JELENA MIHOLJEVIĆ:
"Srce mi gori za malo rizika"
U intervjuu uoči premijere predstave 'Gospođa Bovary', Jelena Miholjević, koja je oblikovala naslovnu junakinju, podijelila je s nama razmišljanja i osjećaje koje je razvila prema Emmi, kao i vlastiti pogled na glumu i hrvatsko kazalište
Objavljeno: 9.21.2016 2:56:31 AM
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Jelena Miholjević kao Emma Bovary / Jasenko Rasol

Napomena: Intervju je izvorno objavljen 15. rujna 2016. u Vijencu, br. 587-588

Zašto je Emma Bovary toliko potrebna danas i ovdje?

Samo neki od razloga koje sam, radeći ulogu, naslutila svakako su patnje svakoga živca, svake misli te žene, njezina izoliranost i nepregledne pustare samoće, nada koja joj titra i gasi se okrutnom brzinom, tragičnost malenoga grada, malenih kuća, malenih ljudi, malenog tavana s kojeg se malo želi, ali malo ne uspije baciti. Malo ubojstvo male sebe. A ta malenkost koju smatramo vrlinom, istodobno misleći da smo bolji od „drugih“ i zaslužujemo „više“, samo je jedna od univerzalnih neuralgičnih točki naše intimne, a i druge, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Zatim ta silna želja da budemo netko drugi, negdje drugdje. Igranje, gluma života dok se u mašti odvijaju posve druge drame, druga su tu lica, drugi scenoslijedi, druga prizorišta. Velik je to rascjep – željeti upravo ono (ili onog) što/kojeg nemaš... autorica Gavellinog teksta Ivana Sajko je, impresivno, uspjela napisati novu dramsku Emmu Bovary. Uhvatila ju je gdje najviše boli, dovevši je u naše vrijeme na potpuno začudan, a jednostavan način, govoreći jezikom čas poetskim, čas noarovskim, pa hladnom statistikom, potom jezikom romana, našim intimnim, glumačkim, gotovo privatnim jezikom. Meni je to vrlo uzbudljivo.

Što je to novo, a i dalje staro, u Emmi Ivane Sajko?

Ivana je nevjerojatno osebujna i sjajna autorica. Uspjela je u potpunosti iz sadašnjosti ispričati cijelu Emminu priču i prenijeti atmosferu romana u svojem, intimnom kontekstu. U njezinu tekstu postoji cijeli roman, a opet to je i moja i Ivanina priča. Naša Emma u internatu mašta uz glazbu Nicka Cavea, zamišlja da je heroina i muza svake pjesme koju voli, da je Cohenova Marianne, da je Lady in Red, ona pjeva melankolične hitove Sonic Youtha i promatra supruga kako pušta krv pacijentima, zaljubljuje se uz Bowijev "Wild is the Wind"... u krinolini mašta da je Meryl Streep u "Mostovima okruga Madison". Očarao me takav pristup romanu, ta sloboda. Gospođa Bovary gutala je ljubavne romane, a mi smo maštali i maštamo slušajući glazbu, zamišljajući da smo upravo mi izazvali te bure emocija kod omiljenih bendova.

Tako gledano, razlike između romaneskne Emme i današnjih Emma samo su po pitanju medija. Koliko glazba sudjeluje u izvedbenom činu?

Glazba će i u izvedbenom sloju biti sastavni dio predstave. Ja ću otpjevati tri stvari, Franjo Dijak pjeva Bowieja, Igor Kovač u jednoj sceni melankolično prebire na gitari... a važnu ulogu odigrat će i mikrofon na sceni. On meni uvijek odlično legne jer unutarnjem glasu, glasu intime, daje neku zanimljivu i bogatu začudnost. U mom iskustvu, mikrofon je mnogo jači od suza ili naglašenog davanja publici.

Uz glazbu, u žarištu su Emminih interesa dug i dosada. Koji je odnos između duga i dosade u našem društvu?

