MORANA DOLENC, NINA SABO I VALENTINA LONČARIĆ
„Puno toga bi u našem svinjcu trebalo roknuti iz temelja“
Kazališna družina CLOU 22. i 23. prosinca u 20 sati odigrat će u HKD-u na Sušaku premijeru predstave 'Svinje' autora Tomislava Zajeca. Uoči premijere te opasno aktualne groteske porazgovarali smo s alfom i omegom Cloua Ninom Sabo i Valentinom Lončarić i redateljicom pod čijom palicom će uroniti u Zajčev svinjac, Moranom Dolenc
Objavljeno: 12.17.2020 6:34:58 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Nina Sabo, Morana Dolenc i Valentina Lončarić / Fanni Tutek-Hajnal

 

Drage cure, mnogobrojne su poveznice između Zajčevih Svinja i ove naše stvarnosti, a mene zanima što vi vidite kao ključnu poveznicu između tog ludo zabavnog i začudnog teksta i ove ludo… lude stvarnosti?

Nina: Nisam sigurna na koji aspekt ove lude stvarnosti se referiraš jer trenutno mi sve što se zbiva djeluje luđe od ove naše lude drame.

Istina...

Morana: Uz sve aktualne teme izolacija, samoizolacija i ostalih -cija, mislim da su za naše Svinje ključne poveznice emotivna stanja dviju sestara i naša trenutna emotivna stanja na samom kraju ove uistinu lude 2020.

Valentina: Luda stvarnost oko nas je upisana u sam tekst, a kroz briljantno sročene i zabavno-začudne dijaloge vrlo je lako otklizati u zabavu i zaboraviti o kakvoj se tu mračnoj temi zapravo radi. To žongliranje između mračnih tema i zabave je ludost koja nas svakodnevno okružuje. Članak u novinama o mučnom ubojstvu  i članak o spa-partiju u obližnjim toplicama za 50% popusta nalaze se jedan do drugoga. Mi pijemo kavu čitajući to, i sve to se bilježi u isti pretinac u našem mozgu. Druga je poveznica, kako navodi Morana, ova tema izolacije koja se provlači kroz naše živote i stvara misli i dijagnoze u našim glavama.

Poveznice niste prepoznale samo vi te Svinje neće zaroktati samo u vašem dvorištu, već su u dubrovačkom u režiji Hrvoja Korbara premijerno zaroktale prije nekoliko dana. Zašto baš Svinje sad i ovdje (odnosno ondje)? 

Nina: Svinje su drama o kojoj godinama pričamo i koja nam je bila na vrhu top dramaliste. Mislim da ideje kao mjehurići sapunice lete uokolo pa se mjehurić u kojem je pisao Tomislav Zajec, Svinje, nekako prepolovio, dio je odletio u Dubrovnik i tamo nekome pao na glavu, a drugi je na glavu pao nama. Tako to bude, misliš da si se dosjetio nečeg genijalnog, a onda shvatiš da netko drugi isto misli da se dosjetio istog tog genijalnog. Tomislav je napisao fantastičnu dramu, čudim se što se ne postavlja svake godine u nekom drugom mjestu.

Morana: Svinje su komad koji želim režirati već godinama… Prije više od godinu dana stigao je poziv od CLOU-ovki za suradnju i za režiju baš tog komada. Kao i obično rekoh sama sebi, eto Morana, pazi što si želiš! A ovdje i sada jer je došao pravi trenutak za to, spremne smo!

Valentina: Kako kaže Nina, Svinje su nam dugo na dramalisti. Već nekoliko godina planirale smo se posvetiti tom tekstu i raditi ga s Moranom. Nekako smo osjetile da je to naša zajednička priča i nismo se prevarile. Priče sestara Ibru češće su nego ikada. Prije čak desetak godina bile su to priče iz američkih zabačenih gradova i filmova braće Coen ili Tarantina,  zatim je slučaj Natashe Kampus stigao u Austriju, a prošlo ljeto u našem malom Međimurju imale smo slučaj sestroubojstva i škrinje. Također, mislim da je razlog što su Svinje postale ponovno aktualne  taj što se u ovoj zemlji duboko vjeruje (kako i govori Mala Ibru na kraju drame) „...da se nasilje i kriminal ipak isplate.“  Nismo mogle do Dubrovnika pogledati predstavu, ali se nadamo da ćemo uspjeti pogledati i dubrovačku verziju.

