RAZGOVOR: MILAN TRENC
"Danas vlada strašna kriza ideja"
7. veljače u ZKM-u premijerno je izvedena predstava "Emil i detektivi", kojom nam se poznati ilustrator, autor stripova, filmski i televizijski redatelj Milan Trenc prvi put predstavio u ulozi kazališnoga redatelja. To je bio i povod razgovoru za Vijenac u kojemu smo se dotakli vječno mladog Emila i rada na predstavi, kao i današnjega društva te uloge umjetnosti u njemu.
Objavljeno: 6.13.2015 6:12:50 AM
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Milan Trenc / HTV Screenshot

Kako je došlo do suradnje s tadašnjom ravnateljicom ZKM-a, Dubravkom Vrgoč?

Razgovarali smo o tome šest, sedam godina, no tek ove godine uhvatio sam malo vremena, zaključivši da je pravi trenutak.

Kako je izbor pao na Emila i detektive?

Dubravka Vrgoč mi ih je predložila. U prvi tren nisam bio za to, jer mi se činilo da je priča i sadržajno i vizualno jako definirana, posebice u ilustracijama Waltera Triera, koje su u mojoj glavi pedeset posto knjige. Ipak sam zaključio da ta definiranost romana nije vezana uz pozornicu pa sam se prihvatio posla.

Jesu li vam Trierove ilustracije bile vodilje pri izboru glumaca ili ste se htjeli odmaknuti od njih?

Nisam se pokušao odmaknuti, već sam ih uzeo kao legitimnu inspiraciju za adaptaciju. Inače sam veliki ljubitelj knjiga i nesretan sam kad gledam adaptaciju knjige koja joj nije slična. Istina, postoje drukčije adaptacije koje uspiju i budu fenomenalne, ali napraviti pomak zbog pomaka sama nikad mi se nije činilo fora. Osim toga, vrlo je teško ostati vjeran knjizi, a napraviti dobru predstavu. Vi ste ostali vjerni romanu i sadržajno i vremenski.

Jeste li razmišljali o smještanju Emila i ekipe u današnje vrijeme?

Nisam, jer bi to bila neka druga priča. Mislim da je dobar dio šarma te priče u razdoblju iz kojega dolazi te da bi puno izgubila ako bi se ono iznevjerilo. Ujedno, volim raditi retrostvari pa mi je i s te strane bilo zanimljivo oživiti Emilovo vrijeme, i inače prisutno u brojnim mojim radovima. Pitao sam vas to jer mi je Daniel Kušan u intervjuu rekao da mu je najveći problem u ekranizaciji Koka bilo pitanje u koje ga doba smjestiti kako bi ga približio današnjoj publici. Odlučio se za osamdesete godine, jer, kako je rekao, u današnjici Kokove avanture ne bi bile uvjerljive. Dobro da ste to spomenuli. Kad bih ja radio Koka i duhove, definitivno bih ih napravio u originalnom vremenu. U toj knjizi strašno mi se sviđa dah Informbiroa koji maltene prosijava kroz Koka i žao mi je što se izgubio. Nisam bio zadivljen tim fantomskim 80-im koje nisu nikad postojale. Mislim da je knjiga s tim izgubila. Vratimo se Emilu. Dječje likove, koji nose priču, u predstavi tumače djeca iz Učilišta ZKM-a.

Jeste li od početka u ulogama Emila i malih detektiva vidjeli njihove vršnjake?

Ni u jednom trenutku nisam sumnjao da tako treba biti, jer je osnova te knjige sraz malih i velikih. Ako to maknete, izgubili ste osnovnu premisu. Sigurno bi se mogla napraviti predstava s odraslim glumcima, možda bi bila i bolja, ali mislim da djeca donose nešto novo. Ako na filmskom setu imate interijer, lijepo je staviti buket svježega cvijeća na stol, jer ono osvježi kadar. Jednako je s djecom. Ona samom svojom pojavom donesu silnu svježinu i ljepotu na scenu.

Što je ovaj proces donio djeci?

Svladala su golemu količinu materijala. Jer osim teksta treba naučiti pokrete, ekspresiju, ono što glumiš, radiš... uložila su golem trud i mislim da ih je obogatila spoznaja kako mogu savladati nešto tako složeno i veliko.

A što ste vi nakon rada s njima zaključili o današnjoj djeci?

Jako volim našu današnju djecu, i sâm sam otac, ali gledao sam ih na probi i onoga trena kad nemaju zadatak, izvade mobitele i igraju igrice. Kad bih radio realističan film o današnjoj djeci, snimao bih ih kako se igraju na mobitelima. To je i jedan od razloga zašto nisam stvari osuvremenjivao. Djeca su u predstavi vođena čvrstom redateljskom rukom.

