Šporki Špiro i Neposlušna Tonka prva je suradnja Olje Savičević Ivančević i redatelja Ivana Plazibata u GKL-u Split nakon hit predstave Moj prijatelj Mačkodlak. Ujedno, to je i četvrti komad naše poznate književnice koji je u kratko vrijeme oživio na kazališnim daskama, od čega su čak tri (između Mačkodlaka i Špira upleo se Som na cilomu svitu) postavljena na daskama splitskog GKL-a. Dodamo li tomu crticu da će do studenog predstavu popratiti i slikovnica Šporki Špiro i Neposlušna Tonka s ilustracijama Svjetlane Junaković i u izdanju Sandorfa (i Olji i Sandorfu bit će to prva slikovnica), dobili smo cijelo brdašce povoda i razloga za razgovor ugodni. Pa krenimo...

U subotu će se u GKL-u Split održati premijera vašeg novog komada - Šporki Špiro i Neposlušna Tonka, koji je u kazalište stigao (kao) naručen. Jeste li skupa s narudžbom dobili "stroge smjernice" ili je vašoj mašti pušteno na volju?

Pisanjem se bavim profesionalno, što je ljepši izraz za prekarno, to znači da sebi ne mogu priuštiti da radim samo iz gušta, kao uostalom i svi ostali u kazalištu (i u književnosti i šire), s tim da u radu imam manje zadatosti od ostalih koji sudjeluju u stvaranju predstave, slijedom stvari, jer pisac dolazi na početku i zadaje. A prije tog početka postoji razgovor s režiserom ili redateljicom o tome kakvu priču trebamo i želimo ispričati i na koji način. To su tekstovi koji su uvijek angažirani, govore o važnim stvarima, o kojima djeca možda neće ništa čuti u školi ili  doma, ali na zabavan i njima pristupačan način.

Prva predstava na kojoj sam radila u splitskom GKL-u bio je Šegrt Hlapić u režiji Roberta Waltla. Taj prvi dramaturški posao s lutkama je dobro prošao, dobila sam i nagradu za najbolju adaptaciju dramskog teksta za djecu i onda je krenulo, počeli su stizati pozivi. Tako sam u kazalište za djecu ušla potpuno neplanirano, skoro pa slučajno, ali opušteno, kao da sam došla doma.

Jedina predstava koju sam napravila „na svoju ruku“, da mi je nisu prethodno naručili redatelji ili ravnatelji kazališta, je Som na cilome svitu.

Som je do splitskih dasaka stigao (i) zahvaljujući nagradi na natječaju Mali Marulić. Kako su se spojile kazališne daske i naslovni šporkić i neposlušnica? Kako su nastala ta dva po naslovu vrlo simpatična lika te što ih veže, a što razdvaja?

Na samom početku, Ivan Plazibat je došao s idejom da stvorimo lik koji bi bio sličan Pucku iz naše stare čitanke. Pucko je bio sinonim za sve najgore u školskom sistemu, i naravno, svi smo ga voljeli. Izmislila sam Šporkog Špira, dječaka koji „vam nije po volji“: kopa nos, ne pere se, drsko psuje ispred crkve, podriguje u školi, živi u smrdljivoj vreći; a zatim i Neposlušnu Tonku koja zadaje muke svom susjedstvu, jer se ne uklapa u njihovu predstavu o finoj curici. (Naravno, pritom ne reklamiramo nepranje ni nepristojnost, da ne bi bilo zabune).

Mala, ali važna digresija...

U književnosti i kazalištu za djecu fali djevojčica koje nisu princeze i u svakom tekstu imam jednu takvu, stvarnu djevojčicu, srčanu i prkosnu.

U ovom tekstu to je Tonka koja...

...dolazi iz tipične malograđanske familije iz grada Utorka (u kojem je svaki dan u sedmici utorak) i ona taj svijet pravila ne podnosi. S druge strane, Špiro je izgubljen deran, klošar, smucalo, prljavac, u svakom slučaju – persona non grata. Jedno drugom će pokazati kako živjeti sa slobodom koju nose u sebi, a poštovati slobodu onog drugog.  On u njen život unese nered, ona u njegov red, jer dolaze iz takvih svjetova, ali po svemu drugom su isti, misle svojom glavom i partneri su u tom. U predstavi Tonku igra neodoljiva Ana Marija Veselčić, a Šporkog Špira mladi veteran splitskog kazališta lutaka Petar Konkoj Cailliau.

Prije no što Ana Marija i Petar zaigraju, vratimo se malko na početak razgovora. Rekli ste da su naručeni tekstovi uvijek angažirani i da govore o važnim stvarima. O čemu govori prijateljstvo Špira i Tonke? 

