MORANA DOLENC:
"Kad narastem, voljela bih biti dijete koje vjeruje u kazalište"
U subotu, 2. travnja, na Sceni Ribnjak održat će se premijera predstave 'Iš'o Viljo u dućan', nastale u koprodukciji Kruna Tarle Art-a i LOFT-a. O toj predstavi, ali i vrlo zanimljivom francuskom projektu u nastanku, o lutki i lutkarstvu, životu i svijetu porazgovarali smo s prvom violinom LOFT-a, Moranom Dolenc
Objavljeno: 8.15.2016 6:01:17 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Morana Dolenc / Privatni album

Na početku razgovora reci nam kako ti je bilo raditi predstavu "Iš'o Viljo u dućan" sa svojom bivšom učiteljicom Krunom Tarle?

Baš sam prije nekoliko dana uspjela izračunati koliko se godina Kruna Tarle i ja poznajemo. Nije sad to neka viša matematika, ali treba znati brojati do 25.  Prvo sam se šokirala, a onda sam shvatila da se zapravo ništa nije promijenilo. Kad smo skupa, mi se i dalje igramo, uživamo, smišljamo, stvaramo, izrađujemo i razgovaramo i to puno, puno, razgovaramo! Volimo razgovarati, baš onoliko koliko volimo lutkarstvo. Bilo je jako lijepo raditi i izuzetno sam ponosna što smo uspjele iznjedriti ovaj projekt vlastitim snagama i financijama. Dvije umjetničke organizacije koje se bave lutkarstvom zajedničkim su snagama postavile Vilju na noge.

Cilj je Vilje i predstave postići maksimalnu komunikaciju s djecom od dvije godine naviše. Kako ćeš im pristupiti? Koliko ćeš ih unijeti u čin igre i u njeno stvaranje?

Prije svega djeci pristupam iskreno. Želim se uistinu igrati s njima i uključiti ih u igru što je više moguće. Želim unijeti dašak čarolije u najmanje stvari, u svakodnevne zadatke, u trenutke koje treba pamtiti u životu. Želim im pokazati kako su njihovi mali uspjesi bitni i kako ih trebamo slaviti i poštovati. Mi odrasli znamo ignorirati te trenutke, često i nesvjesno, jer nas životi užurbano vuku u neku brzinu kojom se više gubi nego dobiva.

Kroz predstavu, kako piše u najavi, propituješ dodirne točke dječje i kazališne igre. Što ti iskustvo govori, što djeci predstavlja kazališna, a što tebi dječja igra? Koliko su si bliske i kad jedna prelazi u drugu?

Mislim da djeci kazalište može predstavljati jako puno toga. Često se sjetim kako smo ko klinci visili na stepenicama ZKM-ove dvorane Istra. Gledali smo probe, ulazili teti Maci u šminkeraj, skakali Saletu i Bruni po svjetlo i ton kabini, uživali i učili u isto vrijeme. A onda kad su se svjetla ugasila za početak predstave, pretvarali smo se u najvjerniju, najozbiljniju i najsretniju publiku. Sve je to bio dio jedne male dječje igre koja se kroz godine pretvarala u veliku igru odraslih ljudi.  Za mene su dječja i kazališna igra izuzetno bliske i hrane jedna drugu. Obje bi trebale biti iskrene, srčane  i pune vjere u ono što se igrom poručuje.

Neki dan sam gledala predstavu „Kao na nebu“ u režiji Renea Medvešeka u čiji rukopis sam se zaljubila još u „Crveku i Mrveku“, „Brata Magarca“ nisam niti jednog propustila, a „Velog Jožu“ GKL Rijeka imam u mislima svako jutro kad otvorim oči. Pomislila sam, pa zašto ja toliko volim te predstave i Medvešekov rad, a onda sam shvatila da je to zato što osjećam da čovjek vjeruje u to što radi i što nam želi poručiti. Za dječju i kazališnu igru okidač je isti, a to je vjera. Kad narastem htjela bih biti dijete koje vjeruje u kazalište.

Ovih dana odlaziš i u Francusku, gdje radiš na vrlo zanimljivom projektu. Možeš li nam ga približiti? Kako si došla do njega?

