RAZGOVOR NATAŠE NELEVIĆ I MIRKA RADONJIĆA O PREDSTAVI “ANA KARENJINA”
Komunikacija kao prioritet kazališta i kazališnog čina
U lipnju je u Podgorici premijerno postavljena predstava ‘Ana Karenjina’ nastala u koprodukciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom i Dramskog studija Prazan prostor. Kako smo je zbog prostornih razloga propustili, a čini nam se vrijednom praćenja, umjesto kritike donosimo zanimljiv razgovor koji su kazališna kritičarka Nataša Nelević i redatelj predstave Mirko Radonjić vodili kroz process rada na predstavi
Objavljeno: 7.7.2021 12:32:14 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Nataša Nelević
"Ana Karenjina" / Promo / Prazan prostor

3. lipnja

Nataša Nelević: Ima najmanje godinu dana otkad smo prvi put razgovarali o tvojoj režiji Ane Karenjine –  bilo je to u nekom kafiću Blok 5; isto je ovako bilo toplo. Razgovarali smo o ljubavi. Začudila sam se tada da te to uopće zanima – otkud sada, u ova teška politička vremena, ta velika priča o ljubavi, tako staromodna, tragična, (potencijalno) patetična? Navodila sam te (bezuspješno) na priču o “politikama ljubavi” (to mi je bilo bliže… ljubav kao politički konstrukt), na ideju da ljubavi, izvan toga, zapravo nema, da kazalište danas tu nema što tražiti, da se može samo izblamirati insistirajući na “ljubavi kao takvoj”. Trudila sam se obeshrabriti te, zapravo. Poslije, kad smo se rastali, mislila sam – pa i danas se neki ljudi ubijaju zbog ljubavi, otkud mi ta arogancija, pomisao da to nije važno… 

Mirko Radonjić:  Ja sam također, u jednoj točki, mislio da ćemo progovoriti kroz politike ljubavi. Ali onda mi je upravo to počelo djelovati kao konstrukt. Kao kada bih krenuo analizirati čovjeka samo kroz jednu od teorija ličnosti. Ili djelo isključivo kroz jedan metodološki pristup. O ljubavi se može (govoriti) kroz politike ljubavi, ali može i kroz ljubav prema ljubavi. Pa i po cijenu da se čovjek „izblamira“. Uostalom, političko u ovoj predstavi ne leži u pukoj aktualizaciji Tolstojevog teksta, iako teme koje otvaramo I kut koji zauzimamo u odnosu na njih jesu aktualne. Politička snaga ove predstave je ponajprije, usuđujem se reći, u samoj prirodi kazališne umjetnosti, kao oblika združivanja, što je na meta-planu komentar na ljevinovsko stremljenje da uredi svoje gazdinstvo. Umjesto da sjedimo i razgovaramo o tome kako bi kazališne i repertoarske politike trebale izgledati, odlučili smo njegovati zajedništvo i (re)definirati produkcijski model, zaduženja među ljudima koji rade kazalište, odnose unutar ekipe, odnos prema publici… Gradili smo jedan sistem, otvarali prostor unutar kojeg je moguće su-kreirati. Znam da ne voliš izraz demokratizacija. Opravdano. On, na kraju krajeva, i ne odgovara ovome što mi postavljamo kao paradigmu naše zajednice i suradnji koje gradimo unutar nje. Ne postoji konsenzus među nama. Ni od gledatelja ne tražimo da se sa nečim složi. Čulna empatija je možda najbliža tome što želimo postići. A empatično je već i politično.

Nataša Nelević: Sviđa mi se to da je empatično – političko. To sve češće čujemo – ljubav je politična, saosjećanje je politično, tijela su politična, žudnja je politična. Kao da više ne govorimo samo o tome koliko su ta iskustva tjelesnosti i osjećajnosti ideološki nadzirana – sad, čini mi se, govorimo o političkom potencijalu tjelesnosti, ljubavi, o tijelima koja se vole, o ljubavi kao potencijalno revolucionarnom događaju, ja koje postaje mi... Možda to ukazuje na neku smjenu ideoloških dispozitiva. Ili je to samo meni najednom upalo u vidno polje, da ne budem pretenciozna. Možda upravo zbog Ane Karenjine. Svejedno, kad si me u travnju pozvao da gledam progon prva dva dijela predstave i dislociram se iz položaja vanjske kritičarke koja “dolazi na gotovo”, najviše mi je zasmetalo to što ljubavi nije bilo dovoljno. Gotovo da sam bila osobno uvrijeđena. Eto, to je priča o mojoj promjeni na pozadini vašeg rada na predstavi – pretpostavljam da bi svaki redatelj poželio tu vrstu utjecaja na senzibilitet publike. I sada, prije nego što za neki dan (7. lipnja) vidim prvi progon sva tri dijela, to me i dalje najviše zanima – jeste li na kraju spasili ljubav?

