U Osijek ste stigli u dvostrukoj ulozi – kao voditelj radionice i redatelj gostujuće predstave Viktorija 2.0. Za početak, kako ste pristupili polaznicima radionice?

Na način koji mi je kao kazališnom stvaratelju najbliži i u kojemu najradije stvaram – autorskim kazalištem u kojemu su glumci potpuni stvaratelji i sustvaratelji procesa. Moja uloga je da ih usmjeravam i da im nudim povratnu informaciju kako bi svoju ulogu nadogradili i popravili. Nepopravljiv sam zagovornik ideje da dobro vođen kolektivan čin donosi izuzetne rezultate.

U svom radu ne dijelim aspekte kazališnog čina. Najviše volim raditi i stvarati s lutkom ili predmetom koje stavljam u odnos i interakciju sa živim glumcem. Tako „Viktorija 2.0“ nije niti lutkarska predstava, niti performans, niti dramska predstava, već je sve to i još više. Pri njenom nastajanju vodili smo se principom autorskog rada. Zanimalo nas je o čemu razmišlja izvođačica, što joj ne da mira, što radi, čemu se veseli, za čime žali. Djeličak sebe koji je morala podijeliti s nama pretočio se u predstavu. Pri tomu smo koristili lutku, elemente perfomansa i dramskog kazališta.

Predstava tematizira neku vrstu pobjede. Na koji način joj pristupa – kao u današnjem svijetu nametnutoj normi, s ironijskim odmakom…?

„Viktorija 2.0“ problematizira potragu za osobnim zadovoljstvom, srećom ili što god pod tim pojmom podrazumijevamo. Viktorija vjeruje da će njen svijet biti ljepši i da će postići sve tako žuđene ciljeve ako dohvati onaj ultimativni cilj – idealnu tjelesnu težinu do koje joj nedostaje osam kilograma. Vjeruje da će to biti njena prva i neophodna pobjeda nakon koje će uslijediti sve ostale. No predstava je, naravno više od samo toga, ona je otvaranje Pandorine kutije u Viktorijin bizarno zanimljiv svijet koji je u potpunosti njen, a u isto vrijeme i naš. I naravno da priča mora biti obojana ironijom, na mjestu cinizmom i humorom jer, na kraju krajeva govorimo o životno nužnim i smrtno ozbiljnim stvarima (smijeh).

Kad smo već skrenuli u smrtnu ozbiljnost, je li opravdana pobjeda pod svaku cijenu?

Ne, no to govorim prvenstveno u svoje ime. Ako sam se išta naučio u prošlosti, a nadam se da jesam, to je da svakoga treba pustiti da uči na vlastitim greškama.

U predstavi promatrate odnos glumca, lutke, predmeta i videa. U kakvom su odnosu? Do kojih ste zaključaka došli u radu na predstavi? Prepliću li se, sukobljavaju, bogate…?

„Viktorija 2.0“ je jedna od četiri solo predstava koje su dio dvogodišnjeg projekta „Unplugged / Ištekani“, unutar kojeg smo istraživali izvedbenost spomenutih odnosa. Izazovno je bilo istraživati i povezati ih u novu, zasebnu cjelinu. Kako bismo došli do toga, koristili smo informacijsko-komunikacijsku tehnologiju – kamere, mobitele, projektore, računala, računalne komponente i sve što je povezano uz njih. Sve to ne služi samo svojoj osnovnoj namjeni, već je u našem slučaju neophodno sredstvo za stvaranje lutkovnosti. Na taj način stvaramo nove izvedbene subjekte, uspostavljamo dijaloge i aktivnosti između njih i protagonista ili protagonistkinje. Glumac, predmet, lutka, tehnologija jedan bez drugoga  u ovom konceptu ne postoje.

Što izvedbeni čin dobiva spajanjem raznih medija, izraza i izvedbenih sredstava?

Kazališno sredstvo je samo medij kojim stvaramo predstavu. U svom radu koristim različita izvedbena sredstva jer me to zanima. Po naravi sam radoznao i zaigran i to mi predstavlja veliki izazov. Posebice je dobar osjećaj koji se pojavi kad pokušam nešto novo, nešto što dotad nisam, no pokaže se da sam se već prije susreo u radu s tim. No kakogod okrenem, u izvedbenom činu nije najvažniji izvedbeni medij, već komunikacija koju predstava stvori s gledateljem te poruka, odnosno osjećaj koji gledatelj ponese sa sobom iz kazališta. To isto me zanima kao gledatelja, da me odvede, protrese i odnese u prostor čuđenja, zapanjenosti. To je smisao kazališta, bez obzira na vrstu i sredstva. Predstava neće biti ništa bolja niti slabija samo zato što u njoj (ne) koristimo lutke ili neko drugo izvedbeno sredstvo.  

Kakav je odnos između junaka koji stižu iz raznih medija na sceni? Onakav kakvim ga odredi autor ili svaki medij donosi određenu „snagu“ kojoj se treba „potčiniti“?

