RUMENA BUŽAROVSKA, „NIKAMO NE IDEM“
Moja je kuća putujuća
Zbirka priča makedonske književnice Rumene Bužarovske sistematičan je katalog najtipičnijih iseljeničkih iskustava, razloga i razočaranosti Makedonaca po bijelome svijetu u potrazi za boljim životom. Unatoč masovnosti emigriranja iz Hrvatske zbog identičnih razloga, među hrvatskim piscima ovakvu temeljito studioznu prozu o gastarbajterskim sudbinama još nitko nije napisao
Objavljeno: 11.7.2022 11:01:04 AM
"Nikamo ne idem", dio naslovnice / VBZ

(Rumena Bužarovska, Nikamo ne idem, prijevod: Ivica Baković, VBZ, Zagreb, 2020.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Kad god je riječ o našim odnosima prema korpusu postjugoslavenskih književnosti, nemoguće je ne spomenuti i slavnu izjavu krležologa Stanka Lasića kao krucijalnu točku u novijoj povijesti hrvatske kulturne politike prema književnosti svih onih naroda i narodnosti s kojima smo se u Jugoslaviji bratimili u južnoslavenski savez. Kao što se dobro sjećamo tog markantnog događaja u povijest hrvatskog kulturnog života od devedestih do danas, nacionalistički još uvijek ljute 1997. godine objavljena je u Vijencu Lasićeva izjava kako ga nakon raspada Jugoslavije srpska književnost više ne zanima i da je – naveo je tada u tom svom opsežnom esejističkom pismu – „ta književnost u mojim preokupacijama dobila status bugarske književnosti“.

Paradoksalno, kulturne su posljedice tog istupa završile na tome da smo u povodu Lasićeve rezonantne izjave svjedočili posljednjoj kultiviranoj raspravi u žanru polemike, onoj koju su o novom statusu srpske književnosti u hrvatskoj recepciji vodili Stanko Lasić i Igor Mandić. Istina, liberalniji, međunacionalno snošljiviji dio hrvatske kulturne scene bit će isprovociran Lasićevom izjavom kao skandaloznim izrazom kulturnoga šovinizma i snobizma do te mjere da će se naše oporbenije kulturne snage zainatiti u objavljivanju biranih naslova iz srpske proze za hrvatsko čitateljstvo, pa čak i iz kolateralno vrijeđane bugarske književnosti, tako da smo stjecajem tih okolnosti konačno imali sreću upoznati se, primjerice, sa sjajnom postmodernističkom poetikom Georgija Gospodinova. Ali koliko god bila žestoka reakcija te 1997. godine na Lasićevu izjavu i ma koliko god se tada furiozno krenulo u obnovu književnih veza s bivšim jugoslavenskim republikama, danas možemo konstatirati kako je cijelo to mobiliziranje u pravovjernu obranu jednakovrijednih kultura i kulturne tolerancije bilo simbolično, pa čak i pomodno, jer u proteklih četvrt stoljeća protok književnih produkcija iz bivših jugoslavenskih republika u hrvatski kulturni prostor bio je tek simboličan, doziran na kapaljku, sveden na marginu privatnih književnih veza i osobnih čitateljskih afiniteta, čak strogo kontroliran sjetimo li se razloga zbog kojeg je hrvatsko ministarstvo kulture odbilo sufinancirati objavljivanje Filosofije palanke Radomira Konstatinovića, a nadasve je bio obilježen – kako je to u jednom tekstu napisao Jurica Pavičić – „gumenim zidom nezainteresiranosti“.