Njemački romantičar Ludwick Tieck u jednom je svom djelu za ljude rekao da imaju slobodnu volju poput svinja koje idu u klaonicu. Mogu malko vrludati, ali završe pod nožem. Kako biste vi danas okarakterizirali čovječanstvo? Možete slobodno iskoristiti svinje kao metaforu ili doslovnost, svejedno. 

Nina: Joj Igore, stvarno imaš poseban talent za teška predpremijerna pitanja. Sad imam osjećaj da moram reći nešto jako dubokoumno, inače sam džaba studirala filozofiju. A nemam ništa dubokoumno za reći. Neću koristiti svinje kao metaforu jer o svinjama ne znam ništa (osim kulena, pršuta i šunke). Mislim da čovjek ima „slobodu” izabirati s police ponuđenih mu „sloboda”. Na nečijoj polici nalazi se više artikala, na nečijoj manje. Ili samo nekoliko. Ili nikoliko. To koliko artikala ima na polici ovisi o cijelom nizu faktora. Eto, fino sam to sad upakirala, pravo konzumeristički pred nadolazeće blagdane.

Ovak bar svi razumijemo.

Morana: Ja ipak znam još nešto o svinjama što je Nina zaboravila. Čvarci! Šalu nastranu! Možda jesmo u svinjcu i sigurno svi umiremo na kraju, a sad jel´ to pod nožem, u čvarcima ili s njuškom u blatu, ovisi. Sami biramo svoj svinjac i onda rokćemo u skladu s našim idealima i vizijama.

Mudro dodan prstohvat  slasti, pardon, masti...

Valentina: Svi sistemi u kojima živimo i živjeli smo kroz povijest jesu klaonica. To vidimo iz toga da je velika većina pisane povijesti povijest ratova i klanja. Onoliko koliko odlučimo biti dio sustava, a on svojim podanicima nudi svakakve životne pogodnosti, toliko smo i u klaonici. No ipak vjerujem da ljudsko biće ima slobodnu volju i mnogo puta je slobodan birati. Ipak, volimo i pogodnosti, inertni smo, pa negdje tu slobodnu volju pospremimo sa strane i prepustimo se hodanju po traci.

… i savršen rezime u Valkinom stilu. Cure, pa vi odgovarate na pitanja poput savršeno usklađenog stroja. Kako će to onda izgledati na sceni? Kuda idu vaše (divlje) svinje u izvedbenom pogledu? Prema realnosti koja je ništa drugo do li groteska ili groteski koja je…? Hoće li to biti smiješna priča s gorkim prizvukom ili gorka stvarnost s prstohvatom humora?

Nina: Morana će točnije odgovori na to pitanje, teško mi je iznutra znati kako se čita izvana. Neka prvotna ideja bila je uprizoriti varijantu onoga što se događa iza zatvorenih vrata u obiteljima u kojima se nakon deset godina otkrije da je član obitelji godinama u zamrzivaču, zatrpan vrećicama graška i mahuna, ili je pak zakopan u vrtu, a mislilo se da je na radu u Njemačkoj.

Morana: Iskreno se nadam da smo uspjele provesti tu ideju. Ovo je komad koji ne mogu utrpati u samo jednu žanrovsku ladicu. Baš kao što rekoh na početku, u ovom komadu se ocrtava ova godina koja je krenula sjajno i obećavajuće i onda… dalje sve znamo. Kombinacija realizma i naturalizma isprepliće se s dramom i hororom, a sve to obavijeno u puno crnog humora, groteske i pomaknutosti u svim kazališnim aspektima.

Valentina: Slažem se s Moranom i Ninom, jako je teško žanrovski odrediti našu izvedbu s obzirom na temu koju obrađuje, a pogotovo način na koji se tumači izvana. Kližemo iz jednog žanra u drugi.

