L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (1. dio)
Uznemirujući psihološki triler i horor Lucinde Berry na tragu je one antologijske moralističke mozgalice bismo li ubili Hitlera još dok je bio dijete kada bismo znali što će sve u budućnosti učiniti. I u ovom romanu naizgled dražesno nevinašce dijabolično je utjelovljenje čistoga zla, pa se problematizira kontroverza treba li likvidirati dijete za koje je evidentno da je već u najranijoj dobi sadistički monstrum i hladnokrvni killer
Objavljeno: 12.6.2022. 23:20:15
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
"Savršeno dijete" / Mozaik knjiga

(Lucinda Berry, Savršeno dijete, preveo: Igor Rendić, Mozaik knjiga, Zagreb, 2021.)

Jedna od popularnijih mozgalica iz filozofije etike jest pitanje bismo li ubili Adolfa Hitlera dok je još bio dijete kako bismo spriječili sva zla koja je počinio u kasnijoj životnoj dobi kada bismo već u vrijeme Hitlerovog djetinjstva imali znanja u kakvu će osobu izrasti ili kada bismo danas imali moć interveniranja u tijek prošlosti (što je ujedno i ishodišna premisa intrigantnoga romana Christkind Borisa Dežulovića). Bismo li ubili onog dječaka kojega je u filmu Momci iz Brazila upoznao Ezra Lieberman budući da na temelju povijesnoga iskustva znamo što u životu toga momčića slijedi jer je Führerov klon, uzgojen iz Hitlerova genetskoga materijala i sada pred šokiranim Liebermanom iskazuje identični patološki sadizam kakvog pamtimo iz Hitlerovih nastupa?

Naravno, hipotetsko filozofsko pitanje s početka teksta ne postavlja se u etičkim raspravama da bi se zaglibilo u sav onaj zajapureni repertoar prijepora oko pobačaja, nego se tim pitanjem od nas traži da odlučimo jesmo li spremni žrtvovati samo jedan život ako bismo time spasili čovječanstvo. Naizgled je dilema jednostavna jer su povijest, pa čak i jučerašnje vijesti pune primjera u kojima su hrabri pojedinci žrtvovali ili barem pogibeljno ugrozili vlastiti život da bi nekome drugome spasili glavu ili su čak srljali u smrt iz apstraktnih, maglovitih razloga, radi budućih generacija, kako se to idealistički voli reći. Svaki put kad s ulice čujemo sirenu vatrogasnog vozila ili kada u vijestima vidimo snimke kako HGSS po vrhovima Velebita traži Čeha u bermudama i japankama, svjedočimo požrtvovnom riskiranju koje je čak filozofski dubioznije budući da se zbog jednoga ili par života još nekoliko dodatnih dovodi u potencijalnu opasnost. Drugim riječima, gledamo li na takve situacije strogo matematički ili strogo interesno, svjedočili smo i daleko iracionalnijim žrtvovanjima od ovoga koje nam se nudi u pitalici s početka teksta: samo jedan život za sto, tisuće, milijune života...

Ali ono što komplicira ovu etičku jednadžbu jest, dakako, činjenica da bi trebalo žrtvovati dijete. Naizgled bismo mozganjem nad tom etičkom dvojbom o „preventivnom“ ubojstvu Adolfa Hitlera još u doba dok se klikerao u hlačicama trebali spoznati da se djetetu ne može suditi, niti ga anticipativno kriviti za ono što će tek činiti tijekom svoje punoljetne budućnosti jer bi se onda popriličan broj nas odraslih griješnika našlo na listi za odstrijel već u vrijeme dok smo još bili na maminoj sisi. Međutim, ključna poanta do koje zapravo trebamo doći kada se bavimo pitanjima iz ove moralističke vježbe jest uviđanje da moralna načela i etički zakoni naročito gube na dosljednosti univerzalnog i racionalnog primjenjivanja ili barem prosuđivanja kada su u problematsku situaciju uključena djeca.

Možemo li prepoznati budućeg Hitlera još u kolijevci?