Tamo gdje vječno sunce (više ne) sja

I dok se jeftini postjugoslavenski popkulturni šund, u rasponu od turbofolka do klozetskog humora balkanskih sit-com serija, neometano disperzira regijom zahvaljujući komercijalnoj logici anacionalnog kapitala, ali zahvaljujući i nekritičkom, niskom ukusu masovne publike, književni se uvoz iz regije pozornije carini, dijelom i zato da bi se u doba obnovljene romantike nacionalističkih ideologija iz 19. stoljeća izbjegla kontaminacija hrvatske pisane riječi i hrvatskog književnog blaga kao fetišiziranih mjesta hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta. U takvim je uvjetima bosanska književnost, ili – točnije rečeno – mahom književnost bosanskih Hrvata, gotovo posve udomaćena u hrvatskom kulturnom prostoru te prihvaćena u hrvatskoj medijskoj i čitateljskoj recepciji, dijelom i zbog notorno meke granice između Hrvatske i BiH o kakvoj god razmjeni da je riječ: od kriminalaca, pa eto, čak i do književnika. Srpska je književnost periodično istaknutije pripuštena u hrvatski recepcijski obzor zbog jednako notornog rivalističkog odmjeravanja preko „plota“, dok iz najjužnijih krajeva bivše Jugoslavije Pavičićev „gumeni zid nezainteresiranosti“ iznimno uspije preskočiti tek po jedan do dva reprezentativca, tako da iz suvremene crnogorske književnosti u ažurnom kontinuitetu pratimo samo Andreja Nikolaidisa, dok je iz makedonske književnosti kroz hrvatsku ušicu igle uspjela proći i Rumena Bužarovska, odnedavno se vrativši našem čitateljstvu sa zbirkom priča Nikamo ne idem u prijevodu Ivice Bakovića.

Već nakon čitanja prve od sedam priča iz najnovije zbirke Rumene Bužarovske jasno je da nam njen recentni rukopis nije preveden zbog postjugoslavenskog sentimenta, nego zbog bliske nam tematike, i nama danas i te kako aktualne, pri čemu prepoznavanje naših svakodnevnih briga i sličnoga socioekonomskog stanja u prozi jedne makedonske književnice nije omogućeno isključivo kulturnopovijesnim predispozicijama, na temelju srodnosti nekadašnjih jugoslavenskih te današnjih postsocijalističkih i tranzicijskih iskustava. Istina, emotivna investicija starijih čitateljskih generacija u prozu Rumene Bužarovske i te kako može biti značajan recepcijski faktor ukoliko Makedonija takvoj publici predstavlja mjesto osobnih uspomena, radnih akcija, izviđačkih kampiranja, služenja vojnog roka ili barem utopijsku arkadiju na mitskome jugu iz glasovite pjesme Makedonija Dade Topića, tako da su još uvijek živo zainteresirani za praćenje kulturnih i ostalih informacija iz Makedonije, pa makar im se danas motivacija za takav interes svodila tek na labavo kompariranje tranzicijskih ishoda među dvjema zemljama koje su nekad, u jugoslavenskoj federaciji, isti kruh jele.

U odnosu na potencijalnu subjektivnost u čitateljskom pristupu takve publike, ni mlađe generacije, one kojima danas Makedonija zvuči daleko i egzotično kao da je smještena na nekom meridijanu između Tadžikistana i Uzbekistana, neće ostati uskraćene za potpuno razumijevanje raskošne lepeze kvalitativnih i značenjskih dimenzija ove proze, budući da zbirka Nikamo ne idem na univerzalnom stupnju svoga sadržaja reprezentira generalno iskustvo postkomunističke periferije, pa čak i trećesvjetske kolonije. U tom smislu jugoslavensko i postjugoslavensko naslijeđe nema presudnu ulogu u Makedoniji iz priča Rumene Bužarovske. Autorica čak ne podliježe ni poroku jugonostalgije, tako da njeni likovi baš nikad ne uzdišu za standardom boljih vremena u Titovo doba ili za veličinom jugoslavenskog gospodarstva u odnosu na pauperiziranu državicu kakva je Makedonija danas, u borbi za dostojanstvenije mjesto na svjetskoj karti, pa čak i za vlastito ime. Drugim riječima, ovakve su priče baš u svakoj rečenici identično mogle biti napisane, primjerice, u Litvi, Latviji ili Bjelorusiji kada je riječ o gorčini iskustva s postkomunističke margine, a kada je riječ o tipičnim relacijama neokolonijalnih odnosa moći i emigrantske integracije u razvijenija društva, ovakve su priče jednakim rečenicama mogle biti napisane u nekim od izrabljenih i unazađenih društava iz bivših britanskih kolonija.

Sistematična tipologija iseljeničkog mentaliteta

Zbirka Nikamo ne idem Rumene Bužarovske u cijelosti je, baš svakom pričom, tematski  fokusirana na dvojbe između ostanka u Makedoniji i emigrantskog odlaska u razvijenije države zapadnoga svijeta, pa se autorici priče prostorno šire od ruralnih dijelova Makedonije, preko Skopja, pa do Velike Britanije i SAD-a, čak i do Australije. Ona sustavnim redosljedom iz priče u priču metodično problematizira unutarnje borbe i konfuzna emotivna stanja u psihologiji raznih kategorija iseljenika u tipičnim situacijama i etapama univerzalnog emigrantskog iskustva.