Moj mentor na praškoj akademiji DAMU, profesor Karel Makonj, bio je, između ostaloga, vrlo prodoran teoretičar. U svojim istraživanjima proučavao je odnos između živog glumca i lutke. Jedna od teorija koje je razvio govori da nam materijal sam, njegova struktura, funkcionalnost i izvorna namjena nude, a do neke mjere i ograničavaju mogućnosti njegove upotrebe kao izvedbenog sredstva. Ne shvaćam to kao određivanje i determiniranost, već kao okidač za uspostavu kreativnog procesa stvaranja predstave. Korištenje materijala ne proizlazi tek iz (autorove) ideje, već i iz toga što nam materijal kazuje kad ga primimo u ruke. U igri su istovremeno obje komponente – autor i materijal koji djeluju istovremeno i uzajamno. Kad govorim o našem primjeru, pokušali smo, hoćeš-nećeš, upravo to, s tim da smo kao materijal koristili i suvremenu tehnologiju. Nerijetko nam se dogodilo da ideja koja je zvučala odlično u prostoru jednostavno nije funkcionirala jer materijal to nije dozvoljavao pa smo došli do novih, često boljih neuobičajenih rješenja kroz praksu.

Spomenuli ste profesora  Makonja i slanu prašku akademiju DAMU, gdje ste diplomirali režiju na odjelu za Alternativno i lutkarsko kazalište te ste trenutno na doktoratu. Možete li istaknuti neke po vama najbolje i najkorisnije aspekte njihovog studija i pristupa, kao i, možda, neki negativan?

Iz te škole stižu glumci i ostali kazališni stvaratelji koji su sposobni stvarati na širokom polju izvedbenih umjetnosti. I ja u svom radu radim upravo s takvim glumcima. Istina je da zbog te širine dijelom trpi specijalizacija, no to, ako je čovjek znatiželjan i motiviran, nije veliki problem. Zanat se stvara na duge pruge, a kad toj vještini pridružimo potrebnu dozu zanosa, može se roditi umjetnička kreacija. Nedavno sam negdje čuo kako se glazbenik ne umirovi, već kad potroši svu glazbu u sebi, ušuti. Akademija je samo početak, temelj koji bi morao biti dovoljno čvrst da na njemu možemo graditi profesionalni put. 

Kako gledate na ideju „izvedbene čistoće“, odnosno ideju po kojoj je nezgodno miješati u predstavi čak razne tipove lutaka, a kamoli lutku i glumca, tehnologiju…?

Kao na stvar odluke vezane uz pojedini projekt. Redatelj, umjetnički voditelj ili netko treći odluči da će raditi klasičnu marionetsku predstavu i sakrio glumce na marionetskom mostu. Zašto ne? I takve predstave rado gledam, ako su dobro napravljene. Iako, cjelovitost nije samo čistoća. Osobno me puno više zanima potraga za „čistoćom“ u nečemu što je na prvi pogled u opreci s njom. Jer suprotnost je konflikt već sama po sebi, čime je i jedan od sastavnih dijelova kazališta. Ona stvar napetost. Nešto na prvi pogled nije kako bi trebalo biti i ako je ta „nepravilnost“ napravljena „pravilno“, privući će pažnju. Cjelovitost se može tražiti u heterogenosti, harmonija u disharmoniji, estetika u ružnoći. Nije li to izazovno samo po sebi? Meni je.

Selektorica Bienala lutkarskih stvaralaca Slovenije 2017., u koji je uvrštena Viktorija 2.0, u tekstu pod naslovom Ako lutka ima noge, mora hodati branila je problematiku pravila lutkarske animacije. Viktorija se naslovu intervjua ne samo odupire, nego ide i korak dalje. U jednom od prizora su lutke – debela i tanka Barbika – smještene na rub stola koji predstavlja teren za badminton. Sve je spremno za igru godine između smrtnih neprijateljica, no kad igra počne, igračica-lutka se ne pomiče. Umjesto toga izvođačica je oživljava vlastitom igrom, dinamičnim snimanjem mikro-sportskom kamerom i istovremenim projiciranjem slike uživo. Igračica je u isto vrijeme animatorica, komentatorica igre i vlastito ja. Oživljava lutke, igra Viktoriju i uočava te procjenjuje vlastitu situaciju. Nemoguće je, a i bilo bi šteta, povući granice između tih uloga.

Kako gledate na budućnost lutkarstva i animacije? Koji će aspekt sutra-prekosutra biti življi – klasično lutkarstvo ili animacija u širem smislu?

Teško mi je reći. Sve se mijenja, sve se kreće po svojoj sinusoidi. Možda mi je blizak stav da pravila postoje zato da bi se kršila. Nemojte me krivo razumjeti, pravila su nešto dobro. Samo ako ih poznaješ i ako si ih svjestan možeš preći preko njih. Na taj se način razvija, ne samo kazalište, ne samo lutkarstvo, već sve što nas okružuje. Naravno, opasnost je da nešto krene krivo i vrlo često se upravo to dogodi, no bez grešaka nema napretka. I opet smo na ideji učenja kroz pogreške.

A kakva je po vama budućnost kazališnog i izvedbenog čina u odnosu na tehnološki napredak te društvene medije?

Kazalište, umjetnost, kultura... to nas čini ovakvima kakvi smo. Ako to izgubimo, izgubit ćemo same sebe, svoje bivstvo. Mogao bih posuditi citat koji se u duhu razočaranja nad vladajućom politikom raširio društvenim mrežama na dan kulture u Sloveniji, „Kultura ne jede, kultura bogati!“. Ne preostaje mi ništa drugo nego vjerovati u to svim svojim bićem. Kad su se pojavila motorna vozila, neki su skeptici tvrdili da će ljudi zbog njih zaboraviti hodati, a kamoli trčati. Danas ne trčimo da bismo brže stigli od točke A do točke B, već da bismo se osjećali bolje, da bismo smršavili... kako god, osjećamo da nam je trčanje potrebno. I kazalište i umjetnost su nešto što ćemo uvijek trebati, bez obzira na društvene medije.