Slobodni ste umjetnik: lutkar, redatelj i ulični izvođač. Je li bilo teško dospjeti tu gdje ste sada i je li moguće živjeti od tih profesija?

Počeo sam kao profesionalni lutkar u lutkarskom kazalištu u rodnom gradu. Bio je to dobar početak jer sam naučio jako puno od kolega, upoznao ostale lutkare, redatelje, izrađivače lutaka te posjetio festivale u Mađarskoj i inozemstvu. Kada sam upoznao neke freelancere i obiteljska lutkarska kazališta, pomislio sam kako bi to mogao biti pravi put i za mene. Naravno da je u lutkarskom kazalištu sigurnije, imaš siguran posao i stalnu plaću i velika je odluka uputiti se u slobodne vode, no za mene je to bila jedna od najvažnijih odluka. Iako sam se u jednom periodu kasnije pokušao vratiti institucionalnom kazalištu u ulozi umjetničkog redatelja i lutkara, jednostavno nije išlo… A kako je živjeti kao freelancer? Manje stresa i sukoba. I naravno, potencijalno više zarade, ali i rizika.

Tko je bio najveća inspiracija za vašu karijeru?

János Pályi. Počeo sam s lutkarstvom zbog njega. Kad sam ga vidio kako igra Vitéza Lászla, odlučio sam da jednog dana i ja želim isto. Bio je umjetnički redatelj kazališta lutaka u kojemu sam počeo. Ponudio mi je posao, vježbao sa mnom i upoznao me s majstorima s kojima sam kasnije radio. On mi je i omogućio da se osobno upoznam s najvećim mađarskim lutkarom Henrikom Keményem. Mogao sam ga gledati iza paravana i nastupati s njim. Ovdje moram spomenuti neke od majstora s kojima sam radio: László Rumi (freelancer, redatelj, ulični kazališni izvođač), Géza Kovács (majstor ručnog lutkarstva, ulični izvođač, redatelj), Gábor Boka (ulični lutkar), Zsolt Szász (teoretičar, ulični izvođač, izrađivač lutki).

Kao dijete bavili ste se raznim vrstama plesova. Koliko je to slično ili različito lutkarstvu i glumi i je li to vam možda na neki način pomoglo i olakšalo?

Siguran sam da, ako možete kontrolirati vlastito tijelo, lakše možete razviti govor tijela lutke. Također svi znamo kako nam je ritam ključan – tako da jako pomaže. Mnogo puta sam čuo kolege kako u razgovoru s izrađivačima lutaka govore da lutka nije dobra ili da je ponovo treba izraditi. No istina je da nema loših lutaka, samo lijenih lutkara.

Vitéz László je tradicionalni mađarski lutkarski junak. Kako ste se odlučili posvetiti baš njemu i jeste li ga možda modernizirali ili ste slijedili tradiciju?

Pitao sam Henrika Keménya, što misli mogu li i ja igrati Vitéza Lászla. Bio je jako sretan, što je značilo da sam dobio „zeleno svjetlo“. Koristim tradicionalnu dramaturgiju kojoj sam dodao druge likove i priče. Postoji još nekoliko mladih lutkara koji igraju Vitéza Lászla i oni glume klasične priče. Moja je ideja bila da tradicija ponovo živi, ali da se razvije i malo aktualizira.

U čemu najviše uživate u svojoj karijeri?

Kada glumim sam. Iako je to na neki način uvijek ista priča, s druge strane i dalje mogu iznenaditi sam sebe nečim novim – publika me tjera da tražim nove elemente.

Koji su neki od vaših osobnih i/ili profesionalnih ciljeva za budućnost?

Otkrio sam da bit svega nije stvaranje novih predstava. Želim usavršiti ove koje imam. Onda ću jednoga dana napraviti klasik Henrika Keménya o Vitézu Lászlu. Odabrao sam duži način. Iako bi putovanje u razne zemlje s Vitézom Lászlom također bilo lijepo.

Smatrate li da je važno za nekoga da bude strastven u vezi svoje profesije kako bi bio uspješan?

Jedan od ključeva za sreću je entuzijazam u vezi svoje profesije. Ako ja uživam u onome što glumim, publika će se također zabaviti. Sretan sam što se mogu baviti onim što stvarno volim.