Dragi dečki, stižete na Lutkokaz kao gosti festivala i Akademije čiji ste do jučer bili studenti. Kakav je osjećaj vratiti se na mjesto (zlo)čina? Posebice jer imate čast otvoriti festival.

Nikša: Osjećaj je dobar. Sjećam se početaka Lutkokaza još iz studentskih dana, entuzijazma, volje i napora da se organizira festival u sklopu jedine lutkarske akademije u regiji. Budući da mi je taj put dobro poznat, i da festival iz godine u godinu raste i napreduje zahvaljujući mojim kolegama i profesorima, sama činjenica da otvaramo festival budi osjećaj ponosa i sreće. Zato mi je jako drago vratiti se na mjesto (zlo)čina iako bih lagao kad bih rekao da nije prisutna mala trema i osjećaj odgovornosti spram ljudi koji su mi do jučer bili profesori.

Filip: Ja moram priznati da mi je teško prihvatiti ovu riječ „gost“ akademije i festivala. Uopće se ne osjećam kao gost. Prije bih rekao da sam domaćin. Izuzetno me raduje što smo pozvani. Veliko je zadovoljstvo prezentirati rad Gllugla kolegama, prijateljima i studentima. Također mi je drago što su moji bivši profesori, ujedno i organizatori festivala, prepoznali naš rad. To je veliko zadovoljstvo, baš zato što sam od tih ljudi i učio to čime se u Glluglu bavim, pa samim time imam veliko poštovanje prema njima.

Za one koji nisu gledali predstavu „Dindim, o nježnosti“, možete li je u par rečenica predstaviti? Kako je došlo do nje i što je sve do sad prošla?

Nikša: Dugo smo razmišljali o tome kakva nam je predstava potrebna. Znali smo da želimo dječju predstavu, budući da je tada od zadnje naše dječje predstave „Uspavanka za Bellu“ Katarine Arbanas (kritiku pročitajte ovdje) prošlo skoro godinu dana i znali smo da se želimo baviti suptilnim odnosom i „lutkarskim realizmom“, hajdemo to tako nazvati. A onda se dogodilo da je Sara Ipša naišla na video na Internetu koji govori o istinitoj priči o neobičnom odnosu između jednog starca i pingvina.

Gospodin Joao, iz maloga mjesta Proveta blizu Rio de Jeneria, spasio je pingvina koji je zalutao u područje mora onečišćenog naftom. Starac se o njemu neko vrijeme brinuo dok se pingvin nije oporavio i vratio ga natrag u more kako bi otputovao u svoje prirodno stanište (u Patagoniju). Poslije, prevaljujući tisuće kilometara, pingvin mu se svake godine vraćao. Nije trebalo puno da se odlučimo raditi predstavu inspiriranu ovim istinitim događajem. Odmah smo prionuli na posao i na kraju je nastala predstava. Jako mi je drago što je dobro prošla kod publike i kritike. Bili smo do sada i na dva međunarodna lutkarska festivala (PIF, Lutkarska revija u Rijeci), a očekuju nas Lutkokaz u Osijeku, Mali Marulić u Splitu i Mali MESS u Sarajevu.

Vratimo se vašim profesionalnim počecima. Nakon diplome bili ste dovoljno hrabri i uputili se u nezavisne vode. Kako je bilo osnovati Gllugl, kakvi su bili prvi dani, a kako je danas? Je li vas Varaždin prepoznao?

Nikša: Okolnosti u kojima živimo su takve da ih ne možemo mijenjati preko noći, ali možemo ići protiv njih i malo po malo stvarati umjetnički prostor okupljen oko ideja kojima još nije mjesto u institucijama. I onda kada sagledaš situaciju, imaš dvije opcije: prilagoditi se i na neki način odustati ili vjerovati sebi, svome znanju i pokušati stvari činiti boljima. Ne znam koji je put teži, ali znam da ja ne mogu protiv sebe (barem ne u ovom trenutku, a nadam se nikada). Najteže je početi. Bilo je tu svega. Predstave smo radili u dnevnim  boravcima, podrumima. Igrali smo u različitim nekazališnim prostorima, ali danas je ipak nekako bolje. Upornost se isplatila i vide se neki rezultati. Koliko-toliko smo prepoznati od lokalne zajednice i države. Put nije lagan i nema mu kraja, puno je tu prepreka i zamki, ali na kraju kada postigneš neke rezultate, osjećaj je neopisivo dobar (iako kratko traje jer odmah uslijedi sto novih zadataka i prepreka koje se moraju savladati i prebroditi). No, najvažnije je imati oko sebe vrijedne, talentirane, obrazovane ljude spremne na sve te nedaće. Kada to postoji onda je sve nekako lakše.