Mirko Radonjić: Borimo se i dalje za nju. Biće je unutra onoliko koliko je ima u nama. Ni više ni manje.

4. lipnja

Nataša Nelević: Dakle, umjetnost bez obećanja. Kao ljubav bez obećenja. To se zapravo nikome ne sviđa, to i sam znaš. Ipak, ništa ne obećaješ?

Mirko Radonjić: Obećajem vožnju. Kompoziciju čiji elementi voze. Već na početku rada sam se pitao: što je taj vlak? Tolstoj piše u osvit industrijalizacije, odnosno u trenutku kad ogromna ruska zemlja biva išarana prugama, te gradi pejzaže i prirodu kao kontrast ili alternativu. U osnovi to bi danas bio, recimo, onaj čudovišni most koji se gradi kao dio auto-puta. Ana Karenjina bi u Crnoj Gori trebala skočiti s njega. Ili se baciti u zamiješani beton od kojeg je uzdignut onaj falusni neboder iza hotela Podgorica, koji u svojoj erekciji jasno pokazuje svu impotenciju crnogorskog društva da brine o svojoj kultunoj baštini. Što je taj vlak? pitanje je koje je do kraja ostalo jako važno, no odgovor smo prestali tražiti izvana. I onda se sam pokazao. Čovjek je potencijalno taj vlak. Ta žena je vlak. Bacila se pod svoje kotače. Samljela se na tračnicama svog bića. Naša predstava je takva vožnja da ukida tolstojevsku dihotomiju vlaka/prirode i govori o tome da je upravo ljudska priroda vlak. Zato i kažem – obećajem vožnju. I obećajem putovanje. Što će iz te petosatne vožnje sam gledatelj uzeti za sebe – to ovisi od senzibiliteta, afiniteta, odnosno od stanice u koju te vlak vlastitog života doveo.

5. lipnja

Nataša Nelević: Ne mogu se složiti sa tom konstatacijom o Aninoj „ljudskoj prirodi“... To mi se već čini kao krajnja suprotnost ideji o ljubavi kao političkoj projekciji. Ipak je netko ili nešto pokrenulo taj mlin koji ju je samljeo. Ima u njoj nešto svetačko, neurotično možda (ako to nije slično), što vuče na tragediju, ali mogu je zamisliti i kao sretno zaljubljenu u Vronskog do kraja života na nekom mladom otoku usred oceana, gdje još nema utjecaja politike (ljubavi, bilo čega). U stvari – nisam sigurna. Možda.

Mirko Radonjić: U pravu si da se ne složiš. Treba još preciznije. Ilija Đurović u tekstu predstave kaže za zaljubljene parove da se nalaze u „vremenskom vlaku, čija je lokomotiva već u budućnosti“. Neizvijesnost budućnosti, oblak dima koji je tako lako raspršiti, a u koji odlučiš ukoračiti već je poduhvat. A što ako još i znaš što te čeka? I ako je to što te čeka smrt? Bi li se ipak usudio? Zbog toga je Ana Karenjina naš heroj (namjerno ne koristim rodno senzitivni oblik). Bira biti samljevena ljubavlju. To je snaga njene prirode. U tom smislu je njena priroda vlak. I zar je stvarno gore prošla od ostalih ženskih likova?

A što se samog otoka tiče – mogu zamisliti nju isto koliko tebe ili sebe. I ovo kažem bez trunke cinizma.