Sve što muči Emmu muči i nas. Pročitala sam negdje divnu misao: Najerotičnija stvar je kad vas netko razumije. Ona traži razumijevanje, nigdje ga ne nalazi... najmanje razumije samu sebe. Osobito me pogodio dio Ivanine drame koji se direktno bavi, citirajući izvor istraživanja, statistikama o zaduženosti. U njemu čujemo da su najčešće dužnice mlade žene u potrazi za pustolovinom ili žene mojih godina, razočarane u život, koje zaduživanjem kupuju luksuzne, a nepotrebne predmete ne bi li barem na trenutak osjetile uzbuđenje, ljubav, dah života o kojem su sanjale, a za koji im je jasno da ne dolazi niti će ikad doći. Tada se zadužuju i robuju svom dugu, u zatvoru besmisla i samoće. Naša Emma na svako pitanje: što ćete učiniti? odgovara: ubit ću se. Od samog početka predstave.

Jeste li u radu na predstavi pronašli u sebi te mračne komadiće Emme i suvremenih Emma?

Bio mi je smiješan prvi razgovor sa Sašom Božićem kad mi je rekao da me treba za Emmu, jer se u tom trenutku stvarno nisam vidjela u tome. No kad sam pročitala Ivanin tekst, shvatila sam gdje me našao. Ja sam u predstavi Jelena koja igra da je Emma. Mislila sam da će me taj odmak više štititi, no genijalno je u našem poslu da možeš imati osamdeset godina a da ne znaš što se događa u procesima oblikovanja uloga. Ljetos nije prošao niti jedan dan da nisam razmišljala o Emmi, što mi je prilično uzdrmalo privatnu stabilnost. Ta žena, sva u svili i frizuri, u strašnoj je neljubavi sa samom sobom. Također, Emmina tragedija s majčinstvom, koju Flaubert piše grubo muški, također je nešto od čega se ježim. A posebno je bolna tema ženskog starenja, koju je Ivana povezala s trošenjem i karticama. Lagano propadanje, neostvarene ljubavne želje, uza sve to još i dug... ne čudi me da te žene u jednom trenutku pomisle: Zašto ne bih žlicu Nutelle, koju u suzama tamanim pred romantičnim komedijama, zamijenila žlicom otrova!?

Je li vam rad sa Sašom Božićem i kolegama na sceni dodatno približio Ivaninu, njegovu i vašu Emmu?

Saša je redatelj koji predstavu postavlja u bliskom dosluhu sa suradnicima te smo otpočetka zajedno stvarali, vježbali, maštali, tako da se već sada osjećam stopljeno s našom Emmom. To zna biti dosta samotno i teško, ali toliko lijepo radimo i volimo biti zajedno da mi dečki s razumijevanjem puštaju izljeve sentimentalnosti... tako je kad ulaziš u srž tuge i, na koncu, tragedije. Uglavnom, na svakoj probi plačem na sceni, makar potajno. Neobičan je osjećaj, na primjer, u deset i trideset ujutro glumiti vlastitu smrt, umiranje dugo, bolno, od trovanja. Ne možeš samo tako pod pauzom popiti kavu i porazgovarati o čemu god. Uz to, mi glumci bit ćemo na suptilan način i mi sami na sceni, sa svojim imenom i svojom privatnom osobom, tako da mi je naša Emma vrlo bliska, a nadam se i ja njoj. Vidjet ćemo.

Što je vaš završni glanc u oblikovanju Emme?

Odmaknuti se od sućuti i žaljenja vlastitog lika jer bih mogla odvesti brod u potpuno krivu luku ili na otvoreno more. Veselim se ovim završnim probama, kad stvari postaju zgusnute i kad se iz prolaza u prolaz sve mijenja i istodobno izgrađuje. Magija.

Koliko je teško lik koji je na probama s vama rastao ponovno uzeti u svoje ruke i napraviti odmak? Bojite li se poistovjećivanja s likovima koje tumačite, posebice jakima poput Emme?