Naime, ona nekolicina povremenih atentatora na odraslog Hitlera nije imala nikakvih osobnih sumnji u ispravnost svoga nauma, a u povijesnim evaluacijama globalno uživaju naše bezrezervno priznanje. Ne smatramo ih ubojicama, nego časnim iznimkama u zaluđenom društvu njemačkoga nacizma, herojski odvažnim ljudima koji su željeli zadati smrtonosni udarac samom korijenu fašističkih užasa. Ali hipotetska ideja da ista takva skupina iznimnih ljudi pokuša ubiti dijete, pa makar to bilo i dijete iz kojega će stasati budući Hitler kao vodeća figura znanih nam zlodjela protiv čovječanstva, bacilo bi sasvim drukčije svjetlo na njihov čin, daleko kontroverzniji nego što je to od svih nas blagoslovljen plan da se ubije Hitlera kao odraslu osobu.

Zbog toga će nam, na kraju krajeva, Dežulović u svome romanu, spomenutom Christkindu, i prirediti takav zaplet, računajući da ćemo u takvoj situaciji biti podvojeni između želje da se izbjegne sva šteta Hitlerovih zločina i sentimentalnih osjećaja prema jednom djetešcetu. Varijacija na identičnu tematsku mozgalicu kao i Dežulović također će nam ponuditi i film Djetinjstvo vođe redatelja Bradyja Corbeta, još zornije nam prikazujući svu kompleksnost dvojbi nad takvim kontroverzama. Prije svega, Brady Corbet u filmu Djetinjstvo vođe, labavo temeljenog na ideji jedne Sartreove kratke priče, kao temeljnu premisu svoga pristupa ovoj problematici uzima u obzir naše apriorno neznanje, našu nemogućnost da predvidimo u kakvog će diktatora i masovnog ubojicu dijete s vremenom izrasti. No, s druge strane istodobno postavlja i pitanje postoje li neke tipične biografske i odgojne predispozicije koje bismo mogli smatrati univerzalnim zakonitostima na temelju kojih se onda može „izračunati“ hoće li neko čeljade izniknuti u novog Hitlera ili Staljina.

Drugim riječima, u ovome filmu nema putovanja kroz vrijeme da bi se s naknadnom pameću ispravile greške u povijesti. Nema ovdje dobrih i loših terminatora i sličnih robota koji se vraćaju u naše vrijeme da bi ubojstvom ili spašavanjem budućeg vođe promijenili tijek sudbine, nego se postavlja pitanje može li se raspoloživim znanjem i iskustvom svoga vremena u određenom trenutku djetetove dobi pravovremeno prepoznati budućeg teroristu milijuna duša te stoga preventivno intervenirati mijenjanjem ili sprječavanjem takvoga ishoda. Štoviše, u Corbetovom filmu dječak nije preuveličano utjelovljenje ekstremnog zla, poput dijaboličnog Hitlerovog klona iz filma Momci iz Brazila, nego je momčić koji u aristokratskim uvjetima odrastanja proživljavala tipične zgode i nezgode baš kao i većina ostale djece. Tu i tamo dogodi se neki incident, poneko razočaranje, uobičajene traume za osjetljivu dječju dob, uskrati mu se večera, ili se roditelji naljute na njega, no više patoloških situacija vidjeli smo u biopic hitovima kada je riječ o rekonstrukciji djetinjstva poznatih umjetnika ili popkulturnih ikona nego li u ovoj „kamilici“ od idiličnog djetinjstva.

Premda je Corbet u djetinjstvo ovoga dječaka unio elemente koji su znani iz najranijih biografija svjetski poznatih totalitarnih vođa, ponajprije Hitlera i Staljina, skoro dva sata – koliko film traje – mi gledamo poetični niz retrostalgičnih slika iz jednoga djetinjstva u atmosferi kakvim su pisani Proustovi romani o sjetnim uspomenama. Tek u zadnjih par minuta Corbetovog filma događa se drastični vremenski skok i mi sada vidimo glavnoga junaka, tog dražesnog dječačića, kao zrelog muškarca u diktatorskoj uniformi kako mu kliče hipnotična gomila naroda. Scenografija je karakteristično totalitarna: taj populistični spektakl zbiva se unutar velebnih zgrada monumentalne arhitekture, sve je ukrašeno obiljem zastava, grbova i ostalih varijacija na simbol režima i vođe, a vojnici su besprijekorno utegnuti u atraktivne uniforme i više djeluju kao strojevi, nego kao ljudi. Vrlo kratka, vrlo efektna scena, i film „naglo“ završava, a nas se navodi da Djetinjstvo vođe ponovno pogledamo kako bismo utvrdili koji su to događaji iz djetinjstva presudno utjecali da Prescott, kako se zove taj dječačić, postane monstrum.