Je li postojala mogućnost puštanja improvizacije ili bi u tom trenutku igra stala?

Tijekom proba puštali smo ih da improviziraju pa bismo to uključivali u predstavu, nakon čega se više ne bi moglo mijenjati. Da bi predstava funkcionirala, stvari moraju biti jednake. Ideja da djeca na sceni izvode nešto prirodno zvuči jako lijepo, ali u ovom konceptu to je nemoguće. Da se radi o suvremenoj predstavi, gdje bi djeca mogla više glumiti same sebe i kad bi bio malo sporiji ritam igre, moglo bi se više raditi s improvizacijama. No u predstavama ovog tipa radnja brzo napreduje, mnoštvo je djece i jednostavno bi se u sekundi sve raspalo. Važnu ulogu u predstavi odigrali su profesionalni glumci, koji su dobrim dijelom bili u funkciji mladim kolegama. Mislim da su odrasli glumci bili izvrsni i iznijeli dobar dio predstave na sebi. Posebno Zoran Čubrilo, koji je kao Kästner dao predstavi okvir, toplinu koja poput sunca obasjava predstavu. Nataša Dorčić bila je također topla kao Emilova majka, dok je Damir Šaban „krokijima“ obogatio predstavu komikom. Jasmin Telalović fenomenalno je utjelovio Grundeisa, koji istovremeno i jest i nije bio zao i opasan. Dao mu je slojevitost i lijepo se zaigrao s djecom. Filip Nola kao načelnik policije dao je okosnicu drugom dijelu predstave, Dora Polić odlično je odigrala tetu i pekaricu, a Katarina Bistrović-Darvaš fenomenalno baku, davši predstavi završnicu. Svaki od njih napravio je svoje fine skice, stvorivši mrežu na koju sam mogao „objesiti“ djecu. Djeca su izvrsna, ali treba im mreža koja ih drži, i to profesionalni glumci omogućavaju iskustvom i talentom.

Možete li povući nit koja povezuje vaše ilustracije, stripove, filmske i kazališne radove?

Postoji zajednička crta i možda je čak malo nelagodno koliko su sve stvari koje radim slične. To mi se na neki način iskristaliziralo u radu na ovoj predstavi. Riječ je o mom unutrašnjem svijetu, blago infantilnom i malo retro, oblikovanom na američkoj kulturi pedesetih, Kästneru i Disneyju, na kojima sam odrastao. Taj unutrašnji svijet nosim u sebi i nekad ga crtam, snimam, nekad stavim na kazališne daske, sve vrijeme pokušavajući ljudima dočarati ono što mi je u glavi.

Kako taj pomalo infantilan svijet funkcionira u svijetu odraslih? Pomaže li odmak u infantilnost u komunikaciji s recipijentima?

Izvrsno mi služi kad radim političke teme. Cijeli život bio sam politički ilustrator, radeći za najveće medijske kuće od The New York Timesa, The Wall Street Journala i Time Magazineanadalje i ta neka naivnost koju imam u svom crtežu i načinu razmišljanja jako se fino veže s ozbiljnim temama.

Na koji način taj pomalo infantilan svijet vaše nutrine „kamuflira“ teške poruke?

Možda je bolje reći jednostavan svijet, jer je tako koncipiran da svrne pažnju na važne stvari. Jednostavno pročistim vizuale od sitnica i detalja i pokušavam se koncentrirati na najvažnije. Nekim ljudima se to jako sviđa, a neke jako smeta, jer u današnje vrijeme mnogi koriste detalje kako bi spriječili sukob s onim što stvarno jest, a kad se ti detalji maknu, odjednom sve postane jednostavno i očito. Tu osnovu očišćenu od viškova provlačite kroz brojne umjetničke izraze, ne dopuštajući sebi umjetničko opuštanje i uljuljkivanje. Već 35 godina neprestano učim nove stvari i svladavam nove medije, uvijek da bih došao do određene profesionalne razine. Moj rad jednima se čini odveć lagan i komercijalan, dok se drugima, koji vole lagane stvari, čini odveć teškim i ozbiljnim. Ja sam zapravo vrlo ozbiljan čovjek i, iako se to ne smije reći za sebe, zbog truda koji ulažem u rad, ozbiljan umjetnik. Težnju profesionalnosti i umjetničkoj ozbiljnosti posljednjih desetak godina prenosite na studente zagrebačke Likovne akademije.

Što podcrtavate u radu sa studentima?

Dvije su mi zadaće najvažnije. Danas, kad je tehnika nevjerojatno dostupna i svi mogu snimiti film, važno mi je kod studenata probuditi poštovanje prema filmu i filmskom jeziku. Druga mi je bitna stvar da im olakšam kreativni proces u kasnijim godinama. Velik je problem kod umjetnika svih uzrasta stvoriti nešto, formirati ideju, staviti je na papir. Tu i studenti počnu sumnjati u sebe te im pokušavam objasniti da ideje ne dolaze same, već se na njima mora raditi, provesti dosta vremena s njima, naučiti se raditi s njima.

