Od 1994. godine, kad ste došli u Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, jedna ste od najistaknutijih glumica osječkog i hrvatskog lutkarstva. U tih 25+ godina odigrali ste puno predstava, odgledali još i više. Kako vam se čini naše lutkarstvo u odnosu na europsko? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Kad god radiš, promišljaš i stvaraš nešto novo, nove kreacije i predstave, u svojim sumnjama i preispitivanjima misliš da je u tuđem „dvorištu“ bolje, zanimljivije i progresivnije. Pojedinačno sigurno ima genijalnih europskih izričaja, ali čini mi se da je svugdje prisutan isti problem – kako biti inovativan? Kojim pristupom, temom i tekstom pridobiti današnju publiku? Kako u gledatelju stvoriti potrebu da ne trepće, da ne „diše“ od ljepote predstave, da je nema potrebu secirati na dijelove, već mu je dovoljno prepustiti se osjećaju divljenja, užitka i lijepih emocija (suzice, osmijeha)? Kad napraviš takvu predstavu, onda si u toku i ispred, a da bi se dogodila nužno su potrebni stručnost i rad te, po meni ono najvažnije – velika ljubav i entuzijazam. Umišljam si da upravo u tom pogledu najviše doprinosimo lutkarstvu, no strahujem da i to polako gubimo.

Kada je po vama naše lutkarstvo imalo najviše te ljubavi i entuzijazma? Gdje vidite najsvjetlije trenutke našeg lutkarstva?

Lutkarstvo u Hrvatskoj i bivšoj državi ima jaku tradiciju vezanu uz pojedine gradske sredine u njihove Unutar nje imalo je svoje uspone i padove. Teško mi je izdvojiti najsvjetlije trenutke, no jasno mi je da su uglavnom ovisili o cijelom nizu različitih faktora. Meni je osobno najpotentnije doba vezano uz mojih prvih desetak i više godina u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku (od 1994.), kad sam kontinuirano sudjelovala i pratila hrvatsko i međunarodno lutkarstvo na SLUK-u, PIF-u i drugim festivalima. Tih su godina Zagreb, Rijeka, Split, posebice Zadar i naposljetku moj Osijek zaista imali divnih i važnih lutkarskih predstava. I onda smo još dobili Umjetničku akademiju koja je iznjedrila već sad vrsne lutkare i lutkarske režiser(k)e. Zapravo, puno je svijetlih i lijepih lutkarskih trenutaka i života u predstavama i kroz predstave.

Uz to, puno je i vrhunskih umjetnika s kojim ste radili. Možete li istaknuti neke koji su vas se posebno dojmili i koji vam se čine kao dobar putokaz u sutra?

Radila sam s redateljima koji su bili isključivo lutkarski ili čisto lutkarski nastrojeni, redateljima koji su kombinirali lutkarstvo i „živog“ glumca i s onima koji su više ili manje uspješno „koketirali“ s lutkarstvom. Pamtim rad s pokojnom vrsnom lutkaricom Nevenkom Filipović u predstavi (jednoj od mojih prvih lutkarskih) Lutonjica Toporko i tri župančića, sretna sam i zahvalna da sam imala priliku igrati u starim lutkarskim predstavama (doduše u obnovi kolega jer redatelji vise nisu bili prisutni medu nama) poput Loptice skočice i Šume Striborove koju je obnavljao pokojni vrsni lutkar Ante Zubović i od kojeg sam imala priliku naučiti fine, precizne animacijske bravurice lutke javajke. Nadalje Postolar i vrag pokojnog Borislava Mrkišića. U svim su tim predstavama bile prekrasne lutke koje su zahtijevale iznimno preciznu animaciju, a s njom i moje posebno strahopoštovanje. Prije neke tri godine konačno sam dobila priliku zaigrati u kultnoj predstavi Zeko, Zriko i Janje, igrajući Janje. Zaista je puno, puno lutkarskih predstava kojih se s radošću sjećam.

Jedan od dragocjenijih redatelja u mom srcu i uspomeni zasigurno je gospodin Vladimír Predmerský s kojim sam imala čast raditi divne i nagrađivane predstave. Osobno sam na SLUK-u dobila nagradu za ulogu Trbonje u predstavi Dugonja, Trbonja i Vidonja. Uz to, igrala sam u njegovim predstavama Blago Babe Mrzulje (u obnovi), Zlatka, Idemo u Betlehem i u još uvijek živoj Mi se vuka ne bojimo. Strašno ga poštujem, cijenim i nosim u srcu. Bolje da me niste pitali ovo pitanje jer sjećanja i uspomene samo naviru.

Pokojni Marin Carić (režiju potpisuje i Dubravka Carić), divan redatelj i čovjek, nikad prežaljen jer je puno prerano otišao (uvijek maštam kakve bi on još predstave napravio) i njegova kultna, izvedbeno i vizualno čarobna predstava Djevojčica sa žigicama (evo, to je bilo jedno od sjajnih doba lutkarstva!). Lutke je radio sjajni (nažalost, i on nije više među nama) multimedijalni umjetnik Željko Zorica Šiš koji je kasnije postavio autorsku predstavu Leteći cirkus dr. Zabludovskog, spojivši u njoj lutkarstvo i kult Monty Pythona. Mislim da je predstava postavljena koju godinu prerano, ali zauvijek ću pamtiti i nju i rad sa Šišom. Sa njim me veže (ima tu još predstava) i rad na važnoj predstavi našeg osebujnog redatelja Zlatka Svibena, Bistrom vitezu Don Quijoteu od Manche, gdje je mom Sanchi Pansi (sa suradnicima) izradio Sivca kojeg smo animirali i jahali. Za tu je predstavu napravio i Rocinantea te cijelu scenografiju, maske i ostale lutkarske elemente. Spomenute predstave i procese zauvijek ću pamtiti i nositi u svim svojim novim kreativnim stvaranjima.

Od novijih lutkara volim raditi i strašno cijenim Tamaru Kučinović i Ljudmilu Fedorovu koje su već sad napravile jako puno, ali još toliko toga imaju za dati. A stižu nam i nove snage koje završavaju lutkarsku režiju i moram priznati da im se iznimno radujem i jedva čekam njihov rad.

Zaustavimo li malko vrijeme između prošlosti i budućnosti, kako biste definirali trenutnu fazu u hrvatskom lutkarstvu?

Nažalost, u posljednje vrijeme sve je stalo zbog virusa i neizvjesnosti koja nas okružuje. Nadam se da će nakon „oslobođenja“ izaći i neke nove ljepote lutkarstva jer koliko god bilo gurano na rubove, sigurna sam da ono nikad neće izumrijeti jer, uostalom, cijelo je vrijeme prisutno. Iz današnje perspektive posebno su zanimljivi putujući lutkari i trupe koje su putovale i izvodile predstave na trgovima jer smo i mi sad zbog mjera opreza prisiljeni smišljati projekte za vanjske prostore. A kad se sve ponovo normalizira, opet će se sve vratiti na ključno pitanje – kako napraviti lutkarsku predstavu koja će u nama gledateljima probuditi ono najljepše.

Zadržimo se još malo na problemima. Izuzmemo li Covid-situaciju, što najviše nedostaje hrvatskom lutkarstvu danas?

Posvećenost, u smislu dugotrajnijeg promišljanja i rada na predstavi. Čini mi se da se i prije krize više njegovala kvantiteta, negoli kvaliteta. Mala forma je užasno zahvalna i može iznjedriti divne predstave, ali u kazalištu treba biti predstava koje će biti bogate vizualom te raskošnom i preciznom animacijskom suigrom glumaca lutkara.

Pustimo probleme i okrenimo se sunčanoj strani ulice. Koje su jake strane (našeg) lutkarstva?

Lutka uvijek djeluje terapijski, a lutkarski elementi korišteni inovativno potiču i razvijaju maštu i kreativnost. Po mogućnostima stvaranja čarolije, lutkarstvo mi se čini vrlo bliskim filmu.

Gdje vidite najveće prednosti lutkarstva u sutrašnjicama?

U istinskoj potrebi da ostaneš fasciniran ljepotom lutkarstva i vještinom posvećenog lutkara koji u ovim ludim vremenima mora „manevrirati“ i tražiti i dalje i više, osluškivati publiku. Ali kad uspije, i kad stvori i izvede nešto posebno, onda to pamtiš cijeli život. Jedna od lijepih i posebnih lutkarskih predstava koju ću pamtiti i sretna sam da sam ju gledala je Bitka za Staljingrad Reze Gabriadzea.