Žanrove će dodatno iščitavati gledatelji. Nego, mene, kao bivšeg profesora najviše u Zajčevom tekstu pogađa sudbina profesora, a s njima i znanja. Što oni predstavljaju našoj djeci danas? Jedini potreban izvor znanja im je Google, tako da to ne. 

Nina: Profesori su mogućnost, prozor u svijet koji je nešto više i veće. Možda bi, da su uvele Internet na farmu, Mala Ibru sve vještine stjecala putem YouTubea i nitko ne bi pogubno završio. No, guglaju se činjenice, ne gugla se iskustvo. To što se u školi puno više predaju činjenice, a puno manje prenosi iskustvo i potiče na razvoj kritičkog razmišljanje i to što je većina profesora nemotivirana jer su uvjeti u kojima rade demotivirajući, problem je sustava koji se ne mijenja i guši u birokraciji. Ne znam što su profesori djeci danas, ali meni su pojedini profesori otvorili prozor u nove svjetove koje sada mogu istraživat guglajući, ali kako bih znala što guglati, da me netko nije uputio? Možda je sada drukčije, ne znam. Drago mi je što sam odrastala prije gugla.

Morana: Ja ću samo kratko. Puno toga bi u našem svinjcu trebalo roknuti iz temelja…

Kratko i ubitačno, moram dodati. Valentino, vjerujem da i tebe, kao profesoricu među glumcima, taj dio posebno pogađa.

Valentina: Jučer sam imala inspirativne razgovore sa studentima koji su započeli sa studijem ove godine, i bila sam jako sretna zbog toga na koji način razmišljaju i koliko su željni znanja. Zbog toga trenutno ne mogu utonuti u malodušje u tom pogledu, ali ponekad me poklopi. Imala sam i još uvijek imam neke divne učitelje, i trudim se prenijeti ono što su oni meni prenijeli. Nekad to uspije, nekada ne. Mislim da smo svi učenici cijeli život, kada se bavimo nečim što nas ozbiljno pokreće, bez obzira na instituciju. Znanje je apsolutno podcijenjeno, profesori degradirani do krajnjih granica. Zastarjeli školski sustav, administracija, frustracija nastavnog osoblja o kojoj Nina govori su apsolutno jedan od razloga tome i zasebna tema za razgovor.  Institucije treba graditi, kaže naslov jednog rada  BADco. Na nama je da ih gradimo i mijenjamo.

Kako god bilo, popriličnu utjehu profesorima predstavlja redovna plaća, ma kakva bila. Za razliku od njih, nezavisni umjetnici, poput vas tri, nemaju stalna primanja, a i povremena su sve rjeđa i rjeđa. Sve je manje prilika za igrati, publika sve razrjeđenija. Bi li se moglo i kako ovu groznu situaciju okrenuti u pozitivnu? Koje su vaše strategije za preživljavanje?

Nina: Ja sam točno dva mjeseca prije proglašenja pandemije, nakon pet godina honorarenja u Udruzi CRVENI NOSOVI klaunovidoktori potpisala ugovor o radu, pa nisam ostala riba na suhom.

Bravo! Čestitam! Sad van iz ovog pitanja! Šalim se. Nastavi, molim te.

Nina: Svjesna sam situacije u kojoj su se zatekle kolege, pa i neki od najbližih mi prijatelja. Često razmišljam o tome što bi se dogodilo da sam odlučila ostati honorarac. Vratila bih se roditeljima pod krov, ne bih imala novaca ni za kiflu u pekari, a kamoli za plaćanje podstanarske sobe, režija i hrane. A o financijskoj stabilnosti za stvaranje u nezavisnom kulturnom sektoru da i ne govorim. Još bih i sad bila u Umagu i čekala da  bolnice i domovi za starije i nemoćne otvore svoja vrata, da ponovo stavim svoj crveni nos i krenem raditi ono što najviše volim. Ova pandemija prokazala je najranjivije skupine i odnos društva i politike prema njima/nama. Da živim samo od igranja predstava, živjela bih na čaju, a dvaput tjedno pojela bih dvopek. No, zaljubljena sam u svoje poslove, pa je valjda zbog toga i čaj slađi.