Jeste ste zadovoljni današnjim studentima?

Jesam. Iz godine u godinu sve su bolji. Nove generacije darovite su i marljive, štoviše, imaju bolje radne navike od ranijih.

Mogu li te generacije u dolasku stvoriti neki novi umjetnički pokret ili pogled, ili je to danas nemoguće?

Danas je strašna kriza ideja u društvu, što se reflektira na mlade ljude. Ideali s kojima sam ja odrastao nisu uspjeli riješiti stvari. Kad smo bili mladi, vjerovali smo u demokraciju, borili se protiv represivnih režima i diktatura u svijetu. Danas ljudi žive u demokraciji koju kapitalizam drži kao vlastitog taoca i koja se izvitoperila, razočaravši ih na mnogim razinama. Cijela duhovna razina izuzeta je iz svakodnevnog života, religiju smo proglasili nečim natražnjačkim, a materijalno bi nam trebalo pružiti sreću, kako nas uvjeravaju visoko plaćeni marketinški stručnjaci. No materijalno to ne može i zato smo izgubljeni. Trčimo po šoping-centrima, pokušavamo kupiti stvari koje ne možemo kupiti. No treba raditi na sebi i na društvu u kojem živiš. Trenutno živimo u nevjerojatno bogatu društvu koje je riješilo sve naše materijalne probleme, a mi se ponašamo kao djeca koja grade kućicu od legića i kad bi se trebala početi igrati, ne znaju kako. Sad bi se trebalo početi igrati, a mi ne znamo kako.

Koja je uloga kulture i umjetnosti danas, a koja bi trebala biti? Je li umjetnost danas uglavnom larpurlartistički bijeg od stvarnosti ili…?

Mislim da je larpurlartizam prava riječ. Ujedno, postalo je pravilo da se danas umjetnošću naziva nešto što je teško, depresivno... to je takozvana visoka umjetnost. No takve stvari u principu odbijaju ljude i mislim da ih s pravom odbijaju. Iako svijet ima loših aspekata, on nije ni mračan, ni tužan, ni težak. Svijet je pozitivno mjesto koje se pozitivno razvija i ljudi bi voljeli gledati takvu umjetnost. No kad dođu do nje, serviraju im se potpuno bezvrijedne stvari. Ne možete pogledati nešto veselo i zabavno, a kvalitetno. Ja pokušavam stvarati radove uz koje ćete se lijepo provesti i doma otići s nešto kulture.

Najnovije:
MLAĐAHNA SRIJEDA: HANA VEČEK
„Srećom, djeca imaju nisku toleranciju na dosadu“
Ovogodišnji Mali Marulić za najbolji dramski tekst osvojio je topao, nježan i napet, stilski besprijekoran i trajno aktualan tekst 'Bijelci' s čijom smo autoricom Hanom Veček porazgovarali o cijelom nizu tema – od autentičnosti i neprihvaćanja te djece i paunova(!) preko kazališta i radio drama za djecu do sreće, slikovnica i… krimića. I bilo nam je toliko zanimljivo da smo mogli još tri ovakva intervjua složiti! Ali bit će prilike
LUTKOPORTRETI: LIVIJA KROFLIN
„Ima nas još koji vjerujemo u snagu lutke!“
U drugom Lutkoportretu ugostili smo uoči 54. PIF-a našu staru znanicu Liviju Kroflin koja je ove godine dobila povelju za životno djelo Zvonko Festini. S jednom od naših najdražih sugovornica ovaj smo put razgovarali o njoj i njenom bogatom profesionalnom putovanju s lutkom i lutkarstvom
LUTKOPORTRETI: SANJA VIDAN, LUTKARICA
„Lutka je moj produžetak“
Kritikaz kreće s novim nezaobilaznim serijalom intervjua – 'Lutkoportreti', odnosno 'Portreti hrvatskih lutkara', u kojemu ćemo predstaviti velikane hrvatskog lutkarstva, njegovu sadašnjost i budućnost. Čast da otvori ovaj opasno dobar serijal dobila je velika, veća, najveća splitska lutkarica Sanja Vidan
VRUĆA SRIJEDA: WAGNER GALLO, ŠPANJOLSKI LUTKAR
„Važno je scenski govoriti o mračnim stranama novih tehnologija“
U sklopu 3. Mediteraneo festivala porazgovarali smo s autorom izuzetno zanimljive lutkarske predstave za tinejdžere 'Error 404', Wagnerom Gallom