Roditeljski odgoj kao teorija kaosa i čista lutrija

Je li to neki nepravedni šamar? Je li to strogoća autoritativnog oca? Je li problem bio u roditeljskom zanemarivanju, u nedovoljnom pružanju roditeljske ljubavi, pa je Prescott sada traži od gomile? Je li problem bio u afektivnim predstavama migrenozne majke? Je li problem bio u uskraćenoj večeri? Je li problem bio u tjeranju da se jede ona vrsta hrane koju Prescott ne voli? Je li problem bio u njegovoj frizuri, valovitoj i podužoj, zbog čega su ga svi smatrali djevojčicom? Je li problem bio u konfuznim obiteljskim relacijama u kojima je više ljubavi i majčinstva dobivao od sluškinje? Je li problem bio u platonskoj erotici između njega i guvernante? Je li problem bio jasan već u trenutku kada je iz neobjašnjivog hira kamenjem gađao mještane u prolazu, dok su odlazili iz crkve nakon mise?

Redatelj ne potencira dramatičnost tih „incidenata“, odnosno ne uspostavlja hijerarhiju među njima na važnije i trivijalnije, nego ih čak niže monotonom ravnomjernošću, ciljano dosadnjikavo, kako bi nam otežao detektiranje krucijalnog momenta ili formativne traume. Također, tom ravnomjernošću, ostajanjem na površini redosljeda zbivanja i njihovim mehaničkim smjenjivanjem Corbet nam ne pokazuje koji od tih događaja i kakav utjecaj ta zbivanja imaju na unutarnji dječakov svijet, na njegovu psihologiju, razvoj ličnosti. Dječak je uglavnom tajnovit, svjedok koji kruži oko života svojih roditelja i sve upija, i tek na momente biva proaktivan, ali na način da čini uobičajene djetinjarije i mangupštine. Ipak, očito je da se baš sve, od najtrivijalnijih situacija, pa do markantijih epizoda upisuje u Prescotta kao fanatične opsesije njegove buduće životne politike i osvete čovječanstvu.

Još je važnije reći da nas takvim načinom prezentiranja priče redatelj Corbet stavlja u poziciju neznanja u kakvoj se vjerojatno nalaze baš svi roditelji. Nekad se prema djetetu ciljano odgojiteljski, nekad reagiramo isprovocirano, ljudski, zaboravljajući da smo roditelji, nekad pretjerujemo s roditeljskom ljubavlju, nekad tjeramo dijete od sebe zbog pritiska profesionalnih i ostalih obveza „nas odraslih“, nekad učimo naše dijete mudrostima koje smo s vremenom stekli, a nekad ga učimo budalaštinama jer ipak nismo baš najpametniji na svijetu. Kako god, nikad ne znamo što će i kako fatalno utjecati na dijete, pa ponekad u pitanju može biti tek jedna pogrešna riječ, ili uskraćen poljubac, ili svađa među roditeljima, ili nekakva odgojna kazna zbog djetetove nevaljalosti...

Pogledamo li pak po tko zna koji put biografiju Prescottovog djetinjstva, nije mu se dogodilo ništa što se ne događa i drugoj djeci koja upravo kroz takva iskustva i situacije sazrijevaju i odrastaju. Na koncu, nije bilo razloga da na temelju iskustava, pa i trauma iz djetinjstva, izraste u tankoćutnog umjetnika. Ili u pristojnog obiteljskog čovjeka kojemu je ambicija biti bolji roditelj svome djetetu nego što su njegovi roditelji to bili njemu. Ili u znanstvenika koji će se baviti psihosocijalnim pitanjima koja ga muče još od djetinjstva. Ili nešto četvrto, ili nešto peto... No, Prescott je, eto, zlato mamino, odlučio postati diktator i masovni ubojica, satrap i kasap. Tako Corbet ovim filmom dopire do dubinskog roditeljskog straha da zapravo nikada ne možemo biti sigurni u ispravnost svojih postupaka, ne znajući hoće li se naše najpozitivnije namjere u djetetu primiti s negativnim efektom ili obrnuto. Za Corbeta je odgoj čista kontingencija, teorija slučajnosti, hirovita lutrija, proces u kojem je roditeljska strogoća traumatična represija, no istodobno i nužna radi pripremanja za zahtijeve i red života, dok su iskazi ljubavi uvjet humaniziranja djeteta, ali istodobno i rizik da ćemo odgojiti neutaživo narcisoidnog egocentrika.                      

