MLAĐAHNA SRIJEDA: BUGA MARIJA ŠIMIĆ
„U kazalištu želim sve i idem prema svemu“
Covid-godina bila je izazov za sve, ponajviše za kazališta za djecu i mlade. U tom izazovu jedni su se povukli, drugi prepustili prilikama, a oni treći, hrabri malobrojnici, bacili su se u kreativan koštac sa situacijom i – pobijedili. Jedna od tih pobjednica je Buga Marija Šimić, glumica, pjevačica, pripovjedačica, voditeljica Male scene... izvođačica nevjerojatne kreativne energije koja je, uz sve, nedavno ušla u Upravno odbor Hrvatskog centra Assitej. Već iz ovog uvodnog opisa jasno je da vas u nastavku očekuje izuzetno bogat, kreativan i zanimljiv razgovor. Stoga, prepustite se i uživajte!
Objavljeno: 6.29.2021 10:39:44 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Buga Marija Šimić u predstavi "Sunce djever i Neva Nevičica" / Domagoj Klasić

 

Draga Bugo, želim te toliko toga pitati da će ovaj intervju trajati danima. Zato brzo na posao. Kao prvo, čestitam ti na nedavnom ulasku u upravni odbor Hrvatskog centra Assitej. S tobom je u Upravni odbor ušlo još nekoliko mladih umjetnica, što ga čini vrlo zanimljivim. Imaš li neke planove što bi radila u Assiteju? Kojim putem bi ga pokušala povesti?

Hvala na čestitkama, veselim se ovoj novoj avanturi, osobito u ovom sastavu. Mislim da je vrijeme da se Assitej Hrvatska ponovno pozicionira na svjetskoj sceni, smatram da je jačanje međunarodne suradnje, vidljivosti i povezanosti, iznimno važno ne samo za Assitej, već za cijelu hrvatsku kulturu. Ne možemo napredovati ukoliko smo zatvoreni u svom svijetu i ne vidimo što to rade ljudi, kolege, oko nas. Voljela bih da se poveća broj hrvatskih predstava na stranim festivalima, da se poveća broj suradnji unutar i samog hrvatskog Centra, ali i nas s kolegama iz inozemstva. Gostovanja, suradnje, radionice. Assitej je zaista jako velika organizacija, a mislim da se to do sada nije iskorištavalo u potpunosti. Uostalom, osam godina Assitej Hrvatska bio je u samom centru zbivanja s obzirom da je svjetski tajnik Assiteja bio – Ivica Šimić. Vrijeme je da se u taj vrh i vratimo jer smatram da smo dovoljno kvalitetni da to možemo!

Mislio sam da ću te iznenaditi ovim pitanjem na samom početku, no i tu si pokazala da projekte i zadatke ne prihvaćaš hirovito, već u njih ulaziš s odličnim tajmingom i vrlo promišljeno. To si na najbolji mogući način demonstrirala prošle, za kazalište za djecu neopisivo teške godine. Bila si, naime, jedna od prvih kazališnih umjetnika koji su na vrijeme i s voljom reagirali na Covid zabrane. I ne samo to, već si bila jedna od najkreativnijih. Možeš li mi ukratko reći koje su bile tvoje osnovne strategije u tim za kazalište i kazalištarce za djecu zastrašujućim prilikama?

Hvala na ovako lijepim riječima. Moram reći da je velika "sreća" koje sam potpuno svjesna to da nisam sama, da imam već postavljenu infrastrukturu iza sebe, tim ljudi uz sebe. Cijela naša priča oko "Male scene online" nastala je zajednički, spajajući Šimić-Lončar glave (hehe), tako da nisu zasluge samo moje. Ono što je bila glavna nit vodilja je da se upravo u situacijama krize ne smije stati. U glavi mi je samo bila misao "mi moramo nastaviti raditi". Ne zbog rada, već zbog onoga što znam da je kazalište, umjetnost općenito, u stanju napraviti, jer je mene spasilo i podiglo nebrojeno puta. Bilo mi je jasno da smo mi umjetnici u takvom vremenu cijelom društvu potrebniji nego ikada i da moramo upregnuti jače nego ikada da pomognemo kolektivno prebroditi situaciju u kojoj smo se našli.