U prvoj su kategoriji oni koji doslovno nikuda ne idu, nego nastavljaju životariti u Makedoniji. Pri tom iz dana u dan važu bi li trebali emigrirati, sve dok ne prođe toliko vremena da im u životu postane kasno za ikakvu kapitalnu promjenu. Suptilnom psihologizacijom Rumena Bužarovska analizira sve nijanse takvih individualnih drama: od osjećaja kajanja nad propuštenim prilikama za odlazak u inozemstvo, pa do gubitka samopoštovanja i osjećaja inferiornosti zbog izostanka odvažnosti u definitivnom pakiranju kofera. Emocije takve kategorije likova kreću se u slojevitom rasponu od kukavičluka i nesigurnosti, preko osjećaja nespremnosti ili čak nedoraslosti za izazove bijeloga svijeta, pa do depresije zbog inertnosti i komformističke prepuštenosti svakodnevici. Te likove nerijetko izjeda ljubomora prema onima čije iseljeničke uspjehe prate na Facebooku, ili su pak trajno u napetom grču odgađanja odlaska, dok se u polemičkom sloju takvih ambivalentnih psiholoških stanja sugerira pitanje je li neostvarena iseljenička opcija savršen izgovor za komplekse i frustracije sasvim drugog porijekla, za ovisničko uživanje u projiciranju gorčine, mrzovolje i nezadovoljstva na sve druge osobe i okolnosti koje se smatra krivima za vlastitu egzistencijalnu zarobljenost.

U drugoj su kategoriji oni likovi koji se na trenutak vrate u Makedoniju zbog iskrslih obiteljskih obveza, što rezultira izazovima suočavanja s prošlošću, ali i obvezom laganja da im je u inozemstvu bolje nego što im je bilo doma. Ovakav tip likova vraća se u Makedoniju s duboko intimnom čežnjom da ispune emocionalnu prazninu koja ih prati u otuđenom zapadnom društvu, u brakovima u kojima se Makedonke prema svojim stranim supružnicima moraju ophoditi kao vječno zahvalne, uvijek servilne egzotične gejše, pa se u povratničkom kretanju bivšim zavičajem ambivalentno izmjenjuju podvojeni osjećaji. Naime, vraćaju se na Balkan razočarani u hladnoću, blaziranost i trgovačku proračunatost međuljudskih odnosa na zapadu, ali ne želeći si priznati tu deziluzioniranost, iz nekakvog obrambenog mehanizma inizistiraju na prezrivom komentiranju svega onoga što su u Makedoniji ostavili, na sitničavom prigovaranju derutnosti, zapuštenosti, prljavosti i nekulturi makedonskih domaćinstava i makedonskih gradova.

U trećoj kategoriji Rumena Bužarovska analizira život Makedonaca u inozemstvu, onih koji su se već prvim spuštanjem kofera na britansko ili američko tlo osjetili bogatijima i inteligentnijima. Bužarovska opisuje njihov snobizam, pokondirenost, opijenost luksuzom, euforično glumatanje uspješnosti i konačno ostvarene životne sreće, ali i potiskivani kompleks nepripadanja, stid zbog porijekla, mahnitu želju za apsolutnom integracijom po cijenu ponižavajućeg gubitka osobnosti i identiteta. I ovdje ćemo iz lucidnog pera Rumene Bužarovske svjedočiti ambivalentnoj psihologiji autokolonizacije: s jedne su strane njeni britanski i američki Makedonci karikaturalno nedostojanstveni u krajnje ponižavajućim strategijama mimikrije, kada se napadno trse slijediti statusna mjerila, kulturu, manire, materijalne standarde i sve ostale imperative zapadnoga stila života kako bi se uklopili, ali i što savršenije imitirali fantazije zapadnjačkoga poimanja uspješnosti, dok s druge strane svako malo iz njihovih riječi i gesti izbija primitivizam, provincijalizam, kulturne predrasude i šuplja nadmenost zato što svoje dubinske komplekse inferiornosti maskiraju pozom da utjelovljuju najbolje od oba svijeta, zapadnoga i balkanskoga: bogatstvo zapadnoga materijalizma i pamet vitalističke balkanske snalažljivosti.