Kako nam djeca upropaste zdravu logiku

Ako je pak pitanje je li infantocid opravdan kada je riječ o djetetu iz kojega će izrasti budući Hitler odveć radikalno postavljeno i zapravo pretjerano do fantastičnih pretpostavki da bismo ga uopće ozbiljno razmatrali, onda nam francuski film Diplomacija u nešto realističnijem ključu demonstrira kako su nekad posve jasne i lako razrješive moralne dileme posve zapetljane u Gordijski čvor kada se posljedice odluka reflektiraju na djecu. Ekraniziran prema istoimenom kazališnom hitu Cyrila Gelyja, a temeljena na istinitim događajima, ova kratka, komorna psihološka drama s izrazitom atmosferom kazališne scene prikazuje jednu napetu noć u pregovorima između njemačkog vojnog gubernatora u Parizu, generala von Choltitza, i Nordlinga kao norveškog konzula u Parizu. Saveznici su se već iskrcali u Normandiji i opasno se približavaju rubovima Pariza, a Choltitz je u međuvremenu od samoga Hitlera dobio zapovijed da cijeli Pariz razruši do temelja. Ogromne količine eksploziva već su razmještene po svim strateškim punktovima, a norveški konzul u ulozi neutralnog pregovarača dolazi u Choltitzov stožer lobirati da se odustane od sulude ideje potpunog uništenja pariške metropole.

U napetom izmjenjivanju dijaloških rafala između Choltitza i Nordlinga, ispunjenima pregovorima, nagovaranjima, odbijanjima, nadmudrivanjima i argumentiranjima, njemački general, dakako, u svojoj krutoj vojničkoj naravi ne popušta jer zapovijed je – zapovijed. Dospjevši do mrtve točke nakon razmjenjivanja očito uzaludnih argumenata i apela, ma koliko racionalni i zdravorazumski bili svi ti pozivi na razboritost i čovječnost, Nordling iz rukava izvlači emotivno snažan adut generalove djece. Budući da se general von Choltitz uporno poziva na vojničku disciplinu i poslušnost, nepropitivanje vojne hijerarhije i zapovijedi s viših instanci te vojničku obvezu djelovanja protiv neprijatelja i idealističku patriotsku sljedbu svoga vodstva, Nordling ga provocira pitanjem bi li poštovani general Choltitz ubio i vlastitu djecu ako bi mu tako Hitler zapovijedio.

Tako inicirana rasprava skreće u filozofska komentiranja one biblijske epizode u kojoj i sam Bog traži od Abrahama da žrtvuje svoju djecu, da bi se potom, riječ po riječ, otkrilo kako će prema friško usvojenom nacističkom zakonu o tzv. rodnoj odgovornosti generalova obitelj u Njemačkoj biti pogubljena ukoliko odbije izvršiti zapovijed. Budući da se tijekom cijelonoćne rasprave između Choltitza i Nordlinga razvila bliskost i međusobno razumijevanje za težinu funkcija koje obnašaju, Choltitz više ne nastupa pred Nordlingom kao bezdušni vojnički tehnokrat, nego mu se pristaje povjeriti kao očajni roditelj koji je spreman žrtvovati milijunski grad radi života vlastite djece, tako da je pred Nordlingom novi psihološki i debatni izazov: kako taktično obraditi oca koji mora birati između voljene djece i anonimne gomile Parižana koji su mu ionako vojni neprijatelji?