Iskreno, nije bilo tu neke velike strategije ili razmišljanja. Skupili smo glave i samo razmišljali – kako možemo komunicirati? Kako možemo umjetnost dovesti ljudima u domove, pružiti djeci neku kvalitetnu zanimaciju i – kontakt. I to je bilo to. Zapravo je glavna strategija bila – slušanje. Išli smo uživo, a ne sa snimkama i videima, jer je ideja bila da se zadrži ta kazališna komponenta doživljaja nečega u istom vremenu. Iz kontakta s publikom, njihovih poruka, pitanja i prijedloga smo stvarali sadržaje dan po dan. Što im je bilo zanimljivo, što je njima trebalo. Ideja je bila – kako pomoći djeci i roditeljima/starateljima ispuniti dan umjetnošću u okolnostima u kojima jesmo. Dati im poticaj da onda stvaraju sami, a ne budu pasivni primatelji sadržaja i na taj način produže aktivnost i ispune dan što više. Smatrala sam to našom obavezom. Nama nije bilo dopušteno popustiti. U to vjerujem još uvijek. Kako kaže onaj citat na engleskom - "Earth without art is just - eh." I to se pokazalo istinitim u ovim vremenima – umjetnost nam je spasila duh.

Umjetnost si uvela u teške dane. No napravila si i drugo – te si izvanredne okolnosti na vrlo kreativan način upisala u predstavu Neva Nevičica, koja kao da je izrasla iz pričaonice, nadrastavši je i u sebi spojivši dva svijeta, jedan normalni kojemu se nadamo i jedan sasvim nenormalni u kojemu smo živjeli (nadam se da će ova konstrukcija ostati u perfektu). Koliko si, zajedno s Ivicom Šimićem kao redateljem, svjesno gradila predstavu na taj način, a koliko je ispala igrom slučaja?

Neva je svakako "ispala" iz tog mog pričanja priča. Uživala sam u pričama, počela ih sve više otkrivati i u raspravi s tatom (nemoguće mi je nazvati ga imenom, haha) došli smo do toga da je to smjer u kojem bi htjela da Mala scena nastavi. Da se vratimo toj jednostavnosti, toj važnosti riječi, duhu. Ja sam jako društveno biće i jedna od želja i jest bila da to online pričanje priča prebacimo na uživo. Kako, gdje i što – o tome smo razgovarali, bacali ideje i naravno da je logičan način bio – predstava. Moje online priče svakako su bile jedan od razloga zašto je nastala Neva, no moram reći da se u samom procesu rada na predstavi nismo više vraćali na to niti o tome razmišljali. Jedna od inspiracija je bilo i skandinavsko pripovjedno kazalište koje me potpuno oborilo s nogu i također bilo jedna od inspiracija i vodilja, u samom procesu možda i više nego iskustvo čitanja priča online. Ali online priče su nas vratile – riječima i odvukle od svih ostalih distrakcija.

Kad smo već kod Ivice Šimića, pardon, tate, jako je zanimljiv podatak da te režirao preko zooma. Kako se gradio taj proces? Je li ti nedostajala redateljska ruka i riječ uživo?

Da, to je bilo dosta zanimljivo. Čitali smo tekst uživo dok je još bio u Hrvatskoj, ali 90% proba odradili smo preko Zooma. Ne znam kako bi to izgledalo da je redatelj bio netko drugi, no u ovom slučaju funkcioniralo je dosta dobro. Tata i ja smo već navikli razgovarati online s obzirom da živi u Kini, no mislim da je najvažniji faktor bio taj da sam odrasla na njegovim probama. Jako dobro znam kako on radi, a i razumijem što želi postići. Moja kazališna estetika nastala je iz njegove. Cijeli život vodimo razgovore o predstavama, kazalištu, glumi, režiji tako da nije bilo prilagodbe na način rada ili potrebe za velikim objašnjavanjima jer smo zapravo već uigran tim.