Eh, da, to je projekt DURAS, koji je idejno nastao prije 3 godine iz potpune fascinacije književnicom Marguerite Duras i naravno njezinim djelima. U projekt se LOFT (Lutkarska organizacija koju fakat trebamo) uključuje kao partner dvjema kazališnim družinama iz Francuske. Aurelie Hubeau redateljica i lutkarica, Elise Combet lutkarica i sjajna lutkarska tehnologinja sjele su na kavu sa svojom hrvatskom sestricom, kako me od milja zovu, i slušale su moje nemilosrdno predavanje zašto Duras i zašto kroz lutke. Njihove reakcije su bile izuzetno pozitivne jer je Duras već odavno prolistala njihovim životima. U moru Durasičinih knjiga, studija, scenarija, priča odlučile smo se za knjigu Materijalan život, čija smo i autorska prava dobile. Moram priznati da je divno biti siguran i uvjeren te stopostotno stajati iza nekog projekta, upravo toliko koliko je lijepo čitati knjigu na jeziku na kojem je originalno napisana i zaljubiti se u njene riječi. Meni se to dogodilo kroz Marguerite Duras s francuskim jezikom. Upravo pakiram kofere i krećem na prvu u nizu rezidencija u Francuskoj. Za 10 dana imat ću vam puno toga za ispričati.

(Igor sjedi za stolom i čeka da se Morana vrati... diže se, nećka, zapitkuje da li da ustane i odustane? Sjeda, surfa, pronalazi video emisiju "Ton i Ton" s Moranom u glavnoj ulozi, gleda... vrijeme prolazi...)


"Ton i Ton" s Moranom u glavnoj ulozi


(Morana se vraća kući)

Evo, prošlo je deset dana i željno iščekujemo što nam to imaš za ispričati.

Datumi rezidencija su posloženi, termini usklađeni, koproducenti zadovoljni, a ugovori potpisani. Sada slijedi onaj najljepši dio; istraživanje, testiranje, improvizacije, osmišljanje, izrada, stvaranje… sloboda je velika, strah i uzbuđenje kontrolirani, a sreća neopisiva. Mi „male“ uspjele smo u svojoj nakani i sad se treba primiti posla!

Uz Francusku, točnije, sam centar francuskog i svjetskog lutkarstva Charleville-Mezieres, vezana si brojnim sponama. Upravo tamo si završila studij lutkarstva. Kako ti je bilo studirati?

DIVNO. Sljedeće pitanje? (Igor šuti, Morana nestrpljivo iščekuje novo pitanje... Igor i dalje šuti, Morana zaključuje da ga nije zadovoljio njen nedvosmislen, ali i pretjerano kratak odgovor)

Kako je bilo? Ah, pa bilo je zbilja prekrasno. Moj prvi veliki san u životu se ostvario. Ja studiram lutkarstvo i to još u školi čiji program izgleda kao da sam ga sama osmislila. Kad sam prvi puta na PIF-u vidjela predstavljanje ESNAM-a (L'École Nationale Supérieure des Arts de la Marionnette ) znala sam da je to škola za mene! Moramo uzeti u obzira da tada Umjetnička akademija u Osijeku još nije postojala, a na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu se već godinama otvarao odsjek za lutkarstvo, pa kolegij, pa radionica, pa ništa… Dakle studiranje u inozemstvu nije bio nikakav hir, nego logični nastavak mog školovanja i želje za učenjem baš o toj umjetnosti.

I tako sam se otisnula u bijeli svijet slijediti svoje snove, uz punu podršku svoje obitelji i prijatelja i jedan dodatni kredit u banci na mamino ime (ali to su ovi slatki detalji koje smo potisnuli hihihihi).

Dok je mama plaćala kredit, u Osijeku se pokrenuo studij glume i lutkarstva, na kojemu si vanjski suradnik. Možeš li usporediti te dvije škole?

Potpuno su drugačije koncipirane i ljudi koji ih vode ne vide lutkarsko kazalište istim očima. Mislim da bi nam bilo bolje otvoriti se za učenje, slušanje, razumijevanje i prihvaćanje drugačijeg nego se uspoređivati. Kad izađemo s akademije ili škole učenje tek počinje!