O neposlušnosti i poslušnosti, o Neposlušnoj Tonki koja izgubi svoj glas i traži ga do kraja priče. Radi se o tome da je u ispravnom i kontroliranom svijetu Utorka ne čuje nitko, pa ni roditelji. Čuje je samo zloglasni Šporki Špiro, iako ima žutog u ušima. Nečujni smo ako nemamo tog drugog koji nas čuje. Na kraju Tonka pokaže svojim sugrađanima da je nekad dobro i neophodno biti neposlušna ili neposlušan, suprotstaviti se pravilima, i tako ih spasi. Djeca iz mojih predstava su mini akcijski heroji i heroine iz susjedstva koji spašavaju stvar jer su plemeniti i hrabri.

Više puta ste surađivali s redateljem Ivanom Plazibatom, a posljednji put u GKL-u na pravom hitu "Mačkodlaku"? Kako izgleda vaša suradnja? Tko ima prvu, a tko zadnju riječ?

Što se riječi tiče, Ivanu prepuštam prvu i zadnju, sve ostale su moje. Šalim se, surađujemo cijelo vrijeme dok traju probe, imam veliko povjerenje u njega i njegov rad, u tu kombinaciju ludosti, mudrosti, inteligencije, intuicije i znanja koja je poznatija kao talent. Na samom početku, zbog obaveza i nedostatka vremena, zamalo sam odustala od pisanja i zamolila Ivana da uzme neki drugi, gotov tekst, ali on me već sutradan nazvao i rekao: Odgodit ćemo sve, počet ćemo kasnije, ali napiši mi taj tekst, ne želim radit neki drugi! I napisala sam, to se ne odbija. Naravno, ničega ne bi bilo da ravnateljica kazališta Marija Tudor nije jedna netipična direktorica i producentica, entuzijastica u najboljem smislu te riječi.

Kako gledate na svoje tekstove nakon što prođu kroz ruke Ivana ili Renate Carole Gatica koja je režirala Soma, pa potom još kroz lutke i izvedbene kreacije glumaca u GKL-u Split...? Jesu li to djeca koja su narasla i odmetnula se, djeca vaše djece ili sasvim novi ljudi i neka tuđa djeca? 

Iskreno, moji tekstovi ne bi bili isti bez rada s Renatom ili Ivanom. Hoću reći, tekstovi su i na papiru završeni tek nakon što su do kraja postavljeni na pozornicu. Tako da se njih dvoje, bar što se mene tiče, mogu smatrati koautorima tih dramskih tekstova. Ali njih nije briga, pa se ja ponosno potpišem jedina. Tu su u timu i ostali roditelji i bliža rodbina: Damir Klamenić, Tamara Obrovac, Ozren Bakotić, već uigrana ekipa; pa Ana Marin, Lucijan Roki… I prije i nakon svih, naravno, divni i predani glumci i glumice.

Koliko vam pomaže to aktivno sudjelovanje u procesu stvaranja predstave?

Sve što se kazališnog teksta za djecu ili za kazalište lutaka tiče naučila sam radit na terenu, na sceni, od profesionalaca: glumaca, autorskog tima. Taj timski rad s velikim ansamblom u kojem dvadesetak ljudi (glumaca, glazbenika, krojača, scenskih radnika itd.) oživljava jednu priču i svatko svoj posao radi kao najvažniji, jer su svi svjesni da bez njih ne funkcionira ostatak, a predstava je uvijek ispred ega, za mene je prostor profesionalnog rasta.

Razmišljate li u procesu pisanja tekstova za scenu o lutkarskom kazalištu kao njegovom scenskom prostoru?

Trudim se. Danas su mi smiješne neke scenske ideje koje sam imala na početku, recimo u prvoj verziji Mačkodlaka. Kasnije smo to, na sreću, promijenili. I Som na cilome svitu ima čak tri verzije, treća je izvedbena. I četvrtu za radio igru. A uskoro, za slikovnicu, dobit će peti, potpuno drugačiji format.

Zadržimo se malo na lutkarskom formatu. Što vama kao književnici nudi taj medij?

Radost suradnje, radost igre. Čini mi se da književnost autore često udalji od svijeta u neku zonu budnog promatrača, očevica koji je među ljudima, ali sam ili, još češće, sama, izmaknuta, a u lutkarstvu i kazalištu za djecu vraćam se kao sudionik u igru, druženje, u suučesništvo. Pisati za lutku je druga vrsta izazova, tu nije dovoljan talent i intuicija, presudna je vještina, zanat koji se teše dramaturškim radom s pogledom prema sceni, u dijalogu s lutkom.