Neko vrijeme smo radili preko Zooma, onda sam neko vrijeme ja snimala probe sama, a on pisao komentare naknadno. Nije bilo lako, to zasigurno, u jednom trenutku (jer uvijek dođe onaj trenutak u procesu kad zapneš) bilo mi je jako teško da nije tu i osjećala sam se kao da nema naprijed i da ne mogu napraviti to što traži od mene, odnosno da ne znam kako, a vjerujem da bi to lakše mogla da je bio ovdje. Ne prenesu se sve stvari jasno preko kamere i neke stvari smo do druge izvedbe još raspravljali što točno on želi i kako točno da ja to prenesem. Ali s druge strane, imala sam vremena biti sama sa sobom i predstavom, u svom tempu je graditi po njegovim smjernicama, isprobavati u samoći, što je isto tako bilo lijepo. Tata je taj tip redatelja koji glumcu daje prostora i mogućnost ko-kreacije, u čemu ja uživam, samo kad te ponese bez redateljske ruke – lako se zaluta. Kako tata kaže - preglumila si se. Ali, nakon ovog iskustva, svakako bih voljela da radimo jednom predstavu zajedno – uživo.

Nedavno je Ivica Šimić postavio vizualno vrlo zanimljivu predstavu u Kini (nažalost, vidio sam samo fotke). Možda, primjerice, nju? Razmišljate li možda o stvaranju takvih vizualno privlačnih svjetova u Maloj sceni? 

Da, Bio jednom jedan Kaos ima predivan vizualni moment koji je nastao iz same suštine priče. Iskreno, nisam jedna od onih tipova koji razmišlja o vizualu prije samog materijala. Mislim da će recimo naša predstava za bebe od 3 do 18 mjeseci nastala u suradnji s UO "Shooma" biti sama po sebi jedan izuzetan vizualni doživljaj, kao što ne sumnjam da će tako biti i sa našom lutkarskom operom u nastajanju Velika tvornica riječi u režiji Morane Dolenc, koja je majstorica detalja, vizualnih igri i kreacija. Kod nas u Maloj sceni je i dalje pravilo da predstava mora stati u kombi, ali mislim da to ne sprječava umjetničku kreaciju. Trenutno se želim bazirati na interdisciplinarnim projektima i još istraživati pripovjedno kazalište. Fokusirati se na energiju, duh, riječi s pozornice. E sad, hoće li neka od tih predstava dobiti i neki posebniji vizualni aspekt – možda da, možda ne. Vjerujem u važnost suradnje scenografa i redatelja, no također vjerujem da želja za vizualnim efektom ne smije voditi razvoj predstave, nego se mora dogoditi obrnuto. Tako da bi moj odgovor zapravo bio – ne znam!

Pošteno! A koji je tvoj stav o online predstavama, odnosno susretu izvedbenih umjetnosti, čija je glavna karakteristika živo kontakt izvođača i gledatelja, i virtualnog svijeta? Vidiš li neke prednosti tog spoja?

Kao netko tko je to prvi krenuo raditi u Hrvatskoj za vrijeme korone – apsolutno vidim! Gledatelji iz cijelog svijeta gledali su naše predstave i ta mogućnost približavanja hrvatske umjetnosti na hrvatskom jeziku djeci koja žive van domovine i koja nisu u kontaktu sa svojom obiteljskom tradicijom i jezikom smatram da je ogroman plus. Zato što smo mi ljudi društvena bića uvjerena sam da ništa ne može zamijeniti, niti vjerujem da išta hoće, to iskustvo kazališta uživo, no isto tako ima situacija u kojima je to nemoguće. Zašto onda zakidati publiku za kazališni doživljaj? Zašto gledati crtiće po stoti put, ako se može pogledati i kazališna predstava? Uostalom, na taj način mogu se možda vidjeti neki detalji, doživjeti neki dijelovi izbliza, lakše nego iz desetog reda publike.  Stvara se dojam da je svatko u prvom redu, ako ne i na samoj pozornici, što također daje jednu posebnu čar i bliskost. Osobito ako glumci igraju za kameru, ponašajući se prema njoj kao da je oko publike. Može se stvoriti izrazito individualni pristup, odnosno osjećaj privatne predstave. A ono što mogu reći iz iskustva jest da i djeca i odrasli kad pogledaju predstavu online - žele doći vidjeti uživo.

