DARIO HARJAČEK, REDATELJ "GRGE ČVARKA"
„Htio sam napraviti predstavu koja će djeci biti poticaj na pobunu“
U subotu, 17. ožujka u GKL-u Split premijerno će zaigrati slavni junačić Grga Čvarak u režiji Darija Harjačeka s kojim smo popričali o predstavi, omiljenom nam dječjem liku i problemima i aktualnostima koje nosi sa sobom
Objavljeno: 3.15.2018 8:57:53 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Dario Harjaček / Privatni album

Zašto i kako si izabrao upravo Grgu Čvarka za režiju u GKL-u Split?

Ravnateljica kazališta Marija Tudor javila mi se s idejom da pjesmu „Grga Čvarak“ stavimo u kontekst djece s poremećajem pažnje i hiperaktivnošću. U našim školama svako deseto dijete ima neki oblik ADHD-a, dakle radi se o vrlo važnoj temi. Ona ne uključuje samo djecu s poremećajem, samo njihove roditelje i nastavnike, već i svu djecu koja ih okružuju. Tema mi se učinila intrigantnom jer otvara prostor drame koja živo komunicira s djecom.

I kako si krenuo u tu avanturu?

Moj prvi impuls za predstavu bilo je pitanje promišljanja socijalne integracije te „drugačije djece“ u školsku svakodnevicu. S jedne strane imate djecu koje neprestano proizvode nemir, ometaju druge, nisu u stanju koncentrirati se na sasvim obične zadatke, izazivaju, stvaraju nered, što ih dovodi vrlo često do izolacije. Grupa ih odbacuje, vrlo često i ugrožava na jako ružne načine.

Moja je ideja bila baviti se tom klackalicom u kojoj nema pravog, točnog odgovora kako integrirati djecu s ADHD-om. Ono na što sam htio ukazati je da unutar postojeće koncepcije nastave, u okolnostima kada se školski sustav nije promijenio niti najmanje u odnosu na vrijeme kada sam ja išao u školu, sustav sam po sebi nije sposoban ponuditi ništa. Sve dok djeca poput poslušnih vojnika i po osam sati sjede u školskim klupama, sva djeca imaju problem, a ne samo Grga Čvarak. Dirljivo je vidjeti na pretpremijernim izvedbama kako se djeca u potpunosti poistovjećuju s Grgom Čvarkom. Zašto? Zato jer su naviknuti da ih se naziva zločestima, nemirnima, muhama bez glave, zato jer im se u školi predbacuje ako iskazuju želju za igrom, ako koriste maštu umjesto propisanih znanja… Vrlo je preuzetno to što ću reći, ali ja sam želio napraviti predstavu koja će djeci biti podstrek za pobunu. U završnom songu djeca pjevaj:

Sjediti na mjestu
nekad svakom bude tlaka.
Učionica je mala.
Svakom treba više zraka.
Skočiti iz klupe
nekad morali bi svi,
lovit muhe zrakom,
glasno pričat, puzati.
Takvu školu želi svako dijete
u kojoj kada zrakom muhe lete
ostavljamo teke, račune, olovke
i hvatamo se svi za muholovke.

Ključni problem vidiš u zastarjelom školstvu?

Najveći je problem u tome gdje pronaći prostor da se djeca osjećaju dovoljno slobodno da se ne zatiru njihovi potencijali. Postavlja se pitanje što mi svi skupa želimo od djece. Koje su to kvalitete koje želimo kod njih razviti. Ako je ideja da djeca čim prije moraju naučiti biti poslušna, da su najvažnije kvalitete to da imaju točne zadaće i da redovito šilje olovke i drže učionicu urednom, onda se gotovo svako prirodno dječje ponašanje može okarakterizirati kao neprihvatljivo. To frustrira današnju djecu, ubija njihov duh. Zamisliti u toj situaciji djecu kojoj psihosomatski sustav sam po sebi ne dopušta da pristanu na takvu rigidnu svakodnevicu proizvodi jednu veliku nelagodu. U tom smislu djeca s ADHD-om su samo simptom lošeg sustava, inertnog sustava koji ne pokazuje nikakve naznake da se iznutra želi reformirati. Kao roditelja to me strašno pogađa. Žao mi je vlastitog djeteta kad gledam kako joj sustav od najranije dobi neprestano ponavlja da nije dovoljno dobra.

Idemo mi na predstavu. Kako u njoj pristupate malenim ADHD-ovcima koji su u pravilu zaigrana i vrlo kreativna djeca? 

Pristupamo im vrlo objektivno. I zato se uvlačimo u njihovo subjektivno.

A Grgi Čvarku? Je li ti njegova slava, odnosno upisanost u memorije generacija i generacija bila olakšanje ili uteg?