Morana: Apsolutno! Pa mi smo korona profiteri! Majke Courage!

Osobno, ovu situaciju dobro preživljavam jer radim okružena divnim, inspirativnim ljudima koji su mi uzor i motivacija, a da nema toga vjerojatno bih već bila u Vrapču.

Kako preživjeti sve ovo? Ja ću ti reći kako, dragi Sofoklo (čuj mene, Igore) - treba začepit, uzet lopatu u ruke i primit se posla, kako kaže naš dragi Zajec.

Tako je! Tomislava za predsjednika! Udruženja vrijednih kazalištaraca.  

Valentina: U edukaciji sam i čekam da me netko zatamani veslom, i zatvori u podrum s ugljenom (kao učitelja baleta Male Ibru), ali imam redovna primanja i živim prvenstveno od edukacije. Krenula sam u tom smjeru jer me zanima pedagoški rad (nije ni to gladak put, kao što znaš, Igore) i trenutno kombiniram to dvoje. Od kazališta i glume nikako ne bih mogla živjeti. Uvijek sam radila neki posao za plaću i gluma je uvijek bila sa strane. Taj način ima svojih prednosti i svojih mana. Inače, ima više načina kako opstati u umjetnosti, ne postoji samo jedan, no to često zaboravljamo. No, pandemijska situacija u kojoj se nalazimo je grozna, i zaista ostavlja vezane ruke za kolege koje žive od toga. Trudimo se svi raznoraznim inicijativama, ali treba to izdržati...

Najnovije:
LUTKOSRIJEDA: ANĐELA VIDOVIĆ, KAZALIŠNA KRITIČARKA
„Rizik je as u rukavu medijski zanemarenog lutkarstva“
U ovotjednoj smo Lutkosrijedi odlučili baciti kritički pogled na hrvatsko lutkarstvo. Zato smo u goste pozvali još uvijek mladu, a već tako iskusnu, na peru oštru i promišljenu, na jeziku brzu, u druženju grintavu, a dragu, kritičko pero koje neumorno svlači i secira kazališne maske od Zagreba do Osijeka i natrag, jednu, jedinu i sasvim jedinstvenu Anđelu Vidović!
LUTKOSRIJEDA: SANJA GRGINA, GLUMICA I LUTKARICA, KL ZADAR
„Lutka ima antitijela, ona je imuna na sve teškoće ovog svijeta“
Lutkosrijeda je u 2021. odlučila zakoračiti u velikom stilu – razgovorom s jednom od najboljih lutkarica današnjice, čistim koncentratom pozitivne scenske energije, glumicom i lutkaricom koja je već četvrt stoljeća zaštitni znak Kazališta lutaka Zadar – Sanjom Grginom!!!
LUTKOSRIJEDA: MAJA VERDONIK, POVJESNIČARKA LUTKARSTVA
„Posebno zanimljive predstave danas rade izvaninstitucionalni Gllugl, LOFT i PocoLoco“
Višestruko izazovnu 2020. godinu u Lutkosrijedi ćemo ispratiti višestruko ugodnim i mudrim razgovorom s teoretičarkom i povjesničarkom (riječkog) lutkarskog kazališta, profesoricom Majom Verdonik
LUTKOSRIJEDA: LEO VUKELIĆ, VIZUALNI UMJETNIK, UMJETNIČKI VODITELJ VIRTUALNOG KAZALIŠTA PROMJENA
„U ovoj su katastrofi veliki i mali postali svjetovi istih mogućnosti“
Ovaj smo tjedan u Lutkosrijedi ugostili vizualnog umjetnika, scenografa, kostimografa, izvođača, producenta, umjetničkog voditelja… da, on je kazališni Homo universalis Leo Vukelić! Porazgovarali smo o koječemu, posebice o suvremenom hrvatskom lutkarstvu i jako zanimljivom novom projektu koji je pokrenuo s Matijom Kezeleom, Virtualnom kazalištu Promjena