INTERVJU: JASMINA PACEK
"U hrvatskom kazalištu poznanstvo je važnije od nagrade"
Za Artos, časopis Umjetnike akademije u Osijeku razgovarali smo s kostimografkinjom i scenografkinjom Jasminom Pacek, prodekanicom za studijske programe UAOS-a. U nastavku donosimo dio intervjua vezan uz njeno umjetničko djelovanje
Objavljeno: 8.12.2015 5:10:12 AM
Jasmina Pacek / UAOS

Prošle ste godine za kostimografiju u predstavi Norma HNK Osijek dobili Nagradu hrvatskog glumišta, dok ste ove godine na Inovi nagrađeni za neutralni kazališni kostim. Što znače nagrade vama u privatnom i poslovnom smislu, a što znače instituciji u kojoj radite?

Meni osobno nagrade ne znače toliko koliko želim da znače ljudima koji su sudjelovali u procesu, budući da niti jedan segment mog rada nije bio samostalan i individualan. Nagrada hrvatskog glumišta, koju sam dobila za operu Norma,stvarana je u radionici HNK u Osijeku, samim time nagrada nije samo moja nego je  dijelim s timom. Jedno je moja ideja kostima, a drugo njegova realizacija u trodimenzionalnoj formi s tekstilnim i tehnološkim parametrima u suradnji sa čitavim nizom stručnih ljudi od autorskog tima na idejnoj razini do krojača, konstruktora i šivača na izvedbenoj.

Kako je došlo do nagrade na Inovi za neutralni kostim?

Nagrada Grand prix Nikola Tesla, koji sam dobila za najbolju inovaciju na International Invetion Show, Inova 39,  bila je za mene veliko iznenađenje. Po riječima organizatora Tera Tehnopolisa, ta nagrada dosad nije odlazila u područje primijene u umjetnosti, već je bila okrenuta isključivo znanosti. Na istom natjecanju dobila sam i zlatnu medalju hrvatskog društva i inovatora i međunarodnu AGEPI medalju Republike Moldavije odnosno njihove Agencije za zaštitu intelektualnog vlasništva. Ono što je zanimljivo je da je nagrađeni proizvod nastao unutar nastavnog procesa i tim je više nagrada bitna za UAOS kao instituciju, koja je i vlasnik proizvoda, ja sam samo autor. Inicirao ga je profesor Vukmirica, dok je radio na UAOS. Tražio je godinama  kostim koji bi bio potpuno neutralan. U procesu rada s konstruktoricom i krojačicom, gospođom Katicom Siller, profesorom Vukmiricom,  studentima i asistentima koji su ih nosili, dolazila sam polako do novih rješenja, gdje se uspostavilo da neutralni kostim nije nešto jednoznačno, već da je potrebno razraditi nešto što znači neutralno u određenom povijesnom razdoblju. Na kraju sam  zaključila da je neutralni zapravo modularni kostim koji prikazuje neutralnost određenog povijesnog perioda i od tuda dolazi ta multifunkcionalnost kostima koji je predstavljen na Inovi.

Vratimo se malo Nagradi hrvatskog glumišta. Otvara li ta važna nagrada struke nove poslove?

Hrvatsko tržište rada, pa tako i autorskog djelovanja u kazališnom segmentu, vrlo je malo i još uvijek funkcionira po principu timova koji se poznaju i rade zajedno, stoga  mislim da tu nagrade ne igraju tako veliku ulogu. S druge strane iz iskustva sam sigurna da veću prepoznatljivost donosi kad netko od kolega redatelja ili ravnatelja kazališta, tko ne poznaje vaš rad, dođe na predstavu i vidi što ste konkretno napravili i bude pozitivno iznenađen.

U svojim predstavama vrlo često spajate kostimografiju i scenografiju. Koje su prednosti tog "dvostrukog potpisa"?

Mislim da je jako lijepo kad imate priliku raditi ukupnu likovnost predstave. Ujedno, kazališta to vole. To i je jedan od razloga ovakve koncepcije studija Kazališnog oblikovanja, da studenti dobiju višestruke izlazne kompetencije da mogu raditi i jedno i drugo. Pogotovo kad se radi o manjim projektima na primjer kod putujućeg teatra, logično je i optimalno da to radi jedna osoba. S druge strane kod, u posljednje vrijeme sve rjeđe rađenih, velikih mega projekta gdje imate preko 150 individualnih kostima na sceni dobro je imati zasebnog autora scenografije.

Dojma sam da budućnost kazališta na našim prostorima leži na manjim i mobilnim projektima, jer se kazališta moraju nuditi publici i prići joj.