Filip: Meni je drago što su brojni varaždinski umjetnici i kulturnjaci prepoznali Gllugl kao vrlo zanimljivu umjetničku organizaciju unutar koje mogu djelovati. Gllugl okuplja veliki broj varaždinskih umjetnika koji unutar njega djeluju kao scenografi, dizajneri plakata, glumci, glazbenici, snimatelji itd.

Koliko je teško stvoriti publiku i vlastitu poziciju iz nezavisne pozicije?

Nikša: Najteže je stvarati publiku. Još teže ju je mijenjati, pogotovo ako je naviknuta na jedan obrazac koji se ukorijenio u maloj sredini poput Varaždina. Dugotrajan je to proces u kojem je važno ne odustajati. Ohrabruje to što nakon dvije godine, koliko postoji Gllugl, sada već ima publike koja nas prati i podržava. Taj broj nije velik, ali na očigled raste.

Filip: Pitanje je kakvu publiku želite i što joj želite reći. Svašta privlači publiku. U našem slučaju nije cilj broj publike, nego profil publike koja prihvaća naše predstave. Mislim da je najvažnije imati predstavu iza koje stojite i u kojoj iskreno progovarate o temi koju iznosite. Najčešće se uspjeh mjeri po broju publike što smatram da je potpuno krivo. Ako samo pogledate kakve budalaštine na internetu imaju najviše pogleda i „lajkova“, shvatit ćete da se radi o trivijalnom zabavljanju masa. Kazalište, po mom mišljenju, nije samo zabava za puk. Ako se svodi samo na to, onda ono gubi svoje, možda, najznačajnije funkcije – estetsku, intelektualnu, kritičku, subverzivnu – jer u tom slučaju podilazi općenitim trendovima. U tom smislu, kada djelujete nezavisno, imate određenu slobodu biranja što ćete i kako prezentirati publici jer ne postoji neko „kazališno vijeće“ koje na bilo kakav način morate zadovoljiti i time ulaziti u neke kompromise.

Po repertoaru i predstavama koje sam vidio, ne podilazite publici pod svaku cijenu. Koliko je, ipak, misao „moramo prodati predstavu“ prisutna u stvaranju repertoara i samih predstava? 

Nikša: Ta misao nikada nije polazište iz kojeg krećemo. Mislim da je to velika zamka u koju se lako pada. Smatram da polazište umjetničkog stvaranja mora biti istinska potreba umjetnika da stvara, da nešto istraži, da eksperimentira. To vrijedi i za kazalište, a repertoar mora biti posljedica toga. Ekipa koja ga stvara mora biti povezana oko iste ideje, bez fige u džepu. Prodaja dolazi na kraju. Vjerujem da i publiku, u konačnici, zanima upravo to da uživa u nečemu što je nastalo iz istinske potrebe i s plemenitim ciljem.

Filip: Dosadno je raditi ziheraški. Puno je veći izazov istražiti i probati uraditi nešto što ne znate odmah gdje će vas odvesti. Najčešće se „čeka“ novac da se krene raditi predstava, no mi u Glluglu radimo obrnutim putem. Najvažnije nam je da napravimo dobru predstavu pa onda što bude…

Imate li prostora i vremena za igranje i eksperimentiranje?

Nikša: Važno je da predstave redovito igraju. Zbog nas i zbog publike. Ali uvijek ostavljamo prostora za nove projekte i eksperimente. Mislim da jedno ide s drugim.

Filip: Gllugl je i nastao upravo zbog želje za eksperimentiranjem. Ta sloboda eksperimentiranja je možda najdragocjenija u nezavisnom djelovanju.

Jako mi je drago da okupljate profesore i (bivše) studente UAOS-a, postajući svojevrsna os-lutko-oaza. Što je ključna nit koja vas povezuje? 

Nikša: Razumijemo se, podržavamo jedni druge, i vjerujemo u isti cilj.

Filip: Tako je. Sličan način razmišljanja i pogleda na kazalište nas duboko povezuje. Suština Gllugla je rođena na Akademiji, unutar grupe ljudi koji su i nakon studija htjeli surađivati zajedno.

U kojem smjeru biste voljeli razvijati Gllugl?

Nikša: U smjeru u kojem smo krenuli, a to je nezavisno kazalište u svakom pogledu. Volio bih da i dalje njegujemo lutkarstvo za odrasle kojeg kod nas, nažalost, nema.

Filip: Bolio bih da Gllugl uspije razviti svoj vlastiti festival, koji, doduše, jednim dijelom počinje već ove sezone u lipnju sa Gllugl jazz festivalom, a koji bi u budućnosti bio festival glazbe i kazališta koji okuplja sličnu ekipu umjetnika koji nezavisno razmišljaju.