U UAOS  svake godine upisujemo nove generacije budućih glumaca-lutkara, u ESNAM možete doći svake treće godine na prijemni ispit pa ako ga položite, sljedeće tri godine studirate s još 10-ak kolega iz Francuske i 5, 6 kolega iz cijelog svijeta.

Upisati studij glume i lutkarstva na UAOS znači u startu biti na dva studija i većinski se usmjeriti na izvedbeni dio, naglašavam većinski!

U Charlevilleu  je koncept škole potpuno drukčiji. Više ide u širinu, ali širinu lutkarske umjetnosti koja je za mene spoj svih umjetnosti. Uz redovne predmete poput glume, scenskog pokreta, likovnog odgoja (crtanje, slikanje, modeliranje, obrada drveta itd), aikida, glazbene škole, francuskog jezika, stranog jezika itd.,  gostuju vrhunski umjetnici i pedagozi, profesionalci koji imaju specifične kolegije u trajanju od 1 do 3 mjeseca.

Kad ti je toliko drag, ostanimo još malo u Charlevilleu. Prošle si jeseni sudjelovala na najvećem lutkarskom festivalu na svijetu koji se održava upravo u tom prostorno malom, no lutkarski beskrajno velikom francuskom gradiću. S čim si gostovala i kako je prošlo? Kako se uopće dođe do sudjelovanja na tom festivalu?

Gostovala sam tamo, evo već četvrti put. Prijavila sam se na natječaj i prošla selekciju. Ove jeseni izvodila sam malu lutkarsku formu za odrasle Palomitas i to u sklopu jednog posebnog projekta nazvanog SousX u organizaciji Association Fait Maison. Popularne male lutkarske forme izvodile su se u stanovima ili kućama stanovnika Charlevillea, a do ulaznica se moglo doći samo preko osobe koja je dan ranije bila na nekoj od predstava i čiji je zadatak bio proslijediti tzv. pass (ulaznicu koja je išla od ruke do ruke) osobi koja bi rado došla na slijedeću izvedbu.

Festival u Charlevilleu uvijek je pravi doživljaj jer se grad transformira u veliko kazalište i svaki ugao, ulica, trg, dvorana, izlog, škola, vrtić postaje mjesto gdje se lutkari predstavljaju raznim predstavama.

Kako bi opisala stanje u suvremenom lutkarstvu po viđenom na festivalu?

Hm, hm, hm. Rekla bih da ovaj festival uspješno spaja tradiciju i njezinu raznolikost kao i suvremene lutkarske struje na koje su, raznim načinima utjecale druge umjetnosti. Upravo su ti utjecaji postali sad već i zaštitni znak nekih Kazališta i družina. 

Gledala sam tradicionalno afričko, didaktičko, lutkarsko kazalište za djecu gdje su lutke doslovno pokazni instrumenti koji služe za prenošenje znanja. Po ne znam koji put sam imala priliku vidjeti Luc Amorosove, politički angažirane, sjene koje se pretapaju u slike i obrnuto i to na najvećem gradskom trgu na skeli koja se dva dana montirala. Fabrizio Montecchi mi je ponovno pokazao kako je u kazalištu sjena manje uvijek više i kako djeca uživaju u njegovim čarima. A onda me sledila lutka Kazališta L`Entrouvert koja se pred našim očima transformirala iz ledene skulpture u kockicu leda. 

Tamo se radi punom parom, stvara i sanja i na sreću se više dobiva prilika pokazati napravljeno i prezentirati svoje ideje nego ovdje kod nas. Zašto? Zato što postoji strateški plan ulaganja u lutkarsku umjetnost, kao jednu granu u krošnji kulture.

Slijedi: glazbeni odmor prije teškog pitanja


"Femme Fadal", režija i sjene: Morana Dolenc



Teško pitanje: koliko je tebi kao samostalnoj umjetnici teško živjeti u ovakvoj Hrvatskoj od lutkarstva? Može li se to? Ili se danas živi od svega ostaloga, a za lutkarstvo?