Mučnina priča koje provociraju tabu infantocida

Uz to, više ni Nordling ne nastupa s autoritetom apsolutne moralne ispravnosti, kao osoba koja do tada u pregovorima nije dvojila nad svojim stajalištima i argumentima budući da je pred jednim nacistom branio pariške civile i općenito humanističke vrijednosti, dok sada mora na savjesti imati činjenicu da radi svojih interesa ili –  ako mu je tako lakše si opravdati – radi viših interesa nagovara jednog oca da presudi vlastitoj djeci. I Nordling je sada razapet, razapet je između sućutnog razumijevanja roditeljske drame u kojoj se ucijenjeni general nalazi i katastrofe koju mora spriječiti kako Pariz ne bi bio zbrisan s lica zemlje.

Ono što dramatične odnose u takvim zapletima čini naročito kompleksnima, napetima i opterećenima nije toliko afektivni učinak dječjih likova, prema kojima gajimo niz sentimentalnih emocija, pa je stoga empatijom, osjetljivošću i emocijama publike daleko lakše manipulirati kada je u pitanju neizvjesna sudbina djece, nego li tragedija odraslih ljudi, već treba uzeti u obzir da takve narativne peripetije nad dječjim životima istodobno prodiru do naših najdubljih psiholoških mehanizama, onih koji su nerijetko čak do iracionalnosti diktirani našim roditeljskim, naročito materalnim instinktima, ali i kontrolirani tabuom infantocida. Zato su tako aranžirane drame izuzetno napete, uznemirujuće i – kako se to zna reći – toliko mučne da teško sjedaju na želudac. Jer nas takve priče s jedne strane narativnim strategijama tjeraju da razumijemo i prihvatimo nužnost čedomorstva, dok se time istodobno provocira onaj naš dubinski usađen kulturološki tabu usmrćivanja djeteta.

Utemeljiteljsku paradigmu i antologijsku demonstraciju takve kontroverze u prostoru umjetničke simulacije imamo, dakako, u slavnoj Medeji budući da nam kanonski repertoar antičkih drama ionako na tematskom planu mahom nudi ingeniozno provedena iskušavanja odreda tabuističkih granica u fundamentu naše kulture i kulturnih zabrana, od Medejinog čedomorstva, preko Edipovog incesta, pa do, primjerice, tabua smrti nepoštivanjem digniteta ljudskoga trupla i tretiranjem leša kao strvine u Antigoni, zadirući takvom tematizacijom u psihološki izrazito osjetljiva područja najintimnijih čovjekovih inhibicija.

Nastavit će se...

Najnovije:
LIVIJA KROFLIN: "LUTKARSKA ČUDA SVIJETA"
Bogovi, junaci, sjene, štapovi i – pingvini
Za moje poimanje, važniji od samih podataka jest jednostavan, razumljiv jezik i činjenica da je autorica najveći dio toga o čemu piše iskusila vlastitim čulima: vidjela je izvedbe, slušala je govor, doticala je lutke, razgovarala s lutkarima i boravila u njihovim radionicama i to se izravno iskustvo prepoznaje u pristupu gradivu o kojem piše
„SUVREMENO LUTKARSTVO I KRITIKA“
Besplatno skinite biser suvremene lutkologije
Na stranici contemppuppetry.eu objavljen je e format knjige 'Suvremeno lutkarstvo i kritika' (AUK, Osijek, 2022.) jedne od rijetkih koje se komparativno bave suvremenim lutkarstvom i lutkarskom kritikom u Europi
MARIO BRKLJAČIĆ, „SAM“
Zgode i nezgode usamljenog urbanog kauboja
Za razliku od prethodne zbirke, u kojoj je Brkljačić bio izrazito intimističan, posvećen skromnom uživanju u ljepoti jednostavnosti običnih životnih trenutaka, sada je neskriveno političan, revoltiran perverznošću komformističkog uživanja na valovima jeftinih poroka kao što su utakmice, kladionice i pivo pred kvartovskom trgovinom
NADA GAŠIĆ, „POSLJEDNJE ŠTO SU VIDJELE“
Nemirne priče, smrtored
'Nemirne priče, smrtored', dakako, aluzija je na naslov kultnog Gašičkinog prvijenca 'Mirna ulica, drvored'. Proslavivši se kriminalističkim romanima kao 'hrvatska Agatha Christie', Nada Gašić nas je sada iznenadila zbirkom kratkih priča, no to nisu penny dreadful stories ili Hitchcockove 'Priče za nesanicu', nego sofisticirane naratološke i stilske vježbe