U subotu, 25. veljače na Lutkarskoj sceni Ivana Brlić Mažuranić premijerno će biti izvedena predstava „Ambrlabambrla - Budalaste želje“, koju je po motivima bajke Charlesa Perraulta režirao lutkar i glumac Jadran Grubišić. Uoči premijere porazgovarali smo s Jadranom koji u predstavi i glumi s Martom Bolfan Ugljen.

Na početku razgovora jedno budalasto pitanje: koja je budalasta želja svakog pravog lutkara?

„Želim da lutka živi sama od sebe“ - mislim da bi to bila jedna budalasta želja jer je putovanje kroz maštu zajedno s lutkom divna stvar. Upoznavanje mogućnosti lutke i spajanje s onim što zamišljam na sceni čini suigru glumca i lutke. No ukoliko se želja ispuni i lutka samostalno oživi, moja bi se uloga svela na pridržavanje lutke kao predmeta u ruci... što bih ja onda uopće radio ovdje? Zašto bih radio taj posao? Dodam li tome da partnerska igra s Martom i lutkama nudi izuzetno zanimljivo putovanje i otkrivanje, kako bih tek onda mogao poželjeti „da lutka živi sama od sebe“!? Onda bih se tek zapitao zašto smo i mi i publika uopće ovdje.

Ok, tu ti želju nećemo ispuniti. Daj onda neku budalastu vezanu uz predstavu "Budalaste želje".

„Želim da predstava igra koliko igra“. Budalasto. Proces rada, putovanje, otkrivanje... sve su to zapravo motori za život predstave. Ukoliko se nekima ne svidi, ha, Bože moj! Nije sve u dojmu. Nešto je i u srcu, i u radu, i u traženju. Predstava je prilika za dalje, drugačije, bolje. Zato bih želio da predstava igra i živi zauvijek.

Ili barem dugo, dugo. Ok, dogovoreno! Kako si izabrao upravo ovu, nešto manje poznatu Perraultovu bajku?

Poznat naslov uvijek ima veću perspektivu uspjeha, da. Nažalost. Međutim ovo je jedna poučna priča o površnosti i o situaciji u kojoj ne znamo tko smo. Perrault je u nju upisao jako puno. Između ostaloga i vrlo zgodan "paradoks" u kojemu dijametralno suprotan odnos prema želji odvodi naše junake Blaža i Fanike do istog cilja - spoznaje što želim. U svakom slučaju ovo je duhovito ispričana istina koju si svi mi ne želimo priznati: ne znamo što želimo. A tek tu se otvara prostor prema ostvarenju želje.

Znači rezimirajmo: univerzalna poruka ove bajke je...

... pazi što želiš. Ili, kako piše u vodiču za lektiru, „ponekad i onaj kome je sreća podarena, ne zna je na pravi način iskoristiti“. Iako, mislim da bi prava poruka trebala biti „traži što želiš“. U sebi i onom drugom. Tražimo svi jedni u drugima ono što želimo, i tada ćemo biti sretniji kao ljudi, i kao društvo.

A ona intimnija poruka bajke, tebi osobno...

... osluškuj što želiš. Igraj se. Stvaraj. Kreiraj. Veseli se. Kroz proces rada na ovoj predstavi prolazio sam dobrim dijelom kroz jednu vrstu brige i odgovornosti, a upravo trenuci u kojima sam osluškivao, igrao se, stvarao, kreirao, veselio se... e ti trenuci su ušli u predstavu. I režijski i glumački. Željeti napraviti dobru predstavu, to je budalasta želja. Željeti dobro raditi predstavu, e to je dobra želja, jer ovisnost o rezultatu često prijeđe mjeru.

Što bajke nude današnjoj djeci? 

Uh! Jako puno. Bajke su kao lutke, nude sigurnu zonu od straha, u smislu doživljaja. Djeca rado komuniciraju s bajkom jer je nešto drugačije, tajnovitije, jedino mislim da danas odrasli podcjenuju bajke, nažalost zbog teške realnosti, pa je bajka postala još dalja, nestvarnija, time i djeci sve nepoznatija. Mislim da se često o bajci priča na način da se prepriča fabula, a ne da se razgovara o shvaćanju poruke bajke, što mislim da je jako potrebno.

Kad bi ti nerazumni odrasli okupljeni u opako strogoj policiji za lutkarstvo zabranili bajke, gdje biste potražili inspiraciju?

U lutkama! Lutka nudi toliko mogućnosti, toliko priča svojom likovnosti, toliko žanrova može podnijeti. Kad god sam na nekoj izložbi lutaka, krene mi se stvarati priča o odnosima, sadržaju... bez da znam naslov predstave. Potražio bih je i u poeziji. Kažu da je lutkarstvo spoj poezije i pantomime. Poezija nosi u sebi ono što ima i lutka, a to je moć za atmosferu.

Okrenimo se samoj predstavi koja se gradila i rasla na probama. Koliko ste se u radu i u kojem smjeru odmaknuli od Perraultove priče?