Može se, samo se mora znati što se točno želi, a nije li to tako u svakom poslu? Ponekad nije lako priznajem. Vezana sam često za institucije poput centara za kulturu, UAOS,-a Ministarstva kulture itd. Jedan od velikih problema honoraraca općenito je neredovita isplata honorara. A još veći problem je što je to postalo potpuno normalno, pa kad se neki pojedinac pobuni ispada budala koja traži novac, koji je, usput rečeno, već odavno zaradio.

Neredovita isplata honorara je faktor koji unosi veliki nemir. Puno ljudi se ustručava tražiti isplate zbog straha za daljnje suradnje. A zašto sve to? Zato što još uvijek funkcioniramo na poluprivatno/prijateljskoj bazi i temeljni dokument koji zovemo autorski ugovor podcjenjujemo i napola žmirimo kad ga sklapamo i potpisujemo, a on je osnova poslovanja i zdrav temelj za suradnju. Ali i to se polako mijenja!

Bi li, da ti ponude angažman u nekom lutkarskom kazalištu, prihvatila?

Angažman? Hm? Ne znam na kojem bih ja točno mjestu mogla raditi. Možda kao glumac-lutkar? Kućni redatelj? Iskustvo me naučilo da nikad ne kažem nikad, ali trenutno živim i rastem (ja i moj namjenski osnovan LOFT) upravo zbog raznolikosti projekata i funkcija, zbog suradnje s ljudima s kojima još nisam imala prilike raditi, zbog slobode koja mi trenutno daje krila. Princip pisanja projekata, natječaja, odlaska na audicije i poziva na suradnju, to trenutno smatram pravim putovima za mene. Možda zato što mi dio srca još uvijek kuca u Francuskoj i što sam taj princip tamo i vidjela, možda zato što se divim umjetnicima koji cijeli život rade na sebi i traže posao putem gore navedenih načina bez obzira na godine i staž. Mislim da im to daje tu svježinu, motivaciju, snagu koja nedostaje u hrvatskom lutkarstvu, možda i kazališnoj umjetnosti općenito…

Točan odgovor! Prije no skreneš na stranputicu, okrenimo se tvojoj prvoj ljubavi - PIF-u. Uz njega si, kao članica dječjeg žirija, rasla, kasnije si radila u organizaciji PIF-a, osvojila nagrade kao izvođačica, samim time poznaješ ga sa svih strana i kroz dugi period. Kako bi opisala PIF danas?

Da… PIF je ljubav od djetinjstva… Samo pitaj moju mamu koja se morala svake godine vraćati tjedan dana ranije s mora da bi ja mogla visiti po svim predstavama i izložbama. Zbilja mogu reći da sam ja dijete PIF-a i da me taj festival uz neizostavnu Krunu Tarle i Lutkarski studio ZKM-a, lutkarski odgojio.

Nažalost nisam mogla biti prisutna na 48. PIF-u jer sam baš putovala u Charleville. Uspjela sam pogledati samo dvije predstave koje su mi se jako dopale. Nažalost one su činile skoro četvrtinu programa PIF-a što me jako rastužilo.

Svjesna sam da se financije iz godine u godinu smanjuju i da je sve teže uopće zadržati formu i reputaciju PIF-a kojeg se rado sjećamo, ali smatram da je u samom ustroju potrebna velika reforma. Umjetnički savjet, selektori, stalni programi i suradnici u centru za kulturu kojem je PIF jedna od redovnih djelatnosti, to su PIF-ove konstante koje bi trebalo probuditi. Nije sve u novcu, ima nešto i u novim idejama, želji za promjenom, otpuštanju straha, komunikaciji, slušanju i shvaćanju, o strategiji i planiranju neću ni govoriti. I zadnje i najbitnije po mome, ljubavi prema lutkarstvu. Zbog ovog zadnjeg vjerujem da će se ovo sve prije nabrojano promijeniti! Uistinu vjerujem!

Pri kraju reci mi kako bi ocijenila trenutnu lutkarsku situaciju u Hrvatskoj?

