S Tomislavom Zajecom, nagrađivanim dramskim piscem, romanopiscem i profesorom na dramaturgiji zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, porazgovarali smo o konkurenciji ovogodišnjeg Malog Marulića, kvaliteti domaćih dramskih tekstova za djecu i mlade, novčanoj krizi i koječemu još.  

Ove si godine imao čast biti izbornik Malog Marulića. Koliko si predstava pogledao i kako bi ih prokomentirao u cjelini?

Pogledao sam ukupno 18 predstava koje odgovaraju propozicijama Festivala, dakle predstava koje afirmiraju hrvatski dramski tekst za djecu i mlade. Obzirom da sam prošle godine bio izbornik Marulovih dana, za koji sam pogledao šezdesetak predstava, prva stvar koja odmah postaje očitom je puno skromnija produkcija predstava koje se temelje na hrvatskom tekstu, a  namijenjene su djeci i mladima. S druge strane, ovako promatrano u cjelini, riječ je o predstavama koje je zaista vrlo teško staviti pod zajednički nazivnik. Tematski i izvedbeno vrlo su raznolike, u prosjeku ciljaju na dob mlade publike od otprilike šest godina, a vrlo variraju i u kvaliteti te umjetničkim dosezima.

Nisi najzadovoljniji produkcijom kazališnih predstava za djecu i mlade nastalih na hrvatskom tekstu?

Rekao bih da je vrlo primjetan nedostatak originalnih kvalitetnih autorskih tekstova suvremenih hrvatskih pisaca za dječje kazalište. Mislim da bi dijelom naše kulturne strategije nužno morala postati i stimulacija dramskih autora, što kroz potpore ili konkretno usmjerene natječaje, da se time što više otvori prostor dramskom pismu za djecu i mlade. Ujedno, svakako bi određenim načinom poticaja trebalo dodatno ohrabriti i kazališta da više igraju, a onda i praizvode suvremene hrvatske dramske pisce.

Koliko je među prijavljenim bilo predstava nastalih po suvremenim tekstovima za djecu? Koje teme su najprisutnije? Jesmo li se odmakli od uvijek istih bajki i lektirnih naslova ili kazališta za djecu još uvijek igraju na sigurnu kartu?

Ovdje se vrlo lako mogu nastaviti na prethodno pitanje. Naime, iz pregleda ovogodišnje produkcije vidljivo je da se uglavnom radi o suvremenim tekstovima, autorskim projektima ili pak adaptacijama, koje kad i prilaze tematiziranju klasične bajke, to čine na nov i drugačiji način. Međutim, mislim da bi generalno gledajući, sama kvaliteta tih tekstova morala biti na višem umjetničkom nivou. Upravo zbog toga čini se da nam je potrebno sustavno ulaganje u suvremeni hrvatski dramski tekst za djecu i mlade. Tu posebice mislim na ohrabrivanje mladih ili najmlađih dramskih pisaca, a znamo da postoji čitav niz zanimljivih imena, koje bi trebalo ohrabriti ali prije svega i pozvati na suradnju s kazalištima za djecu.

Gdje još vidiš slabe strane današnjeg kazališta za djecu kod nas?

Prije svega, mislim da se općenita financijska kriza koja je već godinama snažno prisutna u svim segmentima umjetničkog stvaralaštva, posebno osjeća u većim izvedbenim mehanizmima poput kazališta, a onda se još dodatno i posebno prelama preko kazališnih produkcija  za djecu i mlade. Uporna smanjivanja sredstava za izvedbene umjetnosti nedvojbeno ostavljaju posljedice na kvalitetu same kazališne produkcije; one su naime uzročno-posljedično vezane uz kvalitetu. Ono što često čujemo u našem kulturnom diskursu, da se kreativnošću može nadoknaditi manjak financijske potpore samo je djelomice istina. Naime i sasvim konkretno, prozni pisac neće napisati lošiji roman zbog manjeg honorara, dok će s druge strane, smanjivanje potpore kazalištima nedvojbeno utjecati na umjetničku i produkcijsku razinu projekta. Mislim da pritom najviše trpe produkcije za djecu, koje ionako, nažalost, slove za produkcijski jednostavnije ili nezahtjevnije projekte, što je potpuni nonsens.

Okrenimo se tvom izboru. Među šest izabranih predstava tri su predstave iz gradskih kazališta i (čak!) tri iz prostora nezavisnih i amaterskih produkcija te mladih glumaca. Pokazuje li to da kreativni i kvalitativni vjetrovi sve više pušu iz smjera manjih, dinamičnijih i kompaktnijih grupa ili?

Mislim da je to prije svega posljedica osobnih preferenci pri pogledu na ovogodišnju sezonu. Naime, svaki selektor prije svega iz osobnog poimanja kvalitete i umjetničkih prosudbi o kazalištu donosi svoj izbor, koji je uvijek i prije svega duboko subjektivan. S druge strane istina je ovo što kažeš, mislim da su autorski projekti na koje su se ove godine uglavnom odlučivali mladi ili mlađi kazališni umjetnici, pokazali dodatnu živost i razigranost koja je sa sobom donijela i jednu novu kvalitetu. Ujedno i u ovakvoj vrsti izbora, a kao netko tko se također bavi pedagoškim radom, meni je uvijek dodatno stalo honorirati studentske projekte koji kvalitetom i angažmanom nadrastu čisto ispunjavanje određenog seta studijskih obaveza.

Kazalište za djecu je, kako si napisao u obrazloženju izbora, "prostor nesputane radosti i uživanja u igri, ali i prostor velike odgovornosti". Susreću li se i prepliću često igra i odgovornost u predstavama koje si pogledao ili jedno isključuje drugo?

Najsretnije su one produkcije u kojima se te dvije platforme susretnu, na način da ona uvjetno nazvana didaktička bude odjevena u izvedbeno ruho koje prije svega otvara prostor uživanju u kazalištu za najmlađe gledatelje. Rekao bih da je moj ovogodišnji izbor temeljen upravo na toj ideji.

Kako stoji naše suvremeno kazalište za djecu (barem onaj dio koji si pogledao) s originalnošću na izvedbenom i tematskom planu?

Nakon odgledanih predstava, mišljenja sam da se u sadržajnom smislu dramski autori za djecu okreću prema sve većem otvaranju nekih novih tematskih blokova, pri čemu ne izbjegavaju i vrlo teške i bolne teme poput bolesti ili smrti. Također, primjetno je poigravanje suvremenim toposima ili elementima pop kulture, te čak i svojevrsna persiflaža tih elemenata kroz fini ironijski odmak. U izvedbenom pak smislu, nekoliko je izrazito maštovitih predstava koje se primjerice koriste elementima akrobatike, tehnikom kazališta sjena, ili su s druge strane, za iznošenje svoje priče koristili isključivo ginjol lutke, što više i nije toliko čest slučaj u suvremenom lutkarskom kazalištu.