Vječna kunderijanska istina da „život je drugdje“

Očekivano za ovakav tematski žanr, objedinjen pod kunderijanskim naslovom „život je drugdje“, Rumena Bužarovska implicitno u svakoj priči poručuje da se ostavljanjem Makedonije ipak ne može pobjeći od samoga sebe, niti od supstancijalnog naslijeđa makedonske kulture. Nešto od te nevidljive prtljage koja nas prati po cijelom globusu, ma koliko je se željeli definitivno riješiti odlaskom u svijet bolje budućnosti, pripada tipičnim ljudskim slabostima, karakternim manjkavostima, kroničnim nezadovoljstvima, ali i provincijskim kompleksima, a naposljetku i kulturnim utjecajima zavičaja u kojem su se formativno modelirali osobnost i identitet, tako da – ma koliko se kretali i ma koliko migrirali – nikamo ne idemo, poručuje Bužarovska, odnosno nikamo ne idemo u smislu osobne promjene. Štoviše, dodaje Bužarovska, i na berićetnom zapadu dočekat će nas loši brakovi, nezahvalna i razmažena djeca, dosadni poslovi i prijetvorni prijatelji.  

Treba reći da Rumena Bužarovska u kritici Makedonije, Makedonaca i makedonske emigracije nije jednostrana, nego će s jednakom oštrinom zapažanja detalja kritički prikazati perfidne nijanse u demonstriranjima neokolonijalnih odnosa moći prema periferiji, maestralno nam predstavljajući kolonijalnu aroganciju Zapada, njihova turistička prošetavanja među egzotičnim urođenicima iz etno parka zvanog Makedonija ili pak igrokaz multikulturalnosti pod kojim predstavnici zapada s visoka provode misiju civiliziranja Makedonije, patronizirajući Makedonce kao zaostalu dječicu.

S obzirom na proporcije iseljeničke drame u Hrvatskoj, poražavajuće je da na hrvatskoj književnoj sceni nemamo niti jednoga domaćega autora koji je i riječ napisao o toj problematici, posebice s takvom sustavnošću i psihoanalitičkom temeljitošću kakvu je iskazala Rumena Bužarovska, tako da njena zbirka Nikamo ne idem u hrvatskoj književnoj produkciji ispunjava veliku prazninu.

Najnovije:
NADA GAŠIĆ, „POSLJEDNJE ŠTO SU VIDJELE“
Nemirne priče, smrtored
'Nemirne priče, smrtored', dakako, aluzija je na naslov kultnog Gašičkinog prvijenca 'Mirna ulica, drvored'. Proslavivši se kriminalističkim romanima kao 'hrvatska Agatha Christie', Nada Gašić nas je sada iznenadila zbirkom kratkih priča, no to nisu penny dreadful stories ili Hitchcockove 'Priče za nesanicu', nego sofisticirane naratološke i stilske vježbe
RUMENA BUŽAROVSKA, „NIKAMO NE IDEM“
Moja je kuća putujuća
Zbirka priča makedonske književnice Rumene Bužarovske sistematičan je katalog najtipičnijih iseljeničkih iskustava, razloga i razočaranosti Makedonaca po bijelome svijetu u potrazi za boljim životom. Unatoč masovnosti emigriranja iz Hrvatske zbog identičnih razloga, među hrvatskim piscima ovakvu temeljito studioznu prozu o gastarbajterskim sudbinama još nitko nije napisao
L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (2. dio)
Lucinda Berry je psihologinja specijalizirana za dječje traume, no u ovome romanu neočekivano mijenja stranu: dijete terorizira traumatizirane roditelje. Štoviše, autorica kao da nam poručuje kako je roditeljstvo nešto što nikome ne treba poželjeti jer je opasno za zdravlje, uništava živote, pa čak je i smrtonosno?! Naravno, očito je da autorica oponira trendu romantizacije roditeljstva i divinizacije djece
L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (1. dio)
Uznemirujući psihološki triler i horor Lucinde Berry na tragu je one antologijske moralističke mozgalice bismo li ubili Hitlera još dok je bio dijete kada bismo znali što će sve u budućnosti učiniti. I u ovom romanu naizgled dražesno nevinašce dijabolično je utjelovljenje čistoga zla, pa se problematizira kontroverza treba li likvidirati dijete za koje je evidentno da je već u najranijoj dobi sadistički monstrum i hladnokrvni killer