Napomena: tekst je izvorno objavljen 3. lipnja 2010. godine u časopisu Vijenac, br. 424 

 „Oko je u nijemom filmu bilo preopterećeno, dok je uho počelo da zakržljuje. Žedno slušanja umjetnosti koja mu je u kinu davana tek slabim potpurijem, ono je srnulo u svoje zadovoljstvo pred megafonom i pored slušalice“ – euforičnim je pozdravnim riječima Josip Kulundžić 1926. predstavio tada sasvim mladu izvedbenu umjetnost radiodramu, koja se pojavila kada je radio ušao u gotovo sve domove.

U početku radiodrama je shvaćena tek kao mlađa sestra kazališnoga čina zakinuta za vizualnost, pa su njezini autori stavljali naglasak na dočaravanju slike. Vrlo brzo pronašla je vlastiti poetski jezik uronjen u prostor auditivnosti, što ju je prometnulo u zasebnu umjetnost koja se odvija u imaginaciji slušatelja te mu se "putem uha obraća srcu i duhu" (po Marmundu). Oslobođena (no ne i osiromašena) slike, radiodramska riječ s lakoćom je prodrla u slušateljevu intimu te se u sljedećih pedeset godina prometnula u najagilniju izvedbenu umjetnost za koju su pisali najveći svjetski dramatičari, a koja je putem etera zavodila stotine tisuća slušatelja auditivnom zaigranošću oslobođenom vizualne zadanosti.

S vremenom se i teoretskim promišljanjima radiodrama izvedbeno i tematski u potpunosti prilagodila uhu, jedinom od osjetila koje nema sposobnosti gašenja pa dosadu kažnjava mijenjanjem programa. Kako čujemo znatno širi spektar zvukova no što vidimo boja, umjetničko djelo putem uha ne stiže nam čvrsto zadano, nego u obliku profinjene sugestije. Time nas promiče u aktivne sudionike umjetničkoga procesa, nudeći nam mogućnost stvaranja vlastitih imaginarnih svjetova. Također, auditivnost oslobođena okova zadanih vizualnošću omogućuje radiodrami lak prodor u sjećanje ili san, unutarnja razmišljanja te prostornu i vremensku šetnju.

Osnovni su elementi radiodrame riječ i zvuk te glazba kao uređeni spoj zvukova i tišina kao značenjski ispunjena auditivna crna rupa. Riječ, koja se prolaskom kroz govorni aparat lišava svega tematskog i vidljivog (što je čini prikladnijom prikazivanju događaja u čovjeku nego čovjeka u događanju), dominantan je element i glavni nositelj izravne poruke. S druge strane zvuk, bez kojega bi radiodrama bila tek dijalogizirani radijski recital, oblikuje atmosferu, ritam i izvedbenu slojevitost komada, a raznim se zvučnim efektima pojavljuje u ulozi kulise, prijelaza iz scene u scenu i povezivanja likova, scena, prostora i vremena.

U izvedbi ključnu ulogu ima glumac, čija je zadaća stvoriti lik bez lica, pokreta i mimike. Ostaje mu tako tek riječ ogoljena od vanjskosti te glas kao jedina auditivna legitimacija. Time dinamika govora postaje pokazatelj temperamenta, dok naglasak ukazuje na društveni status i podrijetlo lika.