Ne volim ocjene. Imam osjećaj, a to općenito vrijedi za sve u Hrvatskoj, da nam je jako bitno moći smjestiti svaku stvar, čovjeka, funkciju, zanimanje u svoju ladicu na kojoj će onda lijepo pisati GLUMAC ili u osječkom slučaju GLUMAC – LUTKAR i još bi bilo dobro da su u dva ormarića! Ormarić NAŠI i NJIHOVI. Pa se samo po potrebi etikete prelijepe. Ako smo već tako ladičarski raspoloženi, a osobno taj stav ne podnosim, zašto u HDDU-u ili u HZSU-u ne postoje te iste ladice? Ne samo da nema natpisa Lutkar/ica, nego se nitko nije potrudio ni napraviti tu ladicu, a to je tužno i sramotno, pa se nadam da ćemo uskoro i to promijeniti.

U NHG se ipak pojavljuje lutkarstvo vezano striktno uz epitet dječji/a. A što je s lutkarstvom za odrasle? Ah, (kao da) ne postoji. Što si me ono pitao na početku?

S takvim stavom o ocjenjivanju ne bi bila dobra kritičarka. Sva sreća da smo tu mi. Gdje u tim ormarićima i ladicama vidiš treptaje lutko-svijetla i nade?

Mlade školovane snage dolaze i to s lutkarskim temeljem, umjetničke organizacije postaju vidljivije, ljudi se spajaju i koprodukcije uspješno stvaraju i pišu nove stranice, pojedinci otvaraju vrata ovim idejama i daju prilike za rad kao i za eksperimente, ljudi se drugačije povezuju. Kad se prestanemo dijeliti na ove i one, na naše i njihove, kad se počnemo doživljavati kao kulturni radnici, umjetnici i kada se počnemo zalagati, truditi i bez straha govoriti i stajati iza svojih djela jer su transparentna, iskrena i naša, onda ćemo napokon oživjeti i zasjati. Utopija? Možda, ali ja vjerujem. Vjerujem u lutkare! Vjerujem u ljude!

I mi vjerujemo u tebe. I u Vilju, normalno. 

Najnovije:
VRUĆI INTERVJU: DRAŽEN ŠIVAK
„Na sceni je uspjeh uspostaviti kontakt, a na nezavisnoj sceni – preživjeti“
Nedavno je svoj, nadam se dugi, kazališni život započela predstava 'Dvostruki aksl' što je bio odličan povod da porazgovaramo s njenim autorom i suizvođačem – uvijek kazališno zanimljivim, hrabrim, mudrim i izazovnim Draženom Šivakom
INTERVJU S POVODOM: ANDREA ŠPINDEL, GLUMICA I LUTKARICA U GKL RIJEKA
„U riječkom GKL-u naučila sam se igrati, osjećati i neprestano tražiti u sebi svježinu i kreativnost“
U sklopu riječkog gostovanja na 12. Lutkokaz stiže, odnosno vraća se, odlična osječka glumica i lutkarica Andrea Špindel s kojom smo porazgovarali o predstavi 'Avanture maloga Juju', njenim studentskim danima na osječkoj akademiji i profesionalnim u GKL-u Rijeka te o lutkarstvu jučer, danas i sutra
INTERVJU S POVODOM: PETRA ŠARAC
„Iskoraci u nepoznato, začinjeni vjerom u proces, recept su za bolje, ljepše i igrivije kazalište“
12. Lutkokaz ugostit će bivšu osječku studenticu, danas nagrađivanu glumicu i lutkaricu GKL-a Rijeka Petru Šarac, koja se u svoj rodni grad vraća ili navraća s izuzetno zanimljivim projektom 'Oh la la'. Uoči Lutkokaza porazgovarali smo s Petrom o predstavi, lutkarstvu i kratkom povratku u Osijek
PAVLICA BAJSIĆ BRAZZODURO, INTERVJU
„Čuveni pozdrav vješto je skrio sve ono što je Božena stvorila“
U utorak 15. veljače u Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno će biti odigrana predstava 'Halo, halo, ovdje Radio Zagreb' o velikoj zagrebačkoj i hrvatskoj glumici, urednici, prevoditeljici, ravnateljici i spikerici Boženi Begović. O samoj predstavi, Boženi, radiofoniji i njenoj sceničnosti, kao i o Centru mladih Ribnjak porazgovarali smo s osobom koja sve zna o tome i još koječemu, autoricom predstave Pavlicom Bajsić Brazzoduro