U radu na ulozi prvo prođem sve procese da se pročistim – spomenuto plakanje na probama – a nakon toga ne znam kamo će me uloga odvesti. Mrzim raditi uloge tehnički i s predumišljajem, no u ovoj fazi vodi me vječno ista maska i izraz lica kojim je glumica Marja Skaffari oblikovala Emmu u filmu Mieke Bal, "Madame B", na koji se referiramo u predstavi. Sad je vrijeme da publika osjeti ono što je mene potresalo na probama. Staro je pravilo: Neka se publika smije ili plače, a ne ti.

Na sceni ste sa šest muških glumaca. Kakav je osjećaj voditi takvu scensku igru i scenski ples?

Inspirativan. Prvi sam put u takvoj situaciji. Ta konstelacija daje novu dimenziju čitavoj priči jer na taj je način sama Emma još osamljenija. Okružena s mnogo muškaraca, čezne za jednim jedinim koji ne postoji. Dečki su stalno sa mnom i ne može se ni reći da je netko glavna uloga. Svi smo mi Emma Bovary na toj sceni. Petra Hraščanec, koja nam je šefica za pokret, vrelo je inspiracije i veliki poticaj. Uglavnom, puno učimo jedni od drugih.

Osim u Gavelli, viđamo vas u raznovrsnoj paleti uloga, od televizijskih serija preko radiodrama do postdramskoga teatra. Gdje se osjećate najugodnije?

Najvažnije mi je s kim radim. Draže mi je da me ljudi s kojima radim inspiriraju, nego da igram neku genijalnu rolu među ljudima s kojima se ne razumijem. Iskreno, nisam baš luda za realističnim komadima, ali snađem se nekako, pokušavam biti profesionalna koliko ide. A srce mi gori za malo rizika, za malo začina i šašavosti.

Rizik je nešto čega, čini mi se, jako nedostaje u našem kazalištu. Što mislite zašto? Nema ga ni u profesionalnim, ali ni u amaterskim kazalištima, koja su nekad, u vrijeme Lera, Kugle, Daske, Inata, Pinkleca... rušila kazališne okvire.

Nedavno sam pričala s kolegama o tome kako bi se proveo netko tko bi u bilo kojem kazalištu kod nas danas išao raditi, na primjer, Becketta ili Ionesca. Odgovor je – loše. Zašto je tako? Jasno mi je da je krug ljudi koji vole kazališno istraživanje i rizik oduvijek malen, ali je postojan. Ne razumijem zašto smo postali takvi ziheraši. Razumijem da ako u repertoarnom kazalištu radiš takav projekt, nećeš imati prepuno kazalište, no zašto kazalište poput Gavelle nema malu scenu na kojoj bi se mogli izvoditi novi tekstovi i tražiti novi putovi?

Vi još uvijek, uz dramske uloge, pronalazite postdramske projekte i putove. Na koji se način u vama susreću ili sukobljavaju dramska i postdramska gluma?

Čini mi se da sve nekako proizlazi iz slobode. Ili igram s mnogo zraka i prostora i zvukova, slobodno… ili se stisnem – i to bude loše. Bilo dramski, bilo postdramski.

Vrlo često te raznolike uloge stvarate i igrate paralelno. Koliko vam je raznovrsnost važna za glumačko zdravlje?

Jako mi je važno raditi različite stvari jer me rutina deprimira i izvlači najgore iz mene. Možda malo i pretjerujem jer mi je teško reći ne i prilično se bojim vremena kad ništa ne radim, tako da često pregorim. Prošle sam sezone znala mjesečno odigrati 22 predstave, imala sam tri premijere, stalne probe i snimili smo drugu sezonu Crno-bijelog svijeta. Ove sezone kanim malo usporiti.

Čega nedostaje hrvatskom kazalištu?