Što vidiš najvećim uspjehom Male scene u zastrašujućoj prošloj godini?

Da nismo odustali i da smo još uvijek tu. Da radimo bez prestanka, bez obzira na sve – od zabrane rada ili smanjenog kapaciteta gledališta pa do toga da nemamo grijanje od ožujka 2020. – mi smo tu, a entuzijazam, ideje i želja za radom su još i veće nego prije. Na to da smo zadržali duh i doprinijeli kvaliteti života mnoge djece, ali i odraslih u ovim vremenima. Kad pročitam sve silne poruke i mailove naše publike, srce mi je kao kuća.

Sad ćemo pokušati zamisliti da je Covid vrijeme polako iza nas i da se u jesen vraćamo svijetu i kazalištu kakvo smo nekad poznavali (puna gledališta školske i vrtićke djece). Stvaraš li planove za novu sezonu? Što je na popisu Male scene u sezoni 2021./2022.?

Ooo da, ja kažem često da ni ja ne mogu uhvatiti sve što se vrzma po mojoj glavi. Imamo tri premijere ispred nas, već spomenuta predstava Ninabu (za bebe od 3 do 18 mjeseci u suradnji sa umjetničkom organizacijom Shooma) je već spremna, no moramo čekati da mjere potpuno nestanu da je možemo izvesti s obzirom da je to multisenzorna i interaktivna predstava. U nastajanju je predstava Aut Paška Vukasovića, u kojoj će prvi puta u Hrvatskoj na profesionalnoj pozornici nastupiti osoba s poremećajem iz spektra autizma, tom se neizmjerno veselim i jako sam zahvalna Pašku da je došao baš k nama s ovom idejom! I u prosincu stiže lutkarska opera za djecu nastala po motivima poznate slikovnice Velika tvornica riječi i jako sam uzbuđena zbog toga jer je priča predivna, a nove opere za djecu u ovom obliku nije bilo već dugo u Hrvatskoj. Naravno, planiramo i malu turneju s Nevom Nevičicom, pozvani smo na festival u Sri Lanku s predstavom Leptirove pjesme i nadam se da će ta međunarodna suradnja još jačati. A onda su u glavi još i mono-opera po motivima staroslavenske mitologije, pa opera za odrasle, ciklus koncerata, svašta nešto!

Odlični planovi! Držim fige da se svi ostvare i da ih sve popratim iz punog gledališta! Kako, kao glazbeno školovana izvođačica, gledaš na susret djece/tinejdžera i glazbe na sceni? Što prolazi, što bi trebalo prolaziti, koja vrsta glazbe i koja vrsta izraza? 

Iskreno, mislim da se tome pristupa, neću reći krivo, ali "ograničeno".  Osobno ne volim barok. Da me netko kao dijete odveo na jednu operu koja je bila barokna i rekao – evo ovo je opera, nisam sigurna da bih je zavoljela. Isto kao što opere za djecu nisu nužno za svu djecu. Mislim da je potrebno prvenstveno djecu više izlagati svim žanrovima. Ne na način da uče o njihovim strukturama ili povijesnoj važnosti. Već da slušaju i stvaraju svoje kritičko mišljenje. Da im se ne podilazi.

Više puta sam doživjela potpuno oduševljenje opernim pjevanjem od strane mladih i djece kada im je ono predstavljeno van standarnih "opernih" okvira. Ne mislim da su operne predstave loše za tako nešto. Samo mislim da se u obrazovanju stavlja fokus na krivu stranu. Naravno, potrebno je učiti strukturu i teoriju, ali glazba je prvenstveno emocionalni doživljaj. A otvorenost za takav doživljaj je iznimno bitna. Imam osjećaj da se klasična glazbena scena svugdje u svijetu, ne samo kod nas, zatvorila u sebe i u nekakve okvire pristojnog i konvencionalnog. Nedostaje onog sirovog, nedostaje igre, iskre, ušli smo u neki kalup. Ako pogledate snimke od prije 50 godina, to se vrištalo na sceni, svađalo, ljubilo za pravo, igralo. Glas je izlazio iz onog instinktivnog, iz dubina. Sada mi se čini kao da je sve malo u rukavicama, sve je više fokusirano na formu, ispravnost, a djeca i mladi to prepoznaju i to ne rezonira s njima. Barem se meni tako čini.