5. lipnja

Nataša Nelević: Kada si nas u travnju pozvao da uđemo u Prazan prostor i zavirimo u proces rada, odgledamo i prokomentiramo još nezavršenu predstavu, i sam si se, kao autor, izložio ranjivosti, što je opet nužan uvjet ljubavi, kako to divno opisuje Badju kada govori o ljubavi (moram ga parafrazirati, zaista) – biti gol pred drugim bićem, izložiti se, biti ranjiv, ukrstiti poglede, stvoriti novu, treću perspektivu, novo jedno... Zato si bio nervozan. Nisi jedini suvremeni umjetnik koji se muči s tom vrstom izloženosti, „demokratizacijom“ kazališta, umjetnosti uopće, kroz uspostavljanje horizontalne strukture unutar ansambla, a onda i kroz dijeljenje umjetničkih ideja kao općeg dobra – to je i bio razlog zbog kojeg si i druge, „tuđince“(uključujući kritičare) želio uvesti unutra, pretpostavljam. Čujem da to zna biti bolno za autora. Bojiš li se da će tvoje ideje nestati kada ih staviš na trpezu i ponudiš drugima, da citiram redateljicu Martu Popivodu koja je nedavno, u razgovoru za program „Drugarice“, nešto slično rekla (ovdje se ne mogu ne sjetiti jedne gozbe od prije nekoliko dana, prilikom dočeka mitropolita Joanikija, nimalo nalik ovoj o kojoj pričamo)?

Mirko Radonjić: Iako je trpeza, kako si već otvorila u svom pitanju, pojam koji nudi niz asocijacija, pa i mogućnost da ti presjedne, paralela s predstavom je točna, jer nam predstava na isti način omogućava da sjednemo, okupimo se i sretnemo iznad nekog sadržaja. Mi nešto „kuhamo“ već godinu dana i svaki gledatelj koji je u međuvremenu pozvan na gozbu postaje degustator pozvan ne bismo li čuli što njegovo nepce kaže na naše nadražaje. I da, proces otvaranja uspostavlja i ranjivost. Pa i nervozu. A onda nastupa borba. Na koji način čuti sve što je rečeno (jer u pitanju su benevolentni gledaoci), a kako istovremeno sačuvati i svoje ideje. Tu su naša demokratičnost i vjerovanje u horizontalu dovedeni u pitanje. Iz autorske pozicije ti je uvijek jasno gdje je predstava započela. A započela je u vlastitoj kuhinji / vlaku. Tamo, iza zatvorenih očiju, kad su se pojavili prva slika ili zvuk buduće predstave. I proces stvaranja predstave nije ništa drugo do razvijanje ideje, uvođenje ljudi koji je mogu ispratiti i nadgraditi, te slušanje i procjena toga što je u prostoru proizvedeno. Jer cilj nije omogućiti da se predstava igra na sceni, već da se igra u glavi gledatelja. Tamo se ideja mora useliti. Jedino je tako (bila) plodna. Vježbanje otpornosti ideje je mukotrpno. Znaš joj svrhu. Znaš joj cilj. Ali mora postati sistem, matematika. U suprotnom je tiranstvo.

6. lipnja

Nataša Nelević: Priznajem, teško mi je razumijeti. Tek odnedavno počinjem razmišljati da možda nešto nije u redu s kritikom koja samo čeka gotov proizvod da bi mu presudila (zato sam, uostalom, i pristala da napravimo jedan ovakav razgovor uoči premijere, bilo je to i u mom interesu), da to na kraju uvijek postaje neprijatna(?) pozicija (moći?), ali i dalje mi nije jasno kuda to vodi... Misao mi stalno bježi prema opozicijama lijepo–nelijepo; dobro-loše, relevantno-banalno... taj binarni put nije najsretniji, znam, ali postoji taj kritički um, nužno distinktivan, koji mora ignorirati cijeli jedan proces, koji je možda bio divan, možda su se stotine uzbudljivih ideja pojavile ali su nestale jer se nisu uspjele upisati u tkivo umjetnosti, što da se radi... Kako suditi, a to je neizbježno, praksi koja kaže – ja sam otvorena, ja sam gozba, ne gledaj u mene kao u mrtvi predmet, nemoj samo misliti kako da me proždereš, osvojiš, ocjenjuješ, ocrnjuješ, samo uživaj u meni... Prilično me zbunjuje ta ljubav između kritike i kazališta. Vidim da postoje ta očekivanja s obje strane, ali to je nesigurna zona, i ovaj naš razgovor je neka vrsta opipavanje terena.

Mirko Radonjić: Ne bježim(o) od suda. Ali nije presuda cilj, pa bila ona i najpozitivnija. Postavljam(o) sebi komunikaciju kao prioritet. I sam, kad donosim sud, prvenstveno razmišljam o tome komunicira li nešto sa mnom, i još važnije: s kojim slojevima mene komunicira. Još od svog bavljenja vizualnom umjetnošću ostalo mi je test-pitanje: Radi li rad? Ako (te) rad radi, onda to nije pitanje suda, već doživljaja. Pa i sama si mi govorila kako sve češće kritiku pišeš iste večeri poslije pogledane predstave, iz dojma koji si ponijela. Jer taj osjećaj, doživljaj, važniji je od svakog uma koji je sveden tek na puki racio, da parafraziram Heidegera.