Poštujemo tekst i autora, dramaturški smo mu ostali vjerni. Budući da je to pripovijetka s jako malo dijaloga, odluku o dijalozima smo donosili na temelju niza improvizacija u prostoru. Sama realizacija predstave temeljila se na likovnosti Nise Hrvatin Petrović koja je osmislila vizualni identitet scenografije i lutaka te se uz grube crte, vidljive konture, naglašenost boja i „nedovršenost“ linija stvarala ideja da na neki način „prljavo“ animiramo detalje, a više koristimo prostor i gestu, sliku i pozu.

Što vam je pružila takva forma animacije?

Otvorila je prostor, mogućnost stvaranja slika po prostoru, a to je automatski odredilo prizore: oslikavanje odnosa, šume, kuće, sukobe... Kako je i sam autor na slikovit način ispričao poantu, naslonili smo se na njega i u tom aspektu i u oblikovanju dramskog sukoba. Posebnim uspjehom smatram nekoliko zaista emotivnih prizora.

Jeste li u radu na predstavi poželjeli, poput Blaža, prilijepiti jedno drugome kobasicu na nos?

Ma kakvi! Znamo se već godinama, od studija. Uz ogroman respekt koji imam prema njenom radu, Marta je izvrsna osoba, pozitivka koja voli raditi. Bez ikakve suvišne pristojnosti u radu, bez puno dogovora oko lutkarstva i animacije (jer uvijek je potreban dogovor), jako dobro funkcioniramo, improviziramo i pratimo se. Ona će nekada pomisliti da joj možda treba više takta, a ja ću istovremeno da je izrazito brza i ne troši vrijeme uzalud, zato se brzo dogovorimo i idemo dalje.

Igra na sceni je, kako piše u opisu rada, izrastala iz samih lutaka. Kako ste izabrali stolne lutke?

Velik sam pobornik studioznog razmišljanja o lutkarskoj formi i tehnologiji i često o odabiru vrste lutke. Međutim, mislim da potreba za ilustriranjem poante, a ne igranjem poante, dovodi do zablude u odabiru tehnologije. Lutka osim likovnosti nosi sa sobom trajanje, pokret. Ukoliko promjene u situaciji baziram na brzini, tada biram ručnu lutku. No, ručna lutka može biti spora, ali sa siromašnim detaljima u gesti, i tada daje neku novu dimenziju. Triler, naprimjer. Svaki žanr će podnijeti bilo koju tehnologiju, ukoliko slijedim poantu, i način kako je želim odigrati. Shakespeare sa marionetama? Naravno. Ali – i u teatru predmeta! I sa stolnim lutkama, dapače. Stolna lutka dala nam je u ovoj predstavi dimenziju obiteljskog stola. Eventualno sam se dvoumio oko ginjola, ali pobjedila je stolna lutka. I hvala joj!

Kamo su te male stolne lutke odvele igru i priču?

Igru su stvarale, a priču su slijedile. Likovnost je često stvar dojma „sviđa mi se“ ili „ne sviđa mi se“. No Nisa je prije svega napravila točnu likovnost, jer su lutke jako moćne, ekspresivne i nose neku laganu izbezumljenost. To je i dio sadržaja. Žarka potreba za željama vodi prema izbezumljenosti. Malo smo imali problema s prijelazima iz situacije u situaciju, jer je stolna lutka ipak na neki način spora, pa su promjene bile trome. Onda smo zapravo različitim korištenjem prostora, stola, shvatili da nam ta limitiranost prelaženja prostora nije prepreka, već dapače – prednost! Iz jake tjelesne geste, koja mora biti čista i jasna dobili smo poantu predstave koja se naslanja na poantu priče – kada smo mi. Jer ove lutke snažno pričaju o sebi dok ih gledamo.

I ti i Marta ste članovi ZKL-ovog ansambla. Koliko vam znače izleti van ZKL-a poput ove predstave?

ZKL-ov ansambl je izvrstan s jako puno potencijala i talentiranih ljudi. Osim što se dobro nadopunjavamo i surađujemo, jako smo puno zajedno, jer se radi sto na sat. Svaki projekt unutar kuće s definiranim formama koje spadaju u tradicionalno lutkarstvo, gledam iz aspekta izazova i napretka. Dapače. Svaka priča mora biti ispričana, svaka lutka želi biti oživljena. S više ili manje uspjeha, meni je uvijek izazov. Ksenija Gregurić nam je unutar svojih financijskih mogućnosti pružila priliku da se autorski izrazimo, i eto ti novog izazova! Još jednom joj hvala na tome. Jer nije pitanje moderno ili tradicionalno, bolje ili lošije, zanimljivo ili nezanimljivo, već nekog iskrenog rada, koji otvara pitanja za dalje, i koji stvara igru. Izazova, zapravo. Suradnju s Martom smatram velikom školom i prilikom za kreativan rad i nadam se da je ovo samo jedan u nizu projekata koje ćemo raditi zajedno.

Zahvalio bih se i Mati Matišiću koji je u svega par crta shvatio i ubrao poantu te je napravio odličnu glazbu. Glazba je jako bitan dio predstave jer smo jako puno stvari gradili na ritmu. Country prizvuk oslonio se na likovnost i temu, te smo dobili točnu glazbu za igru i sam žanr.