Režiju i adaptaciju pjesme "Ukradeno srce" potpisuje Tamara Kučinović, kojoj je ovo druga "suradnja" s velikim ruskim pjesnikom za djecu, Kornejem Čukovskim (1882.-1969.). Prva je bila ujedno i Tamarina redateljska premijera, predstava Dobri doktor Jojboli u Dječjem kazalištu u Osijeku.

 Na početku razgovora, možeš li nam objasniti što te privlači Čukovskom?

Jako mi je zanimljiv kao autor. Stvarao je 1920-ih i 30-ih godina u SSSR-u, u politički nezgodnom razdoblju, vrlo opasnom za umjetnike u toj zemlji. U takvom okruženju uspio je kroz stihove za djecu provući kritiku tadašnje političke situacije, što je bilo vrlo izazovno i hrabro. Samim time, njegovi se stihovi u isto vrijeme obraćaju djeci i to na vrlo duhovit način te u dubljim slojevima odraslima.

Što si zadržala od Čukovskog u ovoj predstavi?

Ostavila sam vrlo malo stihova i ono što mi je bilo najzanimljivije - način na koji strah utječe na prijateljstvo i društvo.

Kako utječe u samoj predstavi? Možeš li ukratko ispričati sadržaj predstave?

Nakon što krokodil ukrade sunce, šumska družina očekuje da njen najveći član, medvjed, riješi situaciju, no on je najviše preplašen. Društvo ga pritišće, a na kocki je i prijateljstvo s najboljim prijateljem zecom... postavlja se pitanje smije li se medvjed bojati? Predstava pokazuje da svatko, pa čak i veliki medo, ima pravo na strah i da mu je u takvim trenucima potrebna pomoć. Ujedno, kad se dogodi nešto tako strašno, poput krađe sunca, cijela zajednica bi trebala djelovati, a ne prepustiti sve jednoj osobi, makar bila najveća i najjača.

Po sadržaju, iz predstave podosta mogu naučiti djeca, ali i odrasli. Jesi li zadržala taj pjesnikov sloj upućen odraslima i u izvedbenom sloju?

Jesam. Predstavu vučemo u dvije linije - kroz dječju i onu upućenu odraslima.

Ovo ti je druga suradnja s splitskim GKL-om. Kakva je suradnja? 

Prije četiri godine radila sam s njima diplomski rad i tada smo se jako povezali. Super su ansambl, vrijedni su i drže se zajedno. Bili su prošlo ljeto na Braču na radionici lutkarske režije u organizaciji VOK-a, koju sam ja vodila, tako da održavamo kontakte.

Koliko ti je lakše raditi s poznatim ansamblom?

Odlično je kad poznaješ ansambl. Ako ga ne poznaješ, izgubi se dosta vremena u upoznavanju, otkrivanju načina na koji ćete zajedno (pro)disati. Iako, svaki je sljedeći proces sasvim nov, bez obzira na poznavanje ansambla. Tako je bilo i s radom na ovoj predstavi. Jako je zahtjevna, velika, i svi smo se u početku dosta tražili.

Što je bilo novo i izazovno ansamblu, a što tebi?

Ansamblu je bila nova atmosfera i istraživanje koje sam prošle godine radila sa studentima 5. godine na predstavi "Duga". Meni je bila nova činjenica da su (stolne) lutke i scenografija iz drveta. Taj materijal ne daje neku vrhunsku animaciju, ali i ne treba. Svaki pokret lutke je izuzetno značajan i odradi svoju ulogu. Potrebno je puno proba da se uđe u to i da se skuži što znači pojedina gesta. Upravo sam radom na ovoj predstavi da minimalna količina pokreta lutke može reći jako puno, obogaćena bogatom atmosferom i zvukom.

Razmišljaš li o tome hoće li gledatelji pohvatati u jednom gledanju sve poruke minimalističke animacije?

Kad god radim predstavu, bojim se hoće li funkcionirati. U nekim situacijama idem na sigurno, no u ovoj situaciji je rizik upravo taj minimalizam. Samo da dodam da taj minimalizam ne znači da je predstava spora, jer je unutarnji tempo naglašen i razvijen. U svakom slučaju, ovo je jedna od onih predstava koje će biti ili ne biti.

Zvuči rizično, što mi se čini nužnim u lutkarskom kazalištu, no od čega se u našim kazalištima bježi. Je li ravnateljica kazališta, Marija Tudor, odmah prihvatila izazov?

Čim je pročitala tekst, ravnateljici je bilo jasno u što ulazimo i odmah je podržala rizik.

To je vrlo pohvalno, budući da je gradska lutkarska kazališta kod nas posljednjih godina prilično uspavana, čast iznimkama. Koliko je danas potreban rizik u lutkarstvu?

Mislim da je rizik jedini bitan. Nije to rizik zbog rizika, već neki unutarnji rizik, u smislu istraživanja nečeg novog. Ovdje je to bilo proučavanje što je dobro za materijal s kojim radiš. Kad ti ponudi nešto što još nisi probao, moraš se prepustiti materijalu, baciti se na glavu i pustiti da te odvede tamo gdje još nisi bio. Mislim da se upravo u tim trenucima događa kazalište, dok koračaš novim prostorima, slušaš materijal s kojim radiš, slušaš sebe i ansambl.

Kao redateljica i pedagoginja, radiš s profesionalnim lutkarima i studentima na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Što dobivaš od jednih, a što od drugih?

Sa studentima je riječ o dugotrajnom procesu koji je opušteniji, kompaktniji, povezaniji, "zajedničkiji". U radu s profesionalcima proces je kraći, nabijeniji, koncentriraniji te imate malo vremena da sve sjedne. No s njima se ne trebam baviti pedagogijom te možemo međusobno učiti jedni od drugih. Kao što, uostalom, učim i od studenata.