Problem nije u tome gleda li se na predstavu kao na gotov proizvod. Problem je što se na nju uopće gleda kao na proizvod. Gledatelj nije konzument. On je (su)učesnik. U kazalištu nema mogućnost lakog scrolla na ekranu ili pritiska gumba na daljinskom upravljaču. Što ne znači da mu je sloboda uskraćena. Upravo suprotno. Sloboda njegovog doživljaja je ta koja gradi predstavu. Ali, ako pred sebe, glumce i suradnike postavljam zadatak da svakim svojim postupkom preispitujemo što je to režija, gluma, dramaturgija, kostim... ako od nas tražim da pomaknemo svoje granice – onda isti zadatak postavljam i pred gledatelja. Pa makar taj gledatelj bio i kritičar.

Svaki sudionik ima pravo ne pristati na ovu vrstu komunikacije, reagirati smijehom ili suzama, spavati, negodovati ili napustiti predstavu. Ali i napustiti predstavu je događaj koji gradi predstavu i prevazilazi ono što nazivamo dopadanjem ili nedopadanjem. Nije netko napustio predstavu jer mu se sviđa / ne sviđa, već zato što sadržaj koji se nudi ili udara previsoko i ruši brane, ili tek zapljuskuje zidine i nije dovoljno uzbudljiv. Nastojim(o) izgraditi uzbudljivu komunikaciju. Ta komunikacija je postavljena dvosmjerno. I naravno da ćemo naići i na racionalnog suca. Ali ako se sud donosi iz crno-bijelih postavki toga što je kazalište, što je Tolstoj, što je Ana Karenjina... onda to nije sud, već predrasuda… A takav me ni gledatelj ni kritičar ne zanimaju.

7. lipnja

Nataša Nelević: Dobro, možda nismo na tako udaljenim pozicijama, kako se čini, ali neka sada ostane na tome: da bismo u nekom trenutku, ako bi ovaj razgovor trajao dovoljno dugo, možda rekli – pa da, mislimo na isto. Ali, opet se vraćam na Anu. Osjećam se krivom što smo je zanemarili. Bila sam zabrinuta za Anu/Sanju koja je glumi otkad sam vidjela progon prva dva dijela u travnju. I ljuta što je dovodiš u neke situacije – da ima „oralni seks“ s mikrofonom, na primjer, da leži na prljavom podu gola (slala sam producentici Mariji Backović poruke da im podastre neku plahtu)... Vodili smo već razgovor o tome. Možda se i borili za nju, „otimali se“ oko tog mikrofona. Od tada mi nije bilo važno ima li ili nema politike, bila sam samo brižna nad njenim tijelom koje pati. Ili je ta briga politička? Sjeme neke politike? Na kraju, ostalo je po tvome, ali ipak sam se tu za nešto borila, ostalo je ipak to tamo, kao neki potencijal, i to možda objašnjava ideju o umjetnosti kao općem dobru.      

Mirko Radonjić: "Patnja poznaje malo riječi." (René Char). Patnja tijela (o kojoj govoriš) na pozornici nije tek pitanje patnje. Tjelesnost je uvijek usko povezana s prekoračenjem. Prekoračenje na koje se usuđuje glumac pomiče i gledateljevu granicu. Npr. scena s mikrofon o kojoj govoriš nije neprijatna jer je nekome mikrofon u ustima. To je najintimniji kontakt, duboko u usnoj duplji i grlu, koji biva ozvučen. Kroz krajnju tjelesnost, kroz fizičnost i auditivnost sokova, te kroz niz otpora i asocijacija (među kojima je i ta da je ista glumica, iz druge uloge i pozicije prevarene žene, takođe govorila o jednom felaciju), te kroz čitav niz pitanja moći, superiornog/inferiornog položaja, za mene se u toj čulnoj kognitivnosti otvara prostor da zavirim u prirodu ljubavi, sam čin, sam izvor... Jer tamo nema nikakvog poniženja. Ni stida. "Sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice." (Pavle, 2 Kor.)

A glede kritike – da kažem još i to – naravno da su kazalištu potrebni mišljenje i suđenje. I naravno da će kritičar upotrijebiti svoj razum da napiše kritiku. I to je u redu. Ali znaš i sama da bi katkad jedno „Ah“ /iz ganutosti/, ili jedno „Pih“ /iz gađenja/, koje bi autentično odgovarali utisku koji predstava ostavlja – rekli sve (a možda i više) nego bilo koja razložnost. I moje nastojanje s Anom je da se ta razložnost preskoči. Da se dođe samo do jednog – „Ah“.