Voljela bih da u hrvatskom kazalištu, kao i u hrvatskom društvu, bude više poštenja, više dobrih namjera. Jeziva je situacija s nezavisnom scenom. Nepodnošljiva nepravda. I druga užasna stvar – odnos prema mladim ljudima. Gdje se oni mogu dokazati, gdje raditi, kako je moguće da su im vrata kazališta zatvorena? Zabrana zapošljavanja? Kamo to vodi? Za koga vrijedi, a za koga ne? Jako me to muči. U teatru treba protočnosti, treba promjene, trebaju naši mladi kolege dobivati šanse kao što smo ih i mi dobivali. Nema dobra glumca bez mnogo, mnogo prakse.

A mladih glumaca nikad nije bilo više. Što mislite, hoće li se oni sami pokrenuti i stvoriti nešto zasebno? Jer, vrijeme državnih kazališta kao da polako odlazi.

Iako imam veliku potrebu prozračivanja stvari, smatram da je ansambl posljednja utvrda našega mira. No mislim da bi ansambli trebali fluktuirati ili kraće trajati. Grozna mi je odluka zabrane zapošljavanja mladih glumaca u gradskim kazalištima. Moje kolegice koje imaju 35 godina ne mogu više igrati curice, a mladih ljudi nema dovoljno. Jako mi je žao zbog toga.

Što je rješenje za njih?

Često sam im govorila da se moraju ujediniti i pokrenuti. Oni trče za svakom prilikom i ja ih razumijem, no mislim da mogu nešto napraviti samo zajedničkim snagama.

Najnovije:
VRUĆI INTERVJU: DRAŽEN ŠIVAK
„Na sceni je uspjeh uspostaviti kontakt, a na nezavisnoj sceni – preživjeti“
Nedavno je svoj, nadam se dugi, kazališni život započela predstava 'Dvostruki aksl' što je bio odličan povod da porazgovaramo s njenim autorom i suizvođačem – uvijek kazališno zanimljivim, hrabrim, mudrim i izazovnim Draženom Šivakom
INTERVJU S POVODOM: ANDREA ŠPINDEL, GLUMICA I LUTKARICA U GKL RIJEKA
„U riječkom GKL-u naučila sam se igrati, osjećati i neprestano tražiti u sebi svježinu i kreativnost“
U sklopu riječkog gostovanja na 12. Lutkokaz stiže, odnosno vraća se, odlična osječka glumica i lutkarica Andrea Špindel s kojom smo porazgovarali o predstavi 'Avanture maloga Juju', njenim studentskim danima na osječkoj akademiji i profesionalnim u GKL-u Rijeka te o lutkarstvu jučer, danas i sutra
INTERVJU S POVODOM: PETRA ŠARAC
„Iskoraci u nepoznato, začinjeni vjerom u proces, recept su za bolje, ljepše i igrivije kazalište“
12. Lutkokaz ugostit će bivšu osječku studenticu, danas nagrađivanu glumicu i lutkaricu GKL-a Rijeka Petru Šarac, koja se u svoj rodni grad vraća ili navraća s izuzetno zanimljivim projektom 'Oh la la'. Uoči Lutkokaza porazgovarali smo s Petrom o predstavi, lutkarstvu i kratkom povratku u Osijek
PAVLICA BAJSIĆ BRAZZODURO, INTERVJU
„Čuveni pozdrav vješto je skrio sve ono što je Božena stvorila“
U utorak 15. veljače u Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno će biti odigrana predstava 'Halo, halo, ovdje Radio Zagreb' o velikoj zagrebačkoj i hrvatskoj glumici, urednici, prevoditeljici, ravnateljici i spikerici Boženi Begović. O samoj predstavi, Boženi, radiofoniji i njenoj sceničnosti, kao i o Centru mladih Ribnjak porazgovarali smo s osobom koja sve zna o tome i još koječemu, autoricom predstave Pavlicom Bajsić Brazzoduro