidi priznati, i to je nešto čega ću se ja uvijek sjetiti kad me obuzme pesimizam. Knjiga će mi pomoći profesionalno, a ljudski – neprocjenjivo! Ima nas još koji vjerujemo u snagu lutke!