8. lipnja

Nataša Nelević: Svejedno, više mi se dopala početna scena iz Trierovog Antikrista, gdje također osjećamo „krajnju tjelesnost“ ljubavi, s tim što su to tamo dva ljudska tijela, točnije dva organa ljudskih tijela, a ne nekakav plastični mikrofon u ženskom grlu. Ali, svejedno… Što o ljubavi, zapravo, želiš reći tim inzistiranjem na seksualnosti? 

Mirko Radonjić: Ubola si me u bolnu tačku. Filmski redatelj ima na raspolaganju dvojnike za eksplicitne scene. Glumci s kojima volim raditi puno sebi dopuštaju u našim zajedničkim procesima jer postoji međusobno povjerenje, ali i povjerenje u materijal i sadržaj koji stvaramo. No ipak, insistiramo da idemo do krajnjih granica onoga što je njima još uvijek ugodno. Kako je pornografija toliko čist žanr da ju je nemoguće lažirati, važno je uključiti određene kazališne strategije ne bi li se tjelesnost osvojila do kraja. A tjelesnom žudnjom ne želim reći ništa. Nemam posebnu poruku koju njome šaljem. Samo, nemoguće je govoriti o ljubavi, a ne govoriti kroz tijelo. Čak i ljubavno pismo je objeka žudnje kojim dva tijela premošćuju fizičku distancu. 

8. lipnja

Nataša Nelević: Od sinoć (7. lipnja), kad ste ponovo otvorili Prazan prostor (ovoga puta napušteni vojni hangar u Zagoriču, na kojem, iznad ulaza, piše „Naoružanje“) za „benevolentne gledaoce“, izgubila sam volju držati se dogovora da ovaj razgovor izguramo do same premijere (12. juna). Postoji taj trenutak kada čovjek poželi otići s gozbe, intimizira umjetničko, zgrabi ga i ponese u svoju jazbinu – od sad ovo postaje moje, moram ovo sama provariti, smjestiti negdje, sakriti što ne pojedem odmah... Možda je ovo pravi trenutak da prekinemo ovaj razgovor, da te ostavim – i premijera se opasno približila.    

Mirko Radonjić: U redu. Čini mi se kao da čujem jedno „Ah“. Drago mi je zbog toga. 

Najnovije:
LUTKOPORTRETI: LIVIJA KROFLIN
„Ima nas još koji vjerujemo u snagu lutke!“
U drugom Lutkoportretu ugostili smo uoči 54. PIF-a našu staru znanicu Liviju Kroflin koja je ove godine dobila povelju za životno djelo Zvonko Festini. S jednom od naših najdražih sugovornica ovaj smo put razgovarali o njoj i njenom bogatom profesionalnom putovanju s lutkom i lutkarstvom
LUTKOPORTRETI: SANJA VIDAN, LUTKARICA
„Lutka je moj produžetak“
Kritikaz kreće s novim nezaobilaznim serijalom intervjua – 'Lutkoportreti', odnosno 'Portreti hrvatskih lutkara', u kojemu ćemo predstaviti velikane hrvatskog lutkarstva, njegovu sadašnjost i budućnost. Čast da otvori ovaj opasno dobar serijal dobila je velika, veća, najveća splitska lutkarica Sanja Vidan
VRUĆA SRIJEDA: WAGNER GALLO, ŠPANJOLSKI LUTKAR
„Važno je scenski govoriti o mračnim stranama novih tehnologija“
U sklopu 3. Mediteraneo festivala porazgovarali smo s autorom izuzetno zanimljive lutkarske predstave za tinejdžere 'Error 404', Wagnerom Gallom
RAZGOVOR NATAŠE NELEVIĆ I MIRKA RADONJIĆA O PREDSTAVI “ANA KARENJINA”
Komunikacija kao prioritet kazališta i kazališnog čina
U lipnju je u Podgorici premijerno postavljena predstava ‘Ana Karenjina’ nastala u koprodukciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom i Dramskog studija Prazan prostor. Kako smo je zbog prostornih razloga propustili, a čini nam se vrijednom praćenja, umjesto kritike donosimo zanimljiv razgovor koji su kazališna kritičarka Nataša Nelević i redatelj predstave Mirko Radonjić vodili kroz process rada na predstavi