Nisam puno razmišljao o tome. Mislim da je to u produkcijskom smislu jedna vrlo povoljna situacija, budući da je sam naslov jako privlačan publici. Između ostalog, on je lektira za drugi razred. U tom smislu lako je privući ljude u kazalište, što je dobro. S druge strane radi se o pjesmici od dvadesetak stihova, koja sama po sebi nema nikakav dramski karakter. Dakle, autorski je dopušteno sve da se generira materijal za predstavu. Ljudi uopće ne znaju što očekivati kad dolaze u kazalište. Nadam se da će se iznenaditi. Ana i ja ponudili smo im vrlo aktualnu, moćnu i provokativnu priču.

U kojem smjeru provokativnu?

Od prvih ideja do konačnog teksta išli smo od vrlo jasne vizije onoga što želimo reći. Prvo, da je problem vrlo složen, a zatim i to da nismo u stanju ponuditi rješenje. Okolnosti čine to da se za svako dijete ponekad može reći da je dobro ili zločesto, ali treba krenuti od toga da svako dijete ima pravo iskazati svoj osjećaj. U našoj predstavi nema negativnih likova. Ono što je uzbudljivo jest upravo ta pozicija iz koje stvari gledamo kroz oči nekoga tko bi u klasičnoj dramskoj strukturi za djecu bio notorni negativac. No u ovom slučaju djeca se potpuno poistovjećuju s negativcem i to zato jer im se omogućava da vide širu sliku. Čini mi se da je upravo to poligon za razvijanje empatije, kao i poligon za razvijanje kritičkog mišljenja. Kritičko mišljenje i individualnost dva su, po mom mišljenju, najveća tabua školskog sustava. I upravo zbog toga vidim teatar kao produženu ruku škole. Naša je odgovornost poticati u djeci one vrijednosti koje škola zatire.

Jeste li se u vizualnom sloju naslonili na prepoznatljive ilustracije Tomislava Torjanca ili?

Ideja je bila ispričati našu priču iz perspektive vremena kad je nastala sama pjesma jer u njoj ima jako puno ispisanih slika koje nekako teško možemo uskladiti s današnjom djecom. Ima tu neke nostalgije. Dakle, vizualno smo se držali vremena nekih kasnih šezdesetih, ranih sedamdesetih. Ana Marin kao kostimografkinja i Vesna Režić kao scenografkinja stvorile su jedan vrlo homogen vizualni identitet predstave koja je čak pomalo netipična za dječje predstave. Ima jednu, rekao bih, hiperrealističku notu, što nam je svima bilo jako zabavno stvarati.

Uz sve to, ne mogu, a ne spomenuti čudesan ansambl GKL-a, u ovoj predstavi predvođenog glumcem Franjom Đakovićem. Držim da je GKL trenutno jedno od najpotentnijih hrvatskih kazališta, u kojem je raditi lako i lijepo. Svi smo se od prvog dana jako veselili Grgi Čvarku, znajući da nas i sam naslov obvezuje, no najviše zato jer smo od samog početka živjeli s mišlju da nam je cilj prenijeti vrlo važnu poruku. I to je bilo uvijek u prvom planu. Školstvo. Reforma školstva. Izražavanje nasušne potrebe da se ide dalje, da se otvore horizonti.

Najnovije:
DRAGO UTJEŠANOVIĆ
"Važno je ukazivati na konkretne probleme iz neposredne okoline"
Od 26. veljače do 1. ožujka u Zagrebu će se u organizaciji Žar ptice održati 20. Naj, naj, naj festival u sklopu kojega će publike, velike i male, moći pogledati sedam domaćih i dvije gostujuće predstave. U fokusu jubilarnog Naj, naja bit će vršnjačko nasilje kojemu će se na festivalu pristupiti iz više aspekata, o čemu više zna ravnatelj Žar ptice, Drago Utješanović.
RAZGOVOR: IVAN PLAZIBAT I DINO PEŠUT
"Dok ovaj svijet umire, našoj djeci ostaje samo jedno oružje otpora – humor"
Uoči premijere predstave 'Djeca recesije', koja će se održati 16. studenog u PlayDrami, porazgovarali smo s autorom teksta Dinom Pešutom i redateljem Ivanom Plazibatom
HELENA PETKOVIĆ I IVANA VUKOVIĆ:
„Teško se boriti u društvu koje je omalovažilo i ismijalo sve ideale“
Prva ovosezonska premijera PlayDrame, 'Dijete našeg vremena' održat će se 23. listopada u splitskom klubu Quasimodo, a uoči nje porazgovarali smo s redateljicom Helenom Petković i dramaturginjom Ivanom Vuković. U razgovoru smo se dotakli brojnih tema, od Splita i splitskih kazališnih tema preko mladih domaćih dramskih pera i redateljskih palica do planova za budućnost
DÁVID FEKETE:
„Freelancanje znači manje stresa i sukoba, više zarade i… rizika“
I ove godine Lutkokaz svojim znanjem i vještinama bogati jedan od najpoznatijih mađarskih „laszlista“, Dávid Fekete, s kojim smo porazgovarali o životu lutkara danas, slavnom mađarskom lutkarskom junaku Vitézu Lászlu i radionici u kojoj studente osječke akademije upoznaje s tehnikama i tajnama ginjola