Na kraju razgovora okrenimo se malko tebi. Iako si mlada, cijeli si život (doslovno) u kazalištu pa nije prerano pitati: što stoji kao neispunjena želja na tvom intimnom profesionalnom popisu? Kojim bi s profesionalnim putem voljela uputiti, da ti prilike dozvole da biraš? Je li to glazbeno kazalište za djecu?

Ooo toga ima, tek sam krenula! Iskreno? Ja bih sve. Čula sam često "ne možeš sjediti na dvije stolice", ali ja mislim da ja sjedim na jednoj koja se zove "izvedbene umjetnosti" i koja ima jako puno nogu. Voljela bih opet glumiti na filmu, okušati se u nekoj dramskoj seriji, raditi interdisciplinarne projekte koje spajaju operu, dramu i suvremeni ples, raditi glazbeno kazalište za djecu, pjevati i klasičan operni repertoar. Ma sve! Odustala sam od definiranja svoje karijere ili profesije. Ja sam izvođač. Nekad kažem da sam "storysinger" (kao storyteller, ali ja svoje priče pjevam). Kazalište je moj život. Bilo ono malo, veliko, bila to "prava" pozornica ili hodnik vrtića. Svejedno mi je. Probala sam sve, sve volim. Sve može, ako je izvođenje – tu sam. Ma može i iza scene, ako treba – bojat ću scenografiju, samo da sam tamo. Ne znam gdje će me moja glava na kraju odvesti i što ću raditi, hoću li se ikada "definirati", ali trenutno nemam potrebu. Želim sve i idem prema svemu. I vjerujem da mogu.

Najnovije:
SJEĆANJE NA ŽARKA POTOČNJAKA
„Teatar je prije bio hrabriji“
U četvrtak 21. listopada napustio nas je velikan hrvatskog glumišta, Žarko Potočnjak. U sjećanje na tog velikog kazališnog, filmskog i televizijskog glumca objavljujemo devet godina star intervju koji je s njim vodio naš Igor Tretinjak povodom selekcije za Festival glumca. Iako je prošlo dosta godina, riječi Žarka Potočnjaka i dalje su aktualne i žive
MLAĐAHNA SRIJEDA: HANA VEČEK
„Srećom, djeca imaju nisku toleranciju na dosadu“
Ovogodišnji Mali Marulić za najbolji dramski tekst osvojio je topao, nježan i napet, stilski besprijekoran i trajno aktualan tekst 'Bijelci' s čijom smo autoricom Hanom Veček porazgovarali o cijelom nizu tema – od autentičnosti i neprihvaćanja te djece i paunova(!) preko kazališta i radio drama za djecu do sreće, slikovnica i… krimića. I bilo nam je toliko zanimljivo da smo mogli još tri ovakva intervjua složiti! Ali bit će prilike
LUTKOPORTRETI: LIVIJA KROFLIN
„Ima nas još koji vjerujemo u snagu lutke!“
U drugom Lutkoportretu ugostili smo uoči 54. PIF-a našu staru znanicu Liviju Kroflin koja je ove godine dobila povelju za životno djelo Zvonko Festini. S jednom od naših najdražih sugovornica ovaj smo put razgovarali o njoj i njenom bogatom profesionalnom putovanju s lutkom i lutkarstvom
LUTKOPORTRETI: SANJA VIDAN, LUTKARICA
„Lutka je moj produžetak“
Kritikaz kreće s novim nezaobilaznim serijalom intervjua – 'Lutkoportreti', odnosno 'Portreti hrvatskih lutkara', u kojemu ćemo predstaviti velikane hrvatskog lutkarstva, njegovu sadašnjost i budućnost. Čast da otvori ovaj opasno dobar serijal dobila je velika, veća, najveća splitska lutkarica Sanja Vidan