Mislim da ste u pravu. Sve su manji budžeti kazališta pa niti velika HNK kazališta nemaju budžet za velike predstave. Stoga počesto „recikliraju“ kostime iz fundusa. I zato je dobro da naši studenti imaju kompetencije na više polja, odnosno višestruku mogućnost zanimanja.

Kakvo je stanje u hrvatskoj scenografiji i kostimografiji danas? Vidite li neku stilsku prepoznatljivost i smjer kojim idu?

Teško bih mogla reći da govorimo o nekakvom kontinuitetu ili ukupnoj likovnosti. Mislim da se više baziraju na pojedinačnoj likovnosti autora te možemo govoriti o autorskoj likovnosti prije nego identitetu hrvatske scenografije i kostimografije. Pogotovo jer su mega-projekti u Hrvatskoj velikim dijelom bili oblikovani od strane vanjskih kostimografa i scenografa.

Koliko autorska prepoznatljivost reže krila kazališnom činu? Ako, na primjer, već na prvoj lutki ili kostimu znate tko potpisuje izradu lutaka ili kostima?

Nisam zastupnik toga da se rukopis predstave treba moći vidjeti po autoru likovnosti. Mislim da je puno važnija vještina i mogućnost sagledavanja šireg konteksta predstave, što pokušavamo prenijeti i na studente. Kostimografi i scenografi ne stvaraju „Fine Art“ kao slikari ili kipari, nego „Applied Art“ odnosno primijenjenu umjetnost. Dakle mi primjenjujemo umjetnost na određeni proizvod, u ovom slučaju predstavu. Kod primijenjene umjetnosti često se zaboravlja da ona uz svoju estetsku i konceptualnu komponentu mora nositi i uporabno/funkcionalnu vrijednost.  U kazališnom svijetu to zahtjeva dobro poznavanje tehnika i tehnologija svih radioničkih i scenskih procesa. Taj zanatski dio posla predstavlja neophodnu abecedu iz koje onda može proizaći zrela  kreativnost. Nepoznavanje istih dovodi do banalnih i površnih rješenja.

Isto tako ako niste u stanju uzeti redateljsku viziju kao takvu, i na njoj razviti svoj koncept  likovnosti, ponuditi  više varijanti, smatram da niste dobar kostimograf ili scenograf. Ako u gotovoj predstavi publika vidi samo likovnost i ništa drugo, to može porušiti cijeli koncept  predstave. Iznimka su projekti Vizualnog kazališta gdje je naglasak upravo na tim vizualnim aspektima kazališta. Trudim se da moj kazališno umjetnički rad  bude unikatan, zanimljiv i vizualno atraktivan, ali da ujedno reflektira i redateljsku viziju i da bude u suglasju sa autorskim aspektima ostalih članova autorskog tima kao što su rasvjeta, glazba, scenski pokret.

Intervju u cjelini pročitajte ovdje.

Najnovije:
MLAĐAHNA SRIJEDA: HANA VEČEK
„Srećom, djeca imaju nisku toleranciju na dosadu“
Ovogodišnji Mali Marulić za najbolji dramski tekst osvojio je topao, nježan i napet, stilski besprijekoran i trajno aktualan tekst 'Bijelci' s čijom smo autoricom Hanom Veček porazgovarali o cijelom nizu tema – od autentičnosti i neprihvaćanja te djece i paunova(!) preko kazališta i radio drama za djecu do sreće, slikovnica i… krimića. I bilo nam je toliko zanimljivo da smo mogli još tri ovakva intervjua složiti! Ali bit će prilike
LUTKOPORTRETI: LIVIJA KROFLIN
„Ima nas još koji vjerujemo u snagu lutke!“
U drugom Lutkoportretu ugostili smo uoči 54. PIF-a našu staru znanicu Liviju Kroflin koja je ove godine dobila povelju za životno djelo Zvonko Festini. S jednom od naših najdražih sugovornica ovaj smo put razgovarali o njoj i njenom bogatom profesionalnom putovanju s lutkom i lutkarstvom
LUTKOPORTRETI: SANJA VIDAN, LUTKARICA
„Lutka je moj produžetak“
Kritikaz kreće s novim nezaobilaznim serijalom intervjua – 'Lutkoportreti', odnosno 'Portreti hrvatskih lutkara', u kojemu ćemo predstaviti velikane hrvatskog lutkarstva, njegovu sadašnjost i budućnost. Čast da otvori ovaj opasno dobar serijal dobila je velika, veća, najveća splitska lutkarica Sanja Vidan
VRUĆA SRIJEDA: WAGNER GALLO, ŠPANJOLSKI LUTKAR
„Važno je scenski govoriti o mračnim stranama novih tehnologija“
U sklopu 3. Mediteraneo festivala porazgovarali smo s autorom izuzetno zanimljive lutkarske predstave za tinejdžere 'Error 